Tek nakon što sam prošloga ponedjeljka stupio na betonsku stazu jedine tamošnje međunarodne zračne luke - nazvane u slavu buduće svetice Majke Tereze - u selu Rinase, predziđu metropole Tirane, jedanaesti put ušao u Republiku Albaniju, postao sam svjestan kako mi se to dogodilo prvi put prije dugih, predugih pedeset zima. Kad sam široko otvorenih očiju upijao prve prizore ondašnje iza sedam brava čvrsto zamandaljene i od svijeta odvojene države. U prosincu 1965., nakon što sam se bio prijavio kao izvjestitelj koji će se javljati s prvenstva Balkana u košarci i tako dobio žarko željenu i za nas gotovo nedokučivu vizu. Osjećao sam se kao jedini dobitnik koji je čudesno pogodio svih dvanaest parova na sportskoj kladionici. Jer Albanija, kojom je čeličnom šakom vladao nedodirljivi diktator, general pukovnik Enver Hoxha, i Jugoslavija, na čijem je prijestolju stolovao njegov negdašnji veliki uzor, maršal Josip Broz Tito, poslije Rezolucije Informbiroa 1948. teško su se zakrvile i stale se gledati preko puščanoga oroza kao najljući neprijatelji:
‘Američki špijun’
“Bože, zar je od tada prohujalo pola stoljeća!” – pomislio sam.
I doista je prošlo. Onda tridesetogodišnji reporter, danas je prevalio osmo desetljeće i igra produžetke u utakmici sa životom, u kojoj je sigurni pobjednik odavno poznat.
-------------
Albanija mi je obilježila više nego dugovječni novinarski posao. Članke o njoj, uz tri knjige tiskane u visokoj nakladi (dvije o Enveru Hoxhi: “Gospodar Zemlje orlova” i “Enver Hoxha – politička biografija”, te jedna politički putopisna: “Glasnik iz Tirane”) još pamte vremešniji čitatelji. Bila je vrhunska senzacija koja je obišla svijet, razmaknuti grilje i zaviriti u dvorište mrkoglednoga i dozlaboga nepovjerljiva susjeda. Ne zamjerite na samohvali stoga što ću reći kako mi se čini da sam prvi u našoj javnosti nazvao Albaniju Zemljom orlova. Kao i da je povrh niza uglednih vanjskih listova o meni pisao i glasoviti New York Times, a sa mnom su poželjeli popričati i pojedini zapadni diplomati. U svoju raskošnu vilu na zagrebačkome Prekrižju (u kojoj sada obitavaju operna diva Ruža Pospiš Baldani i njen muž, sveučilišni profesor Jan) ugostio me je mladi američki konzul. Uporno je tražio da mu ispričam nešto što nisam objelodanio, napose o Sjedinjenim Državama i Albaniji, koji u tim opasnim vremenima hladnoga rata i željeznoga zastora nisu imali diplomatske odnose. Jer će mu reci o Albaniji, koje će napisati u svome izvješću “puno značiti u karijeri”. Odgovorio sam mu da sam sve što sam vidio i čuo već objavio u Vjesniku i Studiju, a i to da dežurni žbiri crpe spoznaje mahom iz listova zemalja za koje su zaduženi. No kako moj domaćin nije popuštao, sjetio sam se bizarnoga detalja. U knjizi dojmova u tiranskome Muzeju revolucije naletio sam na napisani panegirik o “blistavoj albanskoj stvarnosti i mudrome vođi Enveru Hoxhi” anonimno potpisan: “two Americans”. Konzul je napokon bio zadovoljan i to je brižno zapisao.
Pero Zlatar ispod spomenika Staljinu
I kad smo kod Amerikanaca, podsjećam se da me je netom nakon priloga iz Albanije pozvao mister Ptak, zadužen za kulturu u konzulatu u Zagrebu, i ponudio mi jednogodišnju stipendiju mjesečnika Reader’s Digest u Saint Paulu u Minnesoti. Valjalo mu je žurno odgovoriti za dan – dva. Držim da mi je semafor na uglu Ulice braće Kavurića i Zrinjevca ispred konzulata stubokom izmijenio život. Zeleno svjetlo ugasilo mi se ispred nosa i zato sam krenuo prema lijevoj strani. No tada sam se sudario s kolegama iz Vjesnika u srijedu, glavnim urednikom Josipom Vrhovcem i poznatim reporterom Milanom Bekićem. Pohvalio sam im se laskavim pozivom iz Amerike i kao starije ih, reda radi, pitao za savjet: prihvatiti ili ne?
“Prihvati ukoliko želiš da te poslije povratka svi gledaju kao američkoga špijuna!” – rekao mi je Vrhovec.
Posljednji susret
Iako sam u sebi već bio odlučio da ću poći preko oceana, istoga trena sam se smjesta ohladio. Sutradan sam obavijestio Ptaka da odustajem “iz obiteljskih razloga”. I nikada nisam požalio zbog toga jer sam se potom dohvatio u koštac s više privlačnih novinarskih izazova. A tko zna što bih radio poslije stipendije i da li bih čak nastavio živjeti u Americi? Tek kad sam koju godinu potom prešao u Vjesnik u srijedu, podsjetio sam Vrhovca njegove zagroze o neslavnoj auri špijuna koja bi me zakačila. Uz smijeh je promrsio da se “samo našalio”.
-------------
Za Hoxhine strahovlade nije bilo ni mrvice izgleda da razgovaram s nekim od Albanaca kojih je ime preletjelo zidove njihove izolirane domaje. O njima sam složio priče nakon razgovora s diplomatskim djelatnicima na službi u Tirani i sa stranim trgovinskim predstavnicima. Ali nakon što je Albanija zbacila satrapski jaram s vrata i počela slobodno disati punim plućima, moj novinarski opus ukrasile su značajne ličnosti, prije svih Ramiz Alia, nasljednik Envera Hoxhe na mjestu prvoga čovjeka vladajuće i jedine dopuštene Albanske partije rada.
Pero Zlatar i Ramiz Alia
‘Samo me ne snimajte’
Dočekao me u skromnome stančiću svoje starije kćeri Zane, u naselju Shalvari, nedugo pošto je bio pušten iz zatvora u kome je odrobijao dvije godine. Bio sam i ostao jedini inozemni novinar koji se sreo s Alijom. Ta izuzetna ekskluziva pala mi je s neba nakon zauzimanja vrloga prijatelja Vebija Velije, vlasnika kineskoga restorana Phoenix u Zagrebu, a koji je poslije seobe u Tiranu ubrzo postao najimućniji u Albaniji. Vebi me je zadužio i time što me je primila Hoxhina udovica Nexhmije, i ona nakon što je bila oslobođena duga pritvora. Jedini uvjet negdašnje prve albanske drugarice bio je da je ne snimamo zato što je stara.
Vebijina riječ bila je dovoljna da me u svoje dvore ugosti i nekrunjeni kralj Leka I Zogu, jedini sin prvoga vladara Ahmeta Zogua, nazvanoga Zog I. Dvokatni Leka bio je jedini Albanac viši od dva metra (207 cm), pa je prije nalikovao košarkašu NBA lige negoli prestolonasljedniku. A Leke se spominjem i kao najstrasnijega pušača s kojim sam se ikada sučelio. Čim bi se ujutro probudio zapalio je cigaretu jednim drvcem žigica, a drugo mu više nije bilo potrebno. Po vlastitu priznanju, dnevno je izdimio šest do osam kutija.
Najviši Albanac poslije kralja Leke bio je sa 198 cm tadašnji gradonačelnik Tirane Edi Rama, a sadašnji premijer albanske vlade. Mada su ga ugledne svjetske udruge bile proglasile za najuspješnijega gradskog oca zato što je naložio da sumorno siva pročelja tiranskih zgrada budu oličena živim bojama, Rama je radije divanio o košarci, pogotovu kad sam mu usputno natuknuo da sam četiri godine bio na čelu zagrebačkoga košarkaškog prvoligaša Lokomotiva. Osjetio se vidno polaskanim kad sam mu pripomenuo kako znam da je bio košarkaški reprezentativac svoje zemlje, a i time što sam ga gledao na utakmici njegova kluba Partizani u srazu s beogradskim imenjakom Partizanom u Tirani, u prosincu 1979., kad sam se i tom zgodom prošvercao u Albaniju kao sportski novinar.
Prijetnja kaznom
U poduljoj niski zahvala, na adresu nažalost prerano upokojenoga Vebija Velije, u mojim očima značajno bliješti novinarski dragulj koga sam nazvao po Ismailu Kadareu, najprevođenijem albanskom književniku. Njegov sjajni roman “General mrtve vojske” odavno ga je nametnuo kao kandidata za Nobelovu nagradu. Kadare je bio nadasve iskren kad mi je, ne glumeći lažnu skromnost rekao:
“Godinama slušam kako ću dobiti Nobelovu nagradu. Ona bi mnogo značila i meni i Albaniji, jer bi još više otvorila moju zemlju. Bila bi to golema čast za našu kulturu i jezik, pa i za naš narod koji nikada dosad nije bio nagrađen nekim visokim međunarodnim priznanjem. Ne mogu reći da sam ravnodušan kad čujem da sam u najužem krugu za Nobela, ali se i ne uzbuđujem. Ako mi ga žele dati, dobro je, a ako me zaobiđu, što se tu može!” – slegnuo je dobroćudno ramenima. Kadareovu starijem sugrađaninu Enveru Hoxhi (rođeni su u Gjirokastri, na jugu zemlje), bio je najprije miljenik, da ga zatim anatemizira. Zamrzio ga je nakon piščevih oštrih kritika koje je izrekao o Albaniji u inozemnim novinama:
“Zbog svojih istupa trebao sam biti teško kažnjen. Hoxha je bio božanstvo i moje su ga riječi silno uvrijedile. Javna je tajna da je pripremao moj nestanak. A počelo je kad je jedan od mojih kolega pisaca (Kadare nije izgovorio ono što upućena javnost zna da je to bio Dritero Agolli, op.p.), poslije izlaska ‘Generala mrtve vojske’ u Parizu, okrivio kao agenta Zapada, revizionista i promicatelja dekadentnih ideja. Doušnici tajne policije Sigurimija noćima nisu spavali tražeći i podvlačeći u mojim knjigama skrivene riječi i misli uperene protiv režima. I upravo od takvih denuncijanata danas moram slušati moralne poduke o tome što još moram učiniti za dobrobit demokracije u Albaniji. Gnušam se već na pomisao tih ništarija. A Hoxha je bio vrlo inteligentan i vraški lukav pa nije zatvarao najviđenije kulturne stvaraoce. Bacao je u klade manje poznate autore da bi većima od njih pokazao što ih čeka budu li neposlušni. Shvatio je da će, uhiti li mene, to odjeknuti u svijetu i skrenuti pozornost na njegovu tiraniju. Zato mi se osvetio time što me je ušutkao i izopćio. Dugo sam živio u užasnome strahu, a sa mnom moja žena i kćeri, da će policija banuti i odvesti nas. Enver je potkraj života postao paranoičan i strahovito nepovjerljiv, pa je njime upravljala njegova žena Nexhmije, koja mi nikad nije bila sklona. Prešutno se nismo podnosili.”
Zlokobne glasine
“Kad sam za Hoxhine vladavine boravio u Albaniji, a vi ste tada bili pisac u modi, i ozbiljni ljudi su me uvjeravali da vam je uvijek stajao na raspolaganju državni zrakoplov kojim ste mogli otputovati kamo god ste poželjeli…” – pitao sam Kadarea, a on je ljutito odbrusio:
“I ja sam čuo o toj zlonamjernoj izmišljenoj gadosti. Stoji da sam često išao u inozemstvo, a što je bilo nepojmljivo za devedeset devet postotaka albanskih građana, koji su trebali dobiti dopuštenje čak i za odlazak iz grada u grad ili iz sela u selo. Ali nikada nisam letio posebnim zrakoplovom.”
-------------
No otisnimo se sada u anno domini 2015., kad sam sredinom ovoga prosinca doživio posljednji prisni sastanak sa starom ljubavi Tiranom. Uzbuđen sam joj došao pred skute u istome zrakoplovu s ekspedicijom našega nogometnog prvaka Dinama koji je u sklopu izlučnoga natjecanja za Ligu Europe, u obližnjem Elbasanu ukrstio koplja s klubom iz Korče Skenderbeuom. Strpljivome čitatelju podastirem iz prve ruke naovlaš, zbrda zdola, zapisane crtice.
Uspomene na Dajtija
Nema više Dajtija, nekoć jedinoga hotela za strance, a koga su okrstili imenom kamene gore što dominira sadašnjim velegradom. Kao da se cijela Albanija sabila na njenim svakoga dana sve uvećanijim prostranstvima. One 1965. Tiranu je naseljavalo jedva 30.000 stanovnika, a danas je ona domalo dvadeset puta brojnija. Jer samo što nije objelodanjeno da će premašiti fantastičnih 600.000 ljudi. U najduljoj i najljepšoj prijestolničkoj Aveniji narodnih žrtava, gdje je bio Dajti, bjelasa se otmjeni i najskuplji hotel Rogner, u vlasništvu austrijske korporacije, u kome smo bili smješteni. Preko puta Rognera, debelo zaklonjena zelenilom čami ranija rezidencija Envera Hoxhe. Prostor oko nje je do sloma diktature bio široko ograđen i danonoćno čuvan do zuba naoružanim vojnicima. Pred ulazom u park prijeteće je stajala jedinstvena tabla sa siluetom čovjeka preko koga je bila prevučena debela crna linija. Neka i nepismeni shvate da je ljudima tu strogo zabranjen pristup! Ured Envera Hoxhe nalazio se u žućkasto oličenoj dvokatnici nasuprot Rognera. I za onih stotinjak metara udaljenosti od rezidencije do ureda, bio je sagrađen podzemni betonski prolaz da Komandant - kako je Enver tašto volio da ga oslovljavaju - nesmetano i nezapaženo dođe na radno mjesto. Da iznimka ipak potvrđuje pravilo, dokazala je Pramvera, jedinica Envera i Nexhmije Hoxhe, koju sam ugledao za moga drugog tiranskog prijepodneva kad je ta mlađahna brucošica arhitekture bez pratnje tjelohranitelja došetala do Dajtija na friziranje. Gledali su je s obožavanjem kako i priliči vladarevoj mezimici. Pramvera, a u prijevodu njeno ime je Proljeće, ima dva brata, Ilira i Sokola. Nakon što su diplomirali, jedan na pravu, a drugi na ekonomiji, otac im, po ugledu na većinu istočno europskih despota, nije povjerio krupnije dužnosti u političkoj vrhuški. Najviše je dotjerao Ilir, kao savjetnik za gospodarstvo u albanskome veleposlanstvu u Parizu. Pramvera je, međutim, iskoristila moć svojih roditelja pa je nakon stečene diplome, s mužem, također arhitektom, smislila nacrt papreno skupe građevine, zbog oblika nazvane Piramida. Ta atraktivna zgrada koja je za tanke albanske mogućnosti stajala basnoslovnih trideset milijuna dolara, bila je zamišljena kao muzej Envera Hoxhe. No nakon demokratskih promjena, kad je ogorčena masa uz pokliče, pjesmu i pobjednički ples srušila njegov glomazni spomenik u središtu glavnoga grada, vođe prosvjeda povele su narod put Piramide s nakanom da i nju izbrišu s lica zemlje. No tome se suprotstavio ondašnji predsjednik vlade Sali Berisha uz razumno objašnjenje kako nije pametno uništavati papreno plaćenu tvorevinu. Policijski živi zid s mukom je zaustavio uspaljene momke, pa su Piramidu pretvorili u stjecište svekolikih priredbi i skupova: od kongresa i seminara, preko kazališnih predstava i koncerata, pa do modnih revija i sve omiljenijih izbora za miss i mistera Zemlje orlova.
Enverova djeca danas zarađuju kao privatnici i nisu bili proganjani zbog grijehova svojih roditelja.
Bujica Mercedesa
Avenijom narodnih žrtava bezglavo juri bujica automobila, u većini Mercedesa, koji su slabost bolje stojeće kaste. U Enverovoj eri osobna vozila bila su zabranjena, a na glavnome trgu, Skenderbegovu, stajala su tek dva taksija dašto iz državne tvrtke. Nije bilo privatnih poduzetnika tako da su i čistači cipela bili u državnoj službi. Obvezno su izdavali račun korisnicima njihovih usluga. Napojnice tim čistačima te konobarima, brijačima i ostalim uslužnim radnicima nisu bile dopuštene. Danas nekoć sumorni grad duhova izmijenio je blijedo i ispijeno mučeničko lice i sve je sličniji modernim stjecištima. Neki od restorana, butika, robnih kuća, parfumerija, hotela, prodavaonica automobila i ostalih dobara, mogle bi bez krzmanja stajati u Zurichu, Beču, Londonu ili Parizu. Maštovite svjetleće reklame idu ukorak s onima na newyorškome Times Squareu. Od ovakvih usporedbi odudaraju obijesni vozači koji ne poštuju bijele označene prolaze tako da uspaničareni pješaci prestravljeno bježe pred samozvanim Hamiltonima, Rosberzima i Alonsima e da ne bi skončali u crnim kronikama više od dvadeset tiranskih dnevnih novina.
---------------
Na zgražanje patrijarhalnih Albanaca govori se kako je sve bliži dan kad će biti ozakonjeni istospolni brakovi. Na lokalnoj televiziji u emisiji na engleskome pročitali su vijest o tome i ona me je podsjetila zapisa iz Tirane 2002. kad su mi preveli noticu iz najnakladnijega dnevnika Koha jone (Naše vrijeme) koja je iznenadila neke strance, i to u vrijeme kad su konačno povjerovali da ih u Albaniji više ništa ne može iznenaditi. Pisalo je: “Udruženje homoseksualaca zatražilo je da iz zastarjelih zakona bude izbačen članak koji predviđa njihov krivični progon.
Zagrebački Albanci
Zahtijevaju od vlasti da legalizira gay populaciju i omogući joj slobodno djelovanje.” Na tu temu žučno je raspredalo pomiješano društvo u dnevnome baru hotela Tirana: “Mašala!”, kiselo i s gnušanjem promumljao je bivši pomoćnik ministra prosvjete iz razdoblja Envera Hoxhe.
“Ipak se kreće!”, značajno je zakimao glavom prvak baleta i nasmiješio se od uha do uha. Sudeći po pojačanome dolasku stranaca na ljetovanje u Albaniju, a oni sve obilnije debljaju državni proračun čvrstom valutom, sve je izvjesnije kako će sljedećega ljeta i taj tabu o zaštiti morala biti izbrisan. Para vrti gdje turpija neće, uči drevna orijentalna izreka, koju zna i albanska čeljad.
Na Skenderbegovu trgu dvije su građevine podigli zagrebački Albanci. Najprije se upustio u posao Miniri, vlasnik zalogajnice Tomislav u blizini zrinjevačkoga parka, koji je majušni hotel nazvao po svome prezimenu Miniri, dok je restoranu nadjenuo ime Zagreb. I dok Miniri još gazduje u svojim lokalima, dotle su nasljednici Vebija Velije nedugo nakon njegove smrti prodali poslovni imperij svoga preteče. Višekatnicu, ondašnji Ve Ve, koja je uljepšala srce Tirane, otkupila je mješovita korporacija koja je izdavanjem prostora brojnim predstavništvima, ponajviše zrakoplovnim kompanijama, ubrzano vratila uloženi novac.
U Enverovoj Albaniji nije bilo nezaposlenih, a prosjačenje se kažnjavalo slanjem na dugotrajni prisilni rad, to jest na preodgoj. Nakon što se posljednja komunistička utvrda u Europi rasula kao pješčana kula, proradila je burza rada, a na ulicama su se pojavili prvi prosjaci, pretežito djeca. A kad su bankarski prevaranti u gangsterskom stilu opljačkali ušteđevine desecima tisuća očajnih štediša, umalo da nije došlo do revolucije. Vlast je jedva opstala, ali se potom udvostručila klasa oguljenih i besposlenih, kojima je preostalo da žive od doznaka svojih gastarbajterskih rođaka, ili pak od ponižavajućega prosjačenja.
Mnogi Albanci su pohrlili i još hrle u bijeli svijet trbuhom za kruhom tako da se ionako majušna zemlja u posljednjih godina smanjila čak za 650.000 stanovnika, i danomice se smanjuje. Izvan matice ih je sada oko 1,8 milijuna, od njih 650.000 u Grčkoj i pola milijuna u Italiji.
Seoba spomenika
Za utješnu promjenu, na najživljim tiranskim prometnicama, klinčadija više ne prosi kao ranije, pa umjesto da vapijuće pruža desnice moleći za sitni milodar, sada pod nos strancima napadno potura kemijske olovke s albanskim simbolom, dvoglavim crnim orlom raširenih krila. Čim su mališi na prostoru između vitkoga minareta i Sahat kule, na vrelih kolovoških trideset stupnjeva, namirisali našu omanju skupinu, začuđujuće su graknuli na hrvatskome:
“Uzmi odlično penkalo, samo pet kuna komad!”
I nitko se nije mogao otresti malih trgovaca, sve dok od njih nije kupio bar po tri komada.
Na kraju izvještaja vašega glasnika iz Tirane, recimo da je budućoj prijestolnici 1614. udario temelje turski gospodar Sulejman paša, a da je maloprije spomenuta džamija bila podignuta 1821.
I još ovo: na Skenderbegovu trgu stajao je svojedobno spomenik Staljinu, koga je zatim na postolju zamijenio albanski povijesni junak Kastrioti Skenderbeg. Mesinganoga Staljina premjestili su u obližnji park i sada stoji u Lenjinovu društvu.