U Njemačkoj je prije nekoliko dana počelo “suđenje stoljeća”. Tako njemačka javnost doživljava sudski proces protiv Beate Zschäpe, jedine preživjele članice desnoekstremističke terorističke ćelije NSU, skupine koja je više od deset godina ubijala i pljačkala po Njemačkoj. Na optuženičkoj klupi, osim glavne optuženice, sjede još četiri pripadnika desničarske scene za koje se vjeruje da su logistički i financijski podupirali NSU-ovce. Njemačka grozničavo traži odgovore koji bi rasvijetlili desničarske zločine, a Beate Zschäpe šuti i javnosti demonstrativno okreće leđa.
Desničarski terorizam u Njemačkoj je prije godinu i pol dobio lice. I to sasvim različito od onoga koje obično zamišljamo kada razmišljamo o desnom ekstremizmu. Umjesto obrijane glave - duga smeđa kosa, umjesto spitfajerice i crnih čizama - šarene majice i ljetne sandale. Lice desnog ekstremizma u Njemačkoj je lice Beate Zschäpe. Od prošlog ponedjeljka, 6. svibnja, njoj se pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu sudi, između ostalog, za članstvo u terorističkoj organizaciji te suučesništvo u deset ubojstava i 15 oružanih pljački banaka, a ti se zločini pripisuju desničarskoj terorističkoj ćeliji Nacionalsocijalističko podzemlje. Riječ je o organizaciji koja je iz ilegale više od deset godina, gotovo bi se moglo reći nesmetano, ubijala i pljačkala po Njemačkoj. Žrtve su uglavnom imale isti profil: sitni poduzetnici stranog podrijetla - devet turskog i jedan grčkog. Cvjećari, krojači, mali trgovci... U galeriji žrtava NSU-ovaca samo je jedan lik koji se ne uklapa u ovaj profil: posljednja žrtva, njemačka policajka Michele Kiesewetter, ubijena 2007. u Heilbronnu. Iako je postalo jasno da je glavni motiv za devet ubojstava počinjenih između Münchena i Hamburga mržnja prema strancima, još se ne zna za što je 22-godišnja policajka morala platiti životom.
Slučajno otkriće
Suđenje koje njemački mediji nazivaju “procesom stoljeća” počelo je oko godinu i pol nakon što je otkrivena neonacistička teroristička ćelija NSU. Do njezina otkrića, na veliku sramotu njemačkih vlasti, nije dovela spektakularna akcija policije ni dugogodišnja istraga tajnih službi - NSU je otkriven slučajno, spletom okolnosti proizašlih iz jedne neuspjele pljačke banke. Nakon nje su dvojica NSU-ovih terorista, u bijegu od policije, počinila u Zwickauu samoubojstvo i zapalila kamper u kojemu su boravila. Nešto kasnije požar je buknuo u jednoj kući u istom gradu (4. 11. 2011.). Poslije će se ispostaviti da je tamo bilo gnijezdo neonacističkog trojca koji je činio jezgru Nacionalsocijalističkog podzemlja: Beate Zschäpe, Uwea Mundlosa i Uwea Böhnhardta. Policija je u njemu našla neosporne dokaze da je deset ubojstava počinjenih između 2000. i 2007. godine djelo te desnoekstremističke ćelije. Među tim su dokazima oružje kojim su izvršeni zločini i video u kojem se NSU njima hvali i veliča ih, a žrtve ismijava.
Nekoliko dana kasnije policiji se prijavila Beate Zschäpe. I otad šuti.
A pitanja bez odgovora još je bezbroj. Ono koje Nijemce i danas najviše muči jest: kako je moguće da je svim njemačkim nadležnim tijelima sigurnosti promaklo da troje u policijskim dosjeima evidentiranih neonacista više od desetljeća živi u normalnim stanovima, ljetuje po njemačkim ljetovalištima i ubija žrtvu za žrtvom - u Nürnbergu, Hamburgu, Münchenu, Rostocku, Kasselu, Dortmundu? Radi li se “samo” o sramotnom, katastrofalnom propustu tajnih službi, prije svega nacionalne tajne službe (Službe za zaštitu ustavnog poretka), ili su njemačka tijela sigurnosti namjerno i svjesno previdjela ono što su trebala vidjeti? Jesu li doista, kako se može zaključiti iz podataka koji su dosad izašli na vidjelo, njemačka tijela sigurnosti bila “slijepa na desno oko”?