ZAGREB - Josip Bozanić (63), zagrebački nadbiskup i metropolit, kardinal Svete rimske crkve, mogao bi biti viđen i kao tragična figura. Okružen je nepovjerenjem ili čak neprijateljstvom u kleru arhidijeceze koja je povjerena njegovoj pastoralnoj skrbi; u manjini je među svojom braćom u biskupstvu unutar Hrvatske biskupske konferencije, gdje se poneki ne sustežu od ocjene da je agent Vatikana, spreman svrstati se uz Papu a protiv njih; uvjeren je, a to je više puta i rekao, da je njegova Crkva u hrvatskom društvu izložena ‘govoru mržnje’, da je ‘otkad postoji, na ovaj ili onaj način bila proganjana’.
Za razliku od renesansnih kardinala koji su bili čašćeni i služeni kao kneževi, Bozanić istupa, a nerijetko se i ponaša, kao branitelj pod opsadom, kao ugrožen vojnik u neprijateljskom okruženju, kao mučenik ante litteram, koji ipak hrabro i uporno svjedoči svoju istinu, pače jedinu Istinu, kao heroj, nejunačkom vremenu uprkos.
Gledano sa strane, okolnosti se doimaju dijametralno suprotnima. Katolička crkva je najbrojnija organizacija u Hrvatskoj kojoj pripada, po popisu, oko 86 posto stanovništva, a kardinal Bozanić je nesumnjivo najistaknutiji predstavnik te organizacije, jer je ordinarij glavnoga grada, tradicionalnoga kardinalskog sijela; ugovorima između Svete Stolice i RH Katoličkoj crkvi osiguran je privilegiran položaj u Hrvatskoj, utjecaj u obrazovanju i ekonomska potpora; Katolička crkva je bogata organizacija (a bila bi još bogatija da joj država vrati i ostatak onoga što je Crkvi oduzeto u komunizmu), investira i gradi; posjeduje svoje medije u potpunoj slobodi, osiguran joj je prostor u državnim medijima, a i privatni joj posvećuju popriličan prostor.
U zmijskom gnijezdu
Je li osjećaj ugroženosti koji emanira kardinal Bozanić ipak objektivan? Ili je on dio ideološkog diskursa u kojemu se njegova Crkva najbolje snalazi, kako je jučer u ovom listu sugerirao Jurica Pavičić? Ili je to subjektivan dojam građanina Bozanića? Hrvatski čitatelj - mnogo rjeđa pojava nego hrvatski vjernik - može o tome imati i vlastiti uvid i sud.
Dolazak monsignora Bozanića na zagrebačku nadbiskupsku katedru bio je poprilično iznenađenje za hrvatsku javnost. Naslijedio je omiljenoga kardinala Franju Kuharića, osobu s karakterom prijekim ali iskrenim, prelata koji je znao javno, u doba nesmiljenog rata u Hrvatskoj, apelirati na kršćansko praštanje i, prije svega, naglašavati obavezu da se na zločin s neprijateljske strane ne odgovori zločinom niti inom odmazdom. Kuharićev nasljednik biran je dugo i mučno. Papa bl. Ivan Pavao II prihvatio je Kuharićevu ostavku tri godine pošto je predana zbog dostizanja kanonske mirovinske dobi od 75 godina. Nuncij je imao priliku nadugo i naširoko ispitati moguće kandidate u Nadbiskupiji zagrebačkoj i procijeniti mogućnosti suradnje. Ustanovio je - da se poslužim njegovim riječima koje je prenio Vatikanu - da se obreo u ‘zmijskom gnijezdu’, jer je svak o svakome znao izvući nešto opako i gnusno, ili barem na opak način komentirati nešto inače čestito i zgodno: npr. životnu družicu nadbiskupskog aspiranta. Upravo su time eliminirali najizglednijeg kandidata, pa je tadašnji kardinal državni tajnik Angelo Sodano, kao zeca iz šešira, izvukao biskupa iz druge sredine. Bio je to tada 47-godišnji krčki biskup Bozanić, koji bi inače ostao do kraja svojih aktivnih dana u svojoj otočkoj biskupiji, a najsloženiji problem bi mu bio velečasni Sudac.
Je li on revolucionar?
BBC je tada zaključio da je izbor Josipa Bozanića na to najistaknutije mjesto Katoličke crkve u Hrvatskoj višestruk znak: Sveta Stolica je izabrala biskupa koji se već potvrdio kao organizator pastoralnog rada; pozvala je prelata izvan dotadašnje Nadbiskupije zagrebačke, dakle nevezanoga i neopterećenoga odnosima u njoj; dala je povjerenje teologu i pravniku koji je posljednjih godina visoko kotirao istupima na vatikanskim skupovima; opredijelila se za perspektivan kadar pred kojim je 27 godina do mirovinske dobi; odlučila se za nadbiskupa koji svojim dotadašnjim djelovanjem jamči neovisnost Crkve u Hrvatskoj od bilo koje političke i ine vlasti; ponudila je staložena, koncilski i ekumenski opredijeljena pastira. ‘Bozanić je, na taj način, istodobno znak kontinuiteta i razvitka, ni konzervacije ni revolucije, nego evolucije. Od njega se može očekivati da će ustrajati na samostalnosti Crkve spram države, na građenju mirnih odnosa s državom, te da će obnovu započeti od kadrova u vlastitoj dijecezi, koja je sada, nakon današnje reorganizacije, manja i lakše vodiva nego što je bila ona koju je ostavio kardinal Kuharić’, ocijenio je BBC.
Pitali su iz Londona, doslovce, ‘je li Bozanić revolucionar?’, kad je o Božiću 1997 prilično oštro govorio o tadašnjim društvenim i političkim prilikama u Tuđmanovoj Hrvatskoj, na primjer o ‘grijehu struktura’. „A je li papa Ivan Pavao II. revolucionar? Nadbiskup Bozanić, u dosadašnjim svojim javnim istupima nije odstupio ni za jotu od linije rimskog magisterija i konkretno od akcenata na kojima insistira Ivan Pavao II. Bilo je dovoljno poslušati što je Papa rekao na Božić, uz blagoslov Urbi et orbi, pa shvatiti da je Bozanić u božićnoj poslanici rekao to isto, osvrnuvši se samo usput na konkretnu situaciju u konkretnoj zemlji, dakle Hrvatskoj’, odgovorio je upućeni hrvatski sugovornik.
‘Bozanić kritizira zakone. Znači li to da Crkva hoće mijenjati zakone, ili čak vlast?’, ustrajali su iz Londona. ‘Crkva hoće svijet uređen po njezinim moralnim načelima. Logično je da će kritizirati zakone koji s time nisu u skladu, koji su po njezinu mnijenju nemoralni. U iole zreloj demokraciji će zakonodavac uzeti u obzir i Katoličku crkvu i svaku inu vjersku zajednicu - ali će odlučivati po svojoj savjesti i u skladu s onim što smatra općim interesom. Postupi li tako po svojoj savjesti, zakonodavac postupa i u skladu s katoličkim moralom. Ako zakonodavac postupa u skladu s privatnim ili općenito partikularnim interesom - jasno je da je njegovo ponašanje nemoralno. Crkva koja to prešućuje, bilo u kojoj zemlji, djeluje kao vulgarni jatak takve lupeštine. Drugo je pitanje zašto Bozanić iznosi takvu ocjenu, a zašto je nije iznosio kardinal Kuharić’, glasio je odgovor koji u osnovi vrijedi i sada, 15 godina kasnije.
Bozanić se prilično okretno snalazio u Rimu, znao je svojim talijanskim - doduše malo drvenim - odavati dojam odmjerena prelata, koji pomiruje a ne skandalizira. Uza nj je u Rimu znao biti don Anton Šuljić, još mirniji i razboritiji, koji se starao sročiti izvijest o svakome Bozanićevu boravku, stvarajući dojam da, eto, imamo komunikativnoga i medijski osviještena mlada biskupa.
Poljodjelska obitelj
I bl. Pija IX su smatrali malne revolucionarom, a svakako progresistom i italofilom, kad se popeo na tron sv. Petra. Pa se pokazalo da mu je odgovornost za koju nije bio sazdan promijenila i diskurs i habitus. Možda će tako netko zaključiti i kada Bozanić bude kandidat za sveca.
Hrvatska javnost se tek tada zainteresirala za Bozanića. Znalo se da je iz poljodjelske obitelji iz glagoljaškoga, čakavskoga Vrbnika iako rođen u Rijeci 20. ožujka 1949., da su mu roditelji bili Ivan i Dinka r. Valković, da je sjemenišnu Klasičnu gimnaziju maturirao u Pazinu, da je studirao u Rijeci i Zagrebu, da je vojsku služio na Kosovu, da je magisterij iz dogmatike stekao na isusovačkoj Gregoriani u Rimu, a licencijat iz crkvenog prava na Papinskome Lateranskom sveučilištu također u Rimu, te da je krčki biskup postao kao 40-godišnjak. Arena je izvukla da je još kao dječak ministrirao i ‘uvijek revno otpival za popon’, da je ‘uvijek bio tih, miran, pomalo povučen’; sestra je ponosno svjedočila da se ‘odmalena izdvajao od ostale djece’, da je ‘u školi bio najbolji đak, uvijek odlikaš’...