Godine 1960. u jugoslavenska je kina krenuo jedan od brojnih akcijskih partizanskih filmova koje je tih godina štancala sve samopouzdanija domaća kinematografija. Naslov filma bio je “Kapetan Leši”, vrijeme i mjesto radnje bilo je Kosovo zadnjih dana rata, a junak filma brkati kapetan Ozne podrijetlom iz albanske begovske obitelji - Leshi. Režiju filma potpisivao je mladi, ali već relativno iskusni beogradski režiser Živorad Žika Mitrović (1921.) koji je - što za ovu temu nije nevažno - početkom pedesetih karijeru otpočeo kao autor stripova.
Malo je ljudi tada znalo da je “Leši” uoči nastanka imao okapanja s cenzurom. Cenzorski zapisi - nedavno objavljeni u jednom znanstvenom radu u Budimpešti - pokazuju kako je cenzura prilično preinačila scenarij filma. No, začudo, cenzorima nije smetao toliko politički sadržaj, koliko navodna “trivijalnost” filma pa su u cenzorskim preinakama nastojali “Lešiju” dodati literarnu i estetski uzvišeniju crtu.
Tvrda propaganda
Teško da se u filmu to vidi. “Kapetan Leši” u konačnici je bio pravi pravcati vestern, u kojemu naslovni kapetan jaše konja, puca i puškara se po metohijskim gudurama u okolici Prizrena. U “Kapetanu Lešiju”, osim konja i gudura, imali ste i saloon, a čak je i ljubavni trokut Leshija, ciganske barske pjevačice i učiteljice sa sjevera navlas nalikovao trokutu iz “Moje drage Clementine”. Dio kritike u to se doba sprdao s Mitrovićevim “Balkan westernom”. Tako će se iste godine zagrebački kritičar Hrvoje Lisinski u časopisu Filmska kultura narugati Mitrovićevu presađivanju vesterna u Jugoslaviju i znakovito ga opisati kao “sađenje limuna u Sibiru” (!). Čini se, međutim, da publici to nije smetalo. “Kapetana Lešija” samo je u Beogradu u dvadeset dana vidjelo 200 tisuća ljudi, a tadašnji izvještaji navode da je film o Albancu, oficiru Ozne, bio gledan i u Prištini. U to je vrijeme Jugoslaviju od kraja rata dijelilo petnaest godina: dakle, nešto manje nego što nas dijeli od završetka onog “našeg” rata. Rat - čini se - više nije bio trauma koju bi ljudi najradije zaboravili. Proradila je - kako se kaže - “povijesna distanca”. Publika je bila spremna prihvatiti brzi, nepretenciozni akcijski film lišen političkog deklamatorstva, u kojem je ideologija bila provučena umješno i diskretno.
U ranim četrdesetima i početkom pedesetih gotovo pola filmova koji su se snimali u Jugoslaviji bavilo se ratom. Svi su bili tvrdo propagandistički, objašnjavalački, a najčešći glavni junak u njima je bio partijski komesar koji bi drugove škropio mudrim pravorijekom. Međutim, tijekom pedesetih stvari su se promijenile. U jugoslavenska kina pohrlio je Hollywood u koji su se jugoslavenski režiseri ugledali, imitirali ga i brižljivo proučavali. U međuvremenu se Jugoslavija posve otvorila prema masovnoj i pop-kulturi, uključujući strip. Vlast je shvatila da je i propaganda učinkovitija ako se odjene u ruho nepreuzetne zabave. Celuloidni i roto-partizani prestali su biti (samo) kartonski posteri za izricanje parola, a postali junaci “pulpa” skrojeni po američkim uzorima.
Pomorski korpus
Dvadeset godina nakon rasapa Jugoslavije dobro znamo kako je taj proces izgledao u filmu. Partizanski su filmovi, naime, opstali vidljivi u kulturnoj sferi, prikazuju se na TV-u, mogu se kupiti po piratskim bancima od Šuto Orizari do Neuma, a jedno sociološko istraživanje iz 2004. pokazalo je da su upravo ratni filmovi za žitelje bivše države glavni izvor spoznaja o 2. svjetskom ratu.
Sa stripom je, međutim, bio drugi slučaj. Partizanski stripovi nekoliko su desetljeća bili prilično zaboravljeni, čak i ako se njihove autore slavilo kao kanonske klasike. Sve do sada.