Posrnuli plavi dečki poročni su kao i veliki svjetski igrači

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 26.07.2009. u 15:25

Nogomet nisu samo tamna odijela, lakirane cipele, nogomet nije odlazak u kazalište na “Labuđe jezero”. Nogomet nije ni šah, igra  u rukavicama i gentlemanske manire. Nogomet je uklizavanje, grubi faul, “pranje po gležnjevima”, nogomet su i prljavštine, jer u “teatru snova” ima novca više nego bilo gdje. U nogometu ima i političara i intelektualaca, ali i “muteži” i prljavština. Tako su šefa talijanske mafije otkrili i uhitili kada se telefonski raspitivao “kako je prošla Roma”.

Često mi prigovaraju da volim fakine i tipove iščašenog ponašanja, da su moji favoriti “boysi”, koji su postali austrijska noćna mora, veća od “Brüne”. Ali, ja ne volim te čvrste dečke zato jer “žvaču ograde kao čips”, jer u njihovoj himni domira “i kolcem i lancem, i bokserom u glavu”, ja ih volim jer su u nekim povijesnim trenucima za Dinamo stali uz klub, sami protiv svih. Pokazali su figu i državnim institucijama, i tajnim službama i moćnicima.

Fakin, centarfor i mecena

Uvijek su mi se sviđali tipovi poput Pere Močiboba, bivšeg centarfora Zagreba, koji je bio i fakin i veliki centarfor, a danas je jedan od najvećih mecena raznih kulturnih aktivnosti. Od slikara i glumaca, do sastava “Kužiš stari moj”, za svakoga će Pero Močibob stvoriti kunu. Ali, dok je bio mlad, pričekao bi trenera Vlatka Markovića u mračnoj ulici i nokautirao ga, jer ga je “Vladko” počeo izostavljati iz momčadi.

Morate voljeti Silvija Marića, koji je prvih dana karijere na treninge Dinama dolazio na “pulferu”, a zadnjih dana u “Ferrariju”. I nakon što mu je izvjesni Paska u Rijeci slomio nogu, pitali su ga: “Što radiš kad ti noga pukne na dva mjesta?” “Ne idem više na ta mjesta”, rekao je “Mara”, a boljelo ga je za popizdit. Ili kad bi “Kuja” Antolić, također iz čuvene momčadi zagrebaša, dolazio s tulumarenja i susreo bi trenera, samo bi slegnuo ramenima: “Ne m'reš više ujutro u šest otići ni po kruh i novine, a da ne naletiš na trenera...”

Povod za ovako intoniran članak su Dinamovi nestašni dečki, Filip Lončarić, Dino Drpić i Dario Zahora. U Vodicama je zamalo stradao Lončarić, Dinamov golman, dijete Borongaja. Ne ulazim tko je kome u Vodicama “prvi natočio”, ali Lončarića znam kao nadarenog golmana, za kojega Tomo Butina tvrdi da je jedini njegov pravi nasljednik. Čuven je po izjavi u Sportskim novostima, kada mu je bilo 18: “Napokon sam se ostavio kocke!” I svi su se pitali - s koliko je počeo? A nije teško početi.

Siđeš na zadnjoj tramvajskoj stanici na Borongaju i na okretištu tramvaja neke poroke ne možeš zaobići. Kao što nogometaši Dinama i Hajduka teško zaobilaze provokacije, dobacivanja i ako su slabijih živaca, brzo zaiskri. Kao  u Vodicama. I tko je u medijskom smislu izvukao deblji kraj? Lončarić. Baš kad se primirio i ozbiljno počeo baviti nogometom, postaje vijest crnih kronika. A po nogometnom talentu je reprezentativni kalibar.

    Dino Drpić je dugo bio u raljama kamatara i punio stupce žutih rubrika, a Dinamov šef Zdravko Mamić je “otvorio šampanjac” kad ga je prodao u Karlsruhe. Iako je Drpić bio reprezentativac, savjestan na treninzima i jedan od najboljih hrvatskih obrambenih igrača, uz njegovo ime su se ljepili zelenaši, afere, incidenti, a kada se oženio s Nives Celzijus, tračeva gladna nacija je dobila je još jedan “slatki kolačić”.

Olić nije Brad Pitt, ali...


Još kad je atraktivna Nives napisala knjigu “Gola istina”, prepunu lascivnih scena i kad je dobila kolumnu u “Bildu”, te kad bi njena iskrenost prešla donju granicu dobrog ukusa, narod je urlao od sreće. Jer, nije korektno da supruga nogometaša napiše da je “Ivica Olić ružan” i da ga stavi na vrh vlastite top-liste ružnih frajera. Možda nije “Brad Pitt”, ali vraški dobro igra nogomet.

I Dino Drpić je jednom bio reprezentativac i jedan od najboljih Dinamovih igrača, rođen u obitelji istinskih intelektualaca, ali postao zarobljenik “vražjeg kotača”. A prije nego se zaputio u “podrum”, nije pročitao Dostojevskog. “U casinu je najteže pronaći vrata na kojima piše - izlaz”, pisao je čuveni Rus o jednoj od najtežih ljudskih ovisnosti. I danas Drpić, ogorčen na sve, zaobilazi medije, a Dinamo i Mamić zaobilaze njega. Izgubio je reprezentativni status, klub ga se odrekao i u teško je situaciji. Jedino je još Nives uz njega.



Dario Zahora je bio i Mamićev ljubimac, i golgeter kakvog Dinamo danas nema, ali kako maksimirskoj publici nitko ne valja, tako je i Zahora morao bježati iz Dinama. Da ga BBB ne bi mlatili i maltretirali, jer je i njima bilo preko glave Zahorinih skandala, otišao je u Sloveniju, u Domžale, smirio se i počeo od nule. I išlo mu je toliko dobro, da se za njega zainteresirao i kultni norveški klub Rosenborg. Nakon što je Zahora u nogometnom smislu sazrio, Mamiću su preporučili da umjesto sumnjivih Brazilaca vrati Zahoru, ali nisu uspjeli probuditi njegovu sentimentalnost. Nije okrenuo Zahorin broj i tako će još jedan veliki nogometni potencijal u Dinamovim kronikama dobiti tek nekoliko redaka.

‘Gazzi’ još tri mjeseca života

Kao i Dino Drpić. Za Lončarića nisam siguran, on bi mogao postati veliki golman. Posebno u času kad u Hrvatskoj nema kvalitetnih golmana. Ako ne vjerujete, pitajte Slavena Bilića. Lončarićev refleks i nadarenost ne smije “ubiti” nekoliko nepromišljenosti i sklonost grijehu. A možda je doista odbacio “crveno i crno”...

I dok Dinamovi “gradski dečki” obično zalaze u “Ludnice” i “Fontane”, jednom je ovdje bio fini dečko bečkih manira. Niko Kranjčar. Imao je samo jednu manu, volio je kolače i perece i jedini porok su mu bili odlasci u “Pan pek”. I pakosni mu je narod priljepio nadimak “svinja debela” i to je bio hit na Dinamovim proslavama u “Ludnici”, gdje je zakon Seka Aleksić. U ovoj priči sve je “crveno ili crno”. Ali, tako je i u ostalom nogometnom svijetu. Zar upravo ne traje suđenje Stevenu Gerrardu, ikoni Liverpoola, jer se zbog repertoara potukao s izvjesnim “DJ”-em, navijačem Manchester Uniteda.

Zar Jonathan Woodgate i Lee Bowyer u zemlji, koja se diči rasnom tolerancijom, nisu pretukli pakistanskog mladića i vikali: “Paki, hoćeš još!” Zar zbog alkohola Paulu Gascoigneu nisu prorekli još tri mjeseca života. I zar najveći, George Best nije kazao: “Najveći dio love sam potrošio na žene, alkohol i brze aute. Ostalo sam - spiskao!“ Ni naši nogometaši nisu imuni od tih boleština i zato nogomet zna biti “grubi faul”, koji uništi i talent i čovjeka i malo ih nakon toga nokauta može “nastaviti meč”.


Tomislav Židak

Izdvajamo