Prošle nedjelje Dinamo je u Kranjčevićevoj ulici, gdje i danas stanuje društvo mrtvih pjesnika, izgubio od Zagreba (0-1), i nitko, osim Zdravka Mamića i Ante Čačića u gradu nije bio nesretan zbog tog poraza. Unatoč činjenici da je Dinamo već više od pola stoljeća gradski ljubimac, da za plave navija 1,700.000 Hrvata, od kojih većina živi u Zagrebu. No, pitanje je za koga su purgeri, većinom dinamovci, navijali te večeri? Za NK Zagreb ili Ćiru Blaževića? Prije 34 godine Veselko Tenžera, koji je NK Zagreb smatrao simbolom najvećeg hrvatskog grada, napisao je da je u Kranjčevićevoj ulici vječno prisutna “psihoza borbe za opstanak”. Ako je tako izgledalo 1978. godine, stanje se nije bitno promijenilo ni danas, Zagreb je i danas “fenjeraš”, na dnu je prvenstvene tablice, u borbi za goli život, s velikim izgledima da i ta utakmica za njega završi pogubno.
Dva svjetonazora
I makar stvari izgledaju bezizgledno, nitko nije ushićen s Dinamovih 30 bodova i prvim mjestom na tablici, ali su svi očarani sa Zagrebovih 12 poena, uz staru poštapalicu - valjda bu bolje! Nisu Dinamo i Zagreb samo klubovi s dvije strane nogometnog svijeta, jedan iz Maksimira, drugi s ruba Trešnjevke, oni su dva svjetonazora. Jedan je klub dobrostojećih obrtnika, advokata i činovnika, klub srednje klase, drugi je “gradski prosjak”, koji živi od milostinje gospona gradonačelnika i nekih, koji ne vole odlaziti u Maksimir. Takav im je status i na tablici, jedni su na vrhu, drugi na dnu ljestvice i morate biti jako oprezni kada u ponedjeljak otvorite Sportske novosti, da vam NK Zagreb ne ispadne iz novina. Jedni ne znaju što bi s novcem, drugi se ne sjećaju kada su spojili kraj s krajem, kubure od prvog do prvog, kao i većina zagrebačkih obitelji u vječitoj borbi s HEP-om, Plinarom ili Gradskim vodovodom.
Podmetnuti požar
Na tom stogodišnjem putu NK Zagreb, vječiti podstanar u “ulici pjesnika”, pogorelec, kojemu je 29. studenoga 1977. godine izgorio stadion (zlobnici kažu da su sami podmetnuli požar), klub koji je 1973. godine, ulazeći u Prvu ligu, igrao na Maksimiru s Osijekom i privukao rekordnih 64.000 gledatelja, jedini je klub koji je pored Hajduka i Dinama bio hrvatski prvak. Htjeli su mu ukrasti ime, kao što su mu krali prvenstva (sjetite se Skoblarovog Zagreba iz 1994.), kao što su mu Dinamo i Hajduk otimali igrače ( Vukas, Rukljač, Olić, Mandžukić), kao što mu namjeravaju ukrasti stadion i preseliti ga na periferiju, kao što ga sada drže na aparatima, želeći ga uništiti i pokopati, kao što su uništili Trešnjevku, Dubravu, Sesvete. Svi simboli NK Zagreb uglavnom su mrtvi; umro je Slavko Šajber, dugogodišnji zaštitnik kluba u crvenim vremenima, Ante Biće Mladinić, kojega je Ljubo Barin doveo iz Bordeauxa za šefa omladinske škole, Dražan Jerković, trener i direktor, čovjek koji je sasvim sigurno utisnuo najdublji pečat u zagrebački nogomet. Živ je jedino Ćiro Blažević, kojega ni u 78. godini nije napustio borbeni duh, koji u dubokoj starosti otvara frontove i pokušava u Kranjčevićevoj formirati pokret otpora...
NK Zagreb je uvijek bio klub gradskih fakina. Sjećam se slučaja “Kuje” Antolića, kada bi u praskozorje, na izlazu iz “Čarde”, susreo Vlatka Markovića i naljutio se na sudbinu: “Ne možeš više ni ustati u pet ujutro, a da ne naletiš na trenera!” A kada bi se zakuhalo u svlačionici između trenera i nekog revoltiranog igrača, ostali ih nisu ni pokušavali razdvojiti. Pero Močibob bi otvorio kladionicu - stotka na trenera... Na stadionu u Kranjčevićevoj odigrano je bezbroj “utakmica”. Rezultate onih, odigranih na terenu, mogli smo pročitati u novinama, međutim, i u kancelarijama, iza kulisa, “uklizavalo” se jednakom žestinom. Kao kada je u Kranjčevićevu na “neprijateljsko tlo” dolazio pokojni predsjednik Franjo Tuđman, a tamo ga je čekao “crveni barun”, Slavko Šajber.