PROPALA ULAGANJA

'OVO NISMO DOŽIVJELI NIGDJE' Šokantne ispovijesti švicarskih poduzetnika koji su htjeli investirati u Hrvatsku!

Arhiva

Švicarsko-hrvatska gospodarska komora godinama već bilježi sve apsurde i prepreke za strane investitore. I šalje ih hrvatskim vlastima. Za sada - bez ikakva rezultata

Ako neki Švicarac želi doći raditi u Hrvatsku pa zatraži radnu dozvolu, morat će hrvatskom MUP-u donijeti i “potvrdu o osiguranom smještaju za radnika”. Hrvatske se vlasti, valjda, boje da će Švicarac koji dolazi na rad u Hrvatsku spavati na klupi u parku, ili u jarku pored plota, pa se žele osigurati da se to ne dogodi. Zvuči kao citat iz epohalne “Povijesti ljudske gluposti” Paula Taborija, ali nije; to je originalni doprinos hrvatske birokracije i samo jedan od 16 (slovima: šesnaest!) dokumenata koje stranac mora podnijeti MUP-u kada zatraži hrvatsku radnu dozvolu. Jedna od njih je i “potvrda o podmirenim poreznim obvezama i doprinosima” sa 40 kuna biljega... Dakle, tu potvrdu treba donijeti i Švicarac koji nikada do sada ništa nije radio u Hrvatskoj.

Stoga vjerojatno nije neobično da se Švicarci baš i ne guraju laktovima da bi došli raditi u Hrvatsku. Prije nego krenu prikupljati svih 16 obrazaca, ugovora, izvadaka, bonova-1, bonova-2, potvrda, preslika i punomoći vjerojatno će dvaput razmisliti i hoće li svoj novac investirati u poduzeće u Hrvatskoj u kojem bi se mogli, ali i ne moraju zaposliti. Jer, gle čuda: imenuju li sami sebe u svojoj hrvatskoj tvrtki direktorom bez zaposlenja, tada im ne treba ni radna dozvola, ni dozvola boravka, ni diploma, ni radna knjižica - ništa!

Posljedica krize ili...

Te i slične apsurde, koje se konvencionalno nazivaju i preprekama stranim investicijama, u Hrvatskoj marljivo prikuplja i hrvatskim vlastima uporno šalje Švicarsko-hrvatska gospodarska komora kojoj je na čelu Ivica Jakić, švicarski konzultant za energetiku i austrijski poduzetnik podrijetlom iz Zagreba. No, sve je to uglavnom uzalud. “Godinama pratimo i bilježimo probleme, ali ne vidimo da se išta mijenja”, kaže Jakić.

Zapravo, promijenilo se samo to da su inozemne investicije u Hrvatskoj prošle godine doživjele kolaps. Prema podacima Hrvatske narodne banke, u prva tri kvartala 2012. bilo ih je 452,7 milijuna eura, što je samo jedna desetina iznosa iz 2008. Inozemna ulaganja u zadnje su se doba vratila na razine iz sredine 1990-ih godina, kada je u Hrvatskoj završavao Domovinski rat, a o dvije, tri pa i četiri milijarde eura od prije pet-šest godina čini se da samo možemo sanjati.

Netko će reći: pa u ovoj vrsti krize kroz koju prolazimo - naziva se Velika globalna recesija, a zapravo je epohalna financijska panika - ne treba ni očekivati investicije, ni domaće ni inozemne. Kriza je i nastala zbog paničnog odustajanja građana od potrošnje pa nema puno smisla graditi nove tvornice koje neće imati kome prodati svoje proizvode. No, baš u takvim situacijama, kada su investicije rijetke i svima potrebne kao kruh, najbolje se vide goleme razlike među zemljama u investicijskoj klimi, administrativnim procedurama i raspoloženju susjeda. Upravo te stvari postaju presudne hoće li se neka tvornica graditi malo s ove ili malo s one strane neke državne granice.

Švicarsko-hrvatska gospodarska udruga djeluje već osam godina i okuplja švicarske tvrtke koje imaju svoja poduzeća u Hrvatskoj, s osnovnom zadaćom da povezuje švicarsko gospodarstvo s hrvatskim, i obrnuto. U udruzi je 40-ak švicarskih poduzeća koja u Hrvatskoj imaju proizvodne ili trgovačke pogone ili predstavništva: tu su farmaceutska industrija, proizvodnja stakla, obrada metala, cementna industrija, prehrambena industrija, energetika, prerada papira, kontrola materijala i kvalitete, zračne kompanije koje djeluju u Hrvatskoj...

“Gledajući što se tu događa i sa željom da se povećaju investicije u Hrvatskoj, mi komuniciramo i s drugim tvrtkama koje su voljne investirati u hrvatsko gospodarstvo i tu nailazimo na poteškoće za koje mislimo da bi ih trebalo ublažiti ili posve otkloniti”, kaže Ivica Jakić. “No, to su stvari koje nas prate već nekoliko godina i ne vidimo da se tu nešto značajnije mijenja. Premda Vlada u medijima ističe svoje napore za smanjivanje prepreka ulaganjima i olakšavanju poslovanja investitorima, mi ipak vidimo da to ne ide lako, a želimo pomoći. Zato smo prikupili prijedloge za koje smatramo da bi ih Hrvatska trebala prihvatiti da se olakšice čim prije provedu.”

Problemi se za inozemne investitore javljaju već kod osnivanja poduzeća i izbora naziva, odnosno tvrtke: na primjer, ime ne može biti skraćenica. Registracija je sada ubrzana i potreban temeljni kapital nije velik, no krupne se poteškoće javljaju kod dobivanja radnih dozvola za strance. Najveće možda i nisu u prikupljanju svih potrebnih 16 dokumenata, najgora je neizvjesnost hoće li dozvola biti izdana ili ne. A produljenje se mora zatražiti najkasnije 45 dana prije isteka... i tada opet sve od početka.

Nakon što se tvrtka osnuje i registrira, dolazimo do silnih troškova koje ona mora plaćati. “U Europi po jednom radniku imamo samo dvije uplatnice: za plaću i za doprinose. U Hrvatskoj ih je sedam. I to odmah zorno pokazuje koliko je tu više nepotrebne administracije. To znači da sedam raznih službi te uplate obračunava, evidentira, provjerava, šalje opomene, ima razne mogućnosti blokada računa...”

Nadalje, za europske prilike nepojmljivo je da se razni paradržavni nameti obračunavaju i naplaćuju po prihodu poduzeća, počevši od Gospodarske komore, preko Hrvatskih šuma do Turističke zajednice. “Vani toga uopće nema”, kaže inženjer Jakić. “Ne postoji obveza tvrtki da plaćaju doprinose ili naknade šumama, vodama, turizmu ili bilo kome. Ni komora nije obvezna: možete biti član, ali ne morate; a ako jeste član, plaćate fiksni iznos prema broju radnika, a ne po ukupnom prihodu. U Hrvatskoj, možete biti u gubitku, ali i dalje morate plaćati HGK-u, pri čemu nemate nikakav uvid u to na što se i kako taj novac troši.”

A ako poduzeće ima poslovni ili proizvodni prostor, lista plaćanja je enormna!

Uzmimo samo vode, kaže predsjednik Švicarsko-hrvatske gospodarske udruge: plaćate potrošene kubike vode, pa zaštitu voda, korištenje voda, razvoj voda prve i druge faze... Onda se sve to ponavlja za odvodnju; plaćate naknadu za komunalni otpad plus naknadu za deponiranje otpada. Tu su i komunalna naknada po četvornom metru i porez na nekretnine. I skupa cijena struje ima posebno svoj fiksni i varijabilni dio. “Kad strani investitor sve to vidi, pita se - pa kamo ja to ulazim? A za sve što je vezano uz industriju cijena je puno veća za građanstvo.”

Ipak, nije li u Švicarskoj sve to ipak još i skuplje? Naravno da jest, ali postoji samo jedna stavka. Odvoz smeća se plaća tako da odete u dućan i kupite posebnu zelenu vreću, a smeće smijete samo u nju baciti. “Nema uplatnica, doprinosa, naknade po ovome i onome... Ničega! Ako me nema doma, ništa ne plaćam. S tom vrećicom sam sve riješio. Nitko mi ne šalje opomenu, nitko mi ne blokira bankovni račun zbog smeća”, govori iz osobnog iskustva Ivica Jakić.

Ako pravna osoba želi graditi objekt u Hrvatskoj, suočava se s novim nizom nepremostivih problema. Evo tipičnog paradoksa.

Ako neko poduzeće investira i sagradi vilu za tržište, a ne uspije je prodati, ne može je ni privesti turističkoj svrsi jer je ne smije iznajmljivati turistima. Poduzeće jednostavno nema pravo iznajmiti turistima kuću ili stan. Hrvatski zakon decidirano kaže: pravna osoba smije iznajmiti samo poslovni objekt, ured, halu, skladište, radionicu... a kuća nije poslovni objekt. No, možda je to u redu, jer je zakonodavac htio od turističke vreve, buke i prometa zaštititi građane koji stalno žive u naseljima obiteljskih kuća? Nažalost, ne! Jer, zabrana vrijedi samo za poduzeća; fizička osoba smije iznajmljivati vile turistima!

Tko smišlja apsurde?

“Ako smo rekli da ne želimo apartmanizaciju obale, bezlične hotele i ‘beton’, nego vile za iznajmljivanje kao najkvalitetniju turističku ponudu”, priča Jakić, “zašto smo onda to zakonom zabranili? Ovako, tvrtki jedino preostaje da tu vilu proda fizičkoj osobi ili da je iznajmi podstanaru. Ali, i tu postoji ‘kvaka’ - podstanar ne smije biti stranac!”

Tko u Hrvatskoj smišlja takve apsurde, pitamo se. “I nije najveći problem da netko smišlja takve stvari, ali zašto se to ne mijenja? Mi smo upozorili nadležno ministarstvo na jedan takav konkretan slučaj, ali odgovor koji smo dobili bio je - neka vaš investitor proda vilu privatnoj osobi koja je smije iznajmljivati”, kaže Jakić.

Poseban su problem hrvatske banke, njihovo poslovanje odudara od poslovanja banaka u Europskoj Uniji, ponajviše po tome što su opet uvele silne naknade. “U EU ne postoji naknada banci zato što sam deponirao gotovinu ili jer sam uzeo pozajmicu od svoje tvrtke. A u Hrvatskoj sve su transakcije podložne bankovnim naknadama koje u konačnici jako poskupljuju poslovanje.”

Ako želite uložiti novac, plaćate naknadu. Ako hoćete podići gotovinu za službeni put, plaćate naknadu. “Ali najviše vam novca banke uzmu neprimjetno, na razlikama tečaja. Primjerice, ako dižete novac na karticu u inozemstvu, a tržišni tečaj eura je 7,5 kuna, banka će vam tu isplatu obračunati po tečaju 7,02. Na sto eura to je 50 kuna! Te naknade, koje se na svaki način pokušavaju uzeti od gospodarstva, također spadaju u prepreke investicijama u Hrvatskoj na koje mi ukazujemo. One najviše proizvode nesigurnost. Nikada ne znate gdje vas čeka koja naknada!”

Neupućenom čitatelju sve se ove primjedbe Švicarsko-hrvatske gospodarske udruge mogu činiti minorne. Naposljetku, nisu li stranci, i pored sve te silne hrvatske administracije zaostale iz doba socijalizma, i pored svih tih naknada i doprinosa, glatko u Hrvatskoj pokupovali sve profitabilne biznise, od naftnoga, preko telekoma do banaka?

Također, ako stranac investira u neku ozbiljniju, veću, perspektivniju greenfield investiciju, da li mu razne dozvole, suglasnosti i ostala papirologija mogu i trebaju biti stvari koje će ga obeshrabriti? Možda i ne u nekim prosperitetnim vremenima, ali u vrijeme recesije, kada su investicije i nova radna mjesta najtraženija i ujedno najoskudnija roba, stvari se dramatično mijenjaju.

Zbrajanje troškova

“Ako velika strana tvrtka u Hrvatskoj investira u veliki objekt, najlakše je reći ‘pa ona ima puno novca’. Ali, kad počnete zbrajati troškove od lokalnih do državnih, preko elaborata do dozvola, i svi su opterećeni različitim troškovima, to danas jako obeshrabruje ulagače”, kaže Ivica Jakić. “Posebno zato jer postoji golem nesrazmjer između lokalnih i središnjih vlasti: sve je više lokalnih ‘poglavica’, a sve manje ‘Indijanaca’. Više nema tko zarađivati za sve te ‘poglavice’. A strani ulagači - na primjer, niskobudžetne aviokompanije - od lokalnih vlasti ne traže samo olakšice, nego i novčano sudjelovanje u pokretanju novih poslova.” Evo zornog primjera. Za Hrvatsku, naravno, vrlo poučnog.

Najveći svjetski proizvođač pumpi Grundfos sagradio je i otvorio novu tvornicu u Inđiji u Srbiji, to je investicija vrijedna 300 milijuna eura. Osim proizvodnje za cijeli svijet, tamo će biti i razvojni centar, tako da je tvrtka zaposlila na stotine inženjera, tehničara i radnika. Grundfos je namjeravao tu tvornicu sagraditi u Hrvatskoj, međutim, ovdje nisu naišli na podršku. Općina Inđija je, međutim, investitoru oprostila komunalnu naknadu i dala besplatno zemljište. Ali, to nije bilo presudno. Presudna je bila prijateljska atmosfera prema toj investiciji!

“Ako lokalno stanovništvo neće podržati investiciju, ona će teško uspjeti. A u Hrvatskoj se uvijek javljaju pojedinci i razne udruge koje će svojim protivljenjem investiciji uvijek privući veliku medijsku pozornost”, kaže Ivica Jakić. “U Europi udruge imaju rok od 30 dana da ukažu na nepravilnosti, da budu protiv, da prosvjeduju koliko god žele. Ali, ako se u tih 30 dana pokaže da optužbe i primjedbe ne stoje, udruge se više ne smiju oglašavati jer postaju odgovorne za štetu koju nanose investitoru...”

Švicarsko-hrvatska udruga organizirala je prošle jeseni dvije konferencije s kojima je nastojala potaknuti švicarske tvrtke da investiraju u Hrvatskoj. Odziv nije bilo velik, kaže Jakić; očigledno, čeka se ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. No, Švicarci ni sada nisu zanemariv inozemni ulagač u Hrvatskoj: prema podacima HNB-a, ukupno su od 1993. do danas uložili nešto manje od pola milijarde eura i po tome su 16. na ljestvici svih investitora.

Daleko je to od austrijskih 6,5 milijardi eura, nizozemske četiri ili njemačke tri milijarde, ali Švicarska je bila jedna od rijetkih zemalja koja je 2012. - prema nepotpunim podacima - uložila u Hrvatskoj nešto više novca nego godinu dana ranije (25,8 prema 23,3 milijuna eura).

Vjerojatno bi tih ulaganja bilo i više da je porezna presija lani u Hrvatskoj bila nešto blaža, da je “uvođenje poreznog reda” bilo postupnije i “mekše”; bilo bi ih više da je manje državnih inspektora koji samo gledaju kako će naplatiti goleme novčane kazne, umjesto da pomažu ulagačima otkloniti nepravilnosti; bilo bi ih više da ne postoje stalne prijetnje blokadama poslovnih i privatnih računa radi ovrha koje nerijetko mogu biti i rezultat malverzacija i zlobe, a ne stvarnih dugovanja.

“Blokada računa radi ovrhe u Europi ne postoji, nema načina da vam bilo tko, banka ili država, blokira vaš poslovni račun”, kaže Ivica Jakić. “Vaš račun je vaš račun; ako je blokiran vi ste poslovno mrtvi, a kako ćete onda uopće platiti dugove?” To, naravno, ne znači da u Europi vjerovnici nisu maksimalno zaštićeni i da ne postoje ovrhe i “poravnanja” obveza raspoloživom zaradom, ali blokada računa je posve nezamisliva.

Tehnološka zaostalost

S druge strane, inozemne su investicije Hrvatskoj nasušno potrebne i zbog njezina tehnološkog zaostajanja. Tu pojavu Ivica Jakić neprekidno ističe u prvi plan: “U Hrvatskoj se sve jače zapaža bazična tehnološka zaostalost. Hrvatska mora uhvatiti korak s tehnološkim novostima koje imaju zemlje u krugu od 800 kilometara, od Švicarske i sjeverne Italije, preko Njemačke i Slovenije, do Austrije. Te su zemlje u posljednje vrijeme silno tehnološki napredovale, a mi jako zaostajemo. Mi smo sada na samom dnu. Postoje pojedinci koji prate tehnološke novitete, koji se bave softverom ili robotikom, ali nema sustavnog uvođenja bazičnih novih visokih tehnologija...”

Sve to i još puno toga Švicarsko-hrvatska gospodarska udruga predočila je nadležnim Vladinim ministarstvima; čak su i pojedini ministri zaduženi za ekonomiju bili gosti predavači u udruzi... Jeste li im predočili svoje popise prepreka inozemnim investicijama, pitamo Ivicu Jakića, predsjednika Udruge? “Da, ali ništa od toga”, odgovara on, “ne vidimo da se išta na tom polju značajnije mijenja. Pitao sam čak ministarstva koja je procedura da se promijene loši i štetni zakoni. Rekli su mi, morate naći vašega zastupnika u Saboru i preko njega tražiti promjenu propisa... Ali, mi računamo da bi i zastupnici i ministri morali svakodnevno živjeti s gospodarstvom i reagirati na probleme bez da ih itko mora povlačiti za rukav”.

Tagovi

Izdvajamo