Teško je razumjeti zašto čovjek, kad misli da ima, voli trošiti kao da neće dočekati sutra.
Jedni na skupe aute i odijela. Drugi na nekretnine. Treći na putovanja. A u Međimurskoj su županiji jednostavno morali graditi sajmišnu dvoranu.
Bilo je to u praskozorje teške, financijske krize, ali kako nitko nije očekivao da se od nje ni do danas neće oporaviti, odluka je brzo donesena. Pa je Županija podigla jedan kredit, a općina Nedelišće već 2007. godine dobila specijalizirani prostor za godišnje održavanje sajmova.
Šest godina kasnije potpuno je suvišno pitati je li ta dvorana Međimurju trebala.
Svaki mjesec novi dug
No, tko je god i poželi zaboraviti, brzo se prisjeti ovog suludog troška kad se stane zbrajati stanje skromne, županijske blagajne: samo prije tri mjeseca u njoj je na ime duga nedostajalo točno 27 milijuna kuna, a Međimurska je županija svaki mjesec završavala s prosječnim gubitkom od milijun kuna.
Načelno, brojka je prava sitnica u odnosu na deficit države, ali treba imati na umu da su godišnji prihodi Županije među skromnijima u zemlji. Izvorni proračun Međimuraca iznosi samo 37 milijuna kuna, dakle tek desetak milijuna više od onoga što su donedavno dugovali državi.
Sve dok prije četiri mjeseca na čelo najmanje hrvatske županije nije zasjeo novi župan, 33-godišnji HNS-ov kandidat Matija Posavec, ujedno najmlađi dosad izabrani hrvatski župan koji je prije mandata čelnog čovjeka županije bio zamjenik bivšeg župana, SDP-ovca Ivana Perhoča.
“To onda valjda znači da sam suodgovoran za stanje u kojem se zatekla naša županija”, preduhitrio me Posavec kako ne bi bilo suvišnih pitanja. Dobro je shvatio jer sam ga baš namjeravala štogod o tome priupitati.
Posavec se, naime, u prva četiri mjeseca svoga mandata proslavio kao “željezna metla” Međimurske županije - u samo 100 dana vladavine ukupni je dug Županije smanjio s 27 na “samo” 17 milijuna kuna, a onda je još rebalansom proračuna ovom kraju uštedio dodatnih šest milijuna. Na prvu nije baš kristalno jasno što Posavca goni na štednju. Možda iskupljenje za prijašnji mandat? Svijest da se politički bodovi kupuju preko socijale? On tvrdi da je to “poriv da ljudima vrati vjeru u politiku”.
Bilo kako bilo, u Međimurju je od kraja svibnja počela neviđena proračunska stega, a da nitko u tom kraju za ozbiljno nije primijetio da mu nešto nedostaje. Upravo suprotno - mnogima je čak i bolje jer su međimurske obitelji ovih dana postale jedine u zemlji koje za prijevoz svojih mališana do škole više ne moraju izdvajati ni kune. Taj im trošak u cijelosti podmiruju država i Međimurska županija, i to neovisno o tome žive li školarci dva ili možda deset kilometara od najbliže školske učionice. Naravno, da bi Županija - posebno ona s dugovanjem - takvo što mogla financirati, prvo je bilo potrebno u proračun namaknuti novac.
A za to je trebalo donijeti odluke koje su automatski značile da će se novi župan nekima zamjeriti.
Oštar nastup
I to već drugi tjedan svoga mandata kad je na Županijsku skupštinu uputio prijedlog reorganizacije uprave koja je dotad bila ustrojena kao da je Svjetska banka, a ne samoupravna institucija koja korisnicima distribuira novac iz proračuna. Točnije, institucija župana u Međimurju imala je devet upravnih odjela, što automatski znači i devet pročelnika na visokim plaćama i s izdašnim mjesečnim troškovima.
- Ja sam i prije predlagao da nešto napravimo po pitanju broja upravnih odjela jer sam smatrao da jednoj maloj županiji, sa samo 56 zaposlenika, nije potrebno toliko čelnika i upravnih jedinica - objašnjava mi Posavec dok sjedimo u zgradi Međimurske županije. Recimo, nije bilo baš nikakve potrebe da županija ima poseban Odjel za gospodarstvo, a potom još jedan za poljoprivredu i turizam. Značilo je to nužno i dva pročelnika koji Međimurju, ruku na srce, i nisu donosili posebno dobre financijske rezultate.
Nikome u županiji nije bilo jasno ni zašto Međimurje mora imati zasebnog pročelnika za zdravstvo, i onda još jednog za obrazovanje. Ipak, da se njihov broj s devet svede na samo pet, bila je politička odluka koju se malo tko usudio donijeti.
Posavec je zato valjda u prvi mandat župana i morao krenuti oštro: za uštede se javno zalagao već godinama pa bi mu lokalni birači - ako su ga cijenili zbog štedljive ruke - vrlo brzo zamjerili prazne riječi koje su ga mogle dovesti u ugodnu županijsku fotelju. Stoga je nakon smanjenja broja pročelnika za njih četiri trebalo početi razmišljati o županijskim rashodima za plaće.
Međimurje je, naime, bilo jedna od onih županija koje su na rashode svojih zaposlenika trošile mnogo više nego što je to zakon propisao. Konkretno, u tu je stavku svake godine smjelo ulupati maksimalno 20 posto prihoda, a u stvarnosti se ta brojka kretala oko 27 posto. To se ocrtavalo u nekoliko paradoksa.
Bacio službenu karticu
Prvi je značio da prosječna plaća županijskog zaposlenika iznosi osam tisuća kuna, dok je prosječna plaća stanovnika te županije upola manja - oko 3700 kuna.
Drugi bi paradoks bio smiješan da nije tragičan.
Županija u Čakovcu zgradu dijeli s Uredom državne uprave u kojemu sjede zaposlenici čija se radna mjesta malo razlikuju od onih u Županiji. Recimo, i jedni i drugi imaju stručnog suradnika za školstvo. Oni više-manje imaju slična zaduženja, jedino što ovaj u državnom uredu ne prima više od 4000 kuna prosječne plaće, iako ga od županijskog zaposlenika dijeli tek jedan kat zgrade.
No, da bi smanjio prosječna primanja županijskih djelatnika, prvo je trebalo sklopiti nekakav dogovor sa sindikatima. Posavcu je na ruku išla činjenica da zaposleni u Županiji nemaju kolektivni ugovor, a time ni obvezu kolektivnog pregovaranja.
(...)