Ante Gotovina osobno je nevin. Potpuno sam siguran u to - rekao mi je još u siječnju ove godine premijer Milanović. - Nije kriv general Gotovina. Krivi su oni oko njega, koji su dopustili da se zločini dogode, i koji ih nisu kažnjavali. Kriv je sustav koji je tako funkcionirao, a Gotovina je kasnije postao žrtva tog sustava - bio je odlučan Zoran Milanović.
Točno jedanaest godina ranije Dražen Budiša, ondašnji predsjednik HSLS-a, članice vladajuće Račanove koalicije, ovako je reagirao na informaciju da se protiv Ante Gotovina priprema haaška optužnica: - Mislim da je to potpuno nemoguće. Poznajem Gotovinu, nedavno je bio kod mene. Taj čovjek nije kadar organizirati ni zapovjediti nikakav zločin. Naprosto, radi se o vrsti karaktera kojoj se to ne može pripisati.
Ondašnji Budišin zamjenik u HSLS-u (dok se HSLS nije po tko zna koji puta raspao), dr. Goran Granić, koji je, istodobno, obavljao i dužnost zamjenika predsjednika Vlade, nije, međutim, dijelio Budišino mišljenje.
Rušenje Vlade
S Granićem sam o Gotovini razgovarao početkom 2001. godine, u Račanovu uredu na Markovu trgu. Nešto kasnije Hrvatskom su zaredali mitinzi u povodu tjeralice za Mirkom Norcem. Stvarni cilj organizatora mitinga bilo je rušenje Račanove Vlade. Granić mi je, s relativno puno temperamenta, objašnjavao kako je baš Ante Gotovina jedan od ljudi koji stoje iza prosvjeda, i kako je on, zapravo, jedan od vodećih “pučističkih elemenata” u Hrvatskoj vojsci. Bez obzira na takav Granićev stav prema Gotovini, nesporna je činjenica da je Račanova Vlada pustila Gotovinu da pobjegne.
Naime, Globus je u proljeće 2001. bio objavio da će Međunarodni sud za ratne zločine uskoro optužiti generala Gotovinu. Informaciju o optužnici dobili smo iz diplomatskih izvora u Zagrebu.
Dan ili dva prije no što je optužnica stigla u Zagreb - a Račanova Vlada, kao i cijela hrvatska javnost - znali su da optužnica neminovno dolazi, Ante Gotovina nestao je iz svoje kuće na zagrebačkom Srebrnjaku.
I nitko ga nije vidio sve do prvih dana prosinca 2005. godine, kada je uhićen u Španjolskoj.
Sasvim je jasno da je Ivica Račan, suočen sa žestokim napadima radikalne desnice, udruga ratnih veterana i velikog broja časnika HV-a, odlučio pustiti Gotovinu: bilo je to puno jednostavnije rješenje nego generalovim uhićenjem riskirati stabilnost Vlade.
Ta je, možda neizbježna odluka izazvala dalekosežne posljedice za međunarodni status Republike Hrvatske. Možda je pretjerano reći kako bi Hrvatska već bila u Europskoj Uniji da Gotovina te 2001. godine nije uspio pobjeći, ali je sasvim sigurno da bez njegova uhićenja 2005., Vlada u Zagrebu ne bi uspjela potpisati Pristupni ugovor s Unijom.
Sanader i Karamarko
Danas, šest dana uoči izricanja konačne haaške presude, slučaj Ante Gotovine potrebno je sagledati iz nekoliko različitih kutova.
Jedan od njih je baš taj, striktno politički.
Gotovinin četverogodišnji bijeg koristio se kao glavni argument protiv otvaranja pregovora između Hrvatske i Europske Unije. Neki istaknuti diplomati važnih zemalja članica EU čak su bili uvjereni da hrvatske obavještajne službe sve to vrijeme Gotovinu skrivaju. To mi je, posve doslovno, u proljeće 2004. godine bio rekao Denis McShane, ondašnji britanski državni tajnik za Europu, nakon što smo završili formalni dio intervjua za Jutarnji list, u njegovu uredu u Londonu (ok, McShane spada među one britanske političare koji se, duboko u sebi, nikada nisu pomirili s raspadom Jugoslavije).
Amerikancima je, pak, bilo toliko stalo da se Gotovina privede ili preda da je William Montgomery bio spreman poslati zrakoplov gdje god je potrebno, kako bi Gotovina sletio u Zagreb, i pojavio se kod Stipe Mesića na Pantovčaku.
U razdoblju od 2001. pa do 2005. godine, a osobito poslije slučaja Bobetko, dakle poslije još jedne haaške optužnice, kojoj Ivica Račan nije htio udovoljiti, bijeg Ante Gotovine predstavljao je potpuno nerješivu prepreku u procesu hrvatskog napredovanja prema Europskoj Uniji i NATO-u. Da je Gotovina ostao u bijegu, Hrvatska danas ne bi bila u značajno boljem međunarodnom položaju od Srbije.
To su, naprosto, materijalne činjenice, s kojima se svatko u Hrvatskoj mora suočiti, neovisno o osobnim stavovima prema Anti Gotovini.
Utoliko Ivi Sanaderu i danas valja odati priznanje na tome što je imao snage donijeti političku odluku i povesti dovoljno organiziranu i efikasnu akciju da bi se Gotovinu napokon uhitilo.
Isto tako, priznanje se mora odati Tomislavu Karamarku, ondašnjem šefu obavještajne zajednice, koji je odigrao odlučnu ulogu u samoj operaciji Gotovinina privođenja.