ZAGREB - Uzeo ju je za ruku, poveo prema središtu plesnog podija i počeo elegantno plesati. Fred Astaire, rekli su britanski mediji za pobjednika plesnog natječaja neke engleske općinice.
Njegovi bi performerski talenti bili široj publici potpuno nezanimljivi da se ne radi o tipu koji je godinama primao tisuće funti naknade za invalidnost. Tvrdio je da je oduzet od struka nadolje. Kad se zbog neopreznog sudjelovanja u plesu razotkrila njegova prevara, cijela je Britanija podivljala. On je ostale porezne obveznike stajao više od stotinu tisuća funti, a sigurno nije bio jedini.
Nije, međutim, Fred Astaire glavna tema. Svatko normalan iskoristio bi rupe u zakonu, propuste državnih službi, neopreznost birokracije, da izvuče nešto novca iz proračuna. Tema je nesposobni sustav koji takvo što dopušta.
Milijarde gubitka
- Svake godine izgubimo nekoliko milijardi funti zbog prevara na socijalnoj pomoći - izjavio je britanski premijer David Cameron.
I ne samo to. Takav sustav, koji socijalnu pomoć dijeli i onima kojima ne treba, a na štetu onih koji su zaista siromašni, potiče nerad. Zašto bi netko tražio posao ako može muljati da mu treba novac države - dakle, novac ostalih građana oduzet porezima i doprinosima - sjediti u kladionici i povremeno se natjecati na lokalnom plesnjaku?
Upravo je to istraživanje dobilo ove godine Nobelovu nagradu za ekonomiju. Trojica su ekonomista godinama proučavali tržište rada i došli do naoko šokantnog zaključka: naknade za nezaposlenost potiču još veću nezaposlenost. Ako nekome dajete novac dok nema posao, njegov poticaj da se baci na oglasnike i pronađe novo zanimanje se smanjuje. To, naravno, ne vrijedi za one kojima je naknada od realne egzistencijalne važnosti, nego za one kojima posao treba i ne treba - roditelji su ostavili neki novac, djevojka ima solidna primanja, a za slučaj nužde uvijek mogu prodati vikendicu na Viru.
Ovo je tema o kojoj nitko u Hrvatskoj ne želi razgovarati - kako zaposliti što više ljudi? Kako promijeniti sustav socijalne pomoći da potiče rad onih koji mogu raditi te maksimalno socijalno zaštiti one koji fizički ne mogu raditi? Kako spriječiti raširene zloupotrebe? U tjednu kad je broj formalno nezaposlenih probio 300 tisuća, nitko nije digao prst i upitao - a što mi to možemo naučiti od Britanije, Njemačke i nobelovaca?
Najveći paradoks nezaposlene Hrvatske jest da postoje ljudi koji aktivno traže posao i ne mogu ga pronaći. Istodobno brojne tvrtke traže inženjere, kuhare, menadžere. Nitko, primjerice, ne može pronaći varioce. Plaća je izvanredna - oko 10.000 kuna bruto, uvjeti dobri, prekvalifikacija ne traje dugo. Ali, kažu, svi kandidati odustanu jer zaključe da je to mukotrpan posao. A između ta dva ekstrema sjedi brojka od 300.000 nezaposlenih.
Kako je to moguće?
Prvo, kako je lani pokazala studija Svjetske banke, sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj ne potiče ljude da sudjeluju na tržištu rada. Ako se maksimalno iskoriste sve naknade koje sustav pruža, računica pokazuje da se slabije obrazovanim roditeljima u peteročlanoj obitelji uopće ne isplati raditi!
Drugo, Hrvatska ima abnormalnu razinu sive ekonomije, među najvišima u Europi. Kako nam je rekao jedan dužnosnik burze rada, mnogi se prijave kao nezaposleni, primaju naknadu, a zapravo normalno djeluju u sivom sektoru.
Treće, mobilnost radne snage kod nas je iznimno niska. Nitko se ne želi preseliti iz Splita u Vinkovce ako se tamo nudi posao.
Slabo obrazovani
Četvrto, studije Svjetske banke pokazale su da smo relativno slabo školovani u odnosu na druge radnike iz regije (a imamo veće plaće). Stoga su mnoge tvrtke prisiljene uvoziti radnike iz drugih zemalja jer jednostavno nemamo kvalificiranih ljudi.
Peto, čak 40 posto nezaposlenih ultimativno odbija razmisliti o poslu izvan svoje struke. Ovo zadnje je možda ključan problem nezaposlenosti. Naša socijalna pomoć ne potiče nezaposlene da se prilagode tržištu, nauče nove vještine i uspiju dobiti posao.
Početkom godine Vlada je za naknade nezaposlenima planirala izdvojiti 1,18 milijardi kuna. Međutim, rast broja prijavljenih na burzi početkom godine rezultirao je time da se u prvim mjesecima trošilo više od plana - čak 36,8 posto planiranih godišnjih sredstava. Broj korisnika naknada, naime, počeo je rasti u jesen prošle godine, a u veljači 2010. dosegnuo je brojku od približno 90 tisuća.
Zbog sezone i ponude novih poslova taj je broj smanjen, pa je tijekom ljetnih mjeseci pao, a sad opet raste. Ostali, uglavnom dugoročno nezaposleni, nemaju pravo na naknadu.
Znate li koliko od tih 90.000 ljudi Hrvatski zavod za zapošljavanje pošalje u Pučko otvoreno učilište da bi se doškolovali? Manje od 700 godišnje, dakle oko 0,7 posto, odnosno Zavod je tamo poslao oko 0,2 posto svih formalno nezaposlenih da nauče neku novu vještinu i pokušaju ponovno zarađivati za vlastiti život. Još oko 2000 nezaposlenih tamo uplati neki tečaj da bi se prekvalificirali i pokušali opet raditi.
Kako bi riješila problem velikog porasta troškova za nezaposlene, Vlada je odlučila smanjiti i prava na naknade. Ljetos se odlučila na izmjene kojima, primjerice, naknada nakon isteka 90 dana više nije 50 posto osnovice plaće, nego 30 posto. Za prva tri mjeseca i dalje je ostala naknada u vrijednosti od 70 posto osnovice plaće. Nova pravila obuhvaćaju i one na minimalcu, pa nakon isteka 90 dana više neće primati 1100 kuna, nego 770 kuna. Smanjivanjem naknada, kako je obrazložila Kosor, želi se nezaposlene motivirati na prekvalifikacije.
Rezanje bez naknade
Rezanje naknada bez ozbiljne reforme ne znači ništa.
Naknade treba fokusirati na starije, siromašne, samohrane. Od toga se sastojala Clintonova revolucionarna reforma socijalne pomoći 90-ih.
- Ukinimo socijalnu pomoć kakvu poznajemo. Umjesto toga, omogućimo svima koji mogu raditi da pronađu posao i zarađuju više nego što im država može dati - izjavio je Clinton.
Ukinuti su gotovo svi oblici direktnih naknada, osim za najugroženije. Umjesto toga, država je počela plaćati noćne škole, seminare, treninge, prijevoz do novog radnog mjesta.
Čak bi pomogli samohranim majkama da plate dadilju za malo dijete kako bi im omogućili da rade i zarađuju.
Važnu ulogu u osposobljavanju radne snage koja je trenutačno bez posla ima i Zavod koji bi trebao osigurati prekvalifikacije te pomagati u pronalaženju posla.
- Nužno je kontinuirano i nezavisno praćenje učinaka te ocjenjivanje takvih aktivnih politika zapošljavanje, u suprotnom se to može pretvoriti u bacanje novca u vjetar - rekla je Maja Vehovec, ekonomistica iz zagrebačkog Ekonomskog instituta.
Christopher Pissarides, jedan od tri dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, smatra da je za smanjenje dugoročne nezaposlenosti nužno ograničiti naknade na najviše godinu dana.
Zajedno s dvojicom američkih kolega, Peterom Diamondom i Daleom Mortensenom, on je prošlog mjeseca dobio nagradu za rješavanje zagonetke poput one zašto ljudi ostaju nezaposleni, unatoč tome što se otvara mnogo novih poslova.
Marina Kveštek (28), magistrica ekonomije
U studij uložila 40 tisuća kuna!
“Vaš profil ne odgovara našim uvjetima”, “Mi vas ne možemo platiti”, “Ne uklapate se u posao koji nudimo”, samo je mali dio rečenica koje je 28-godišnja Marina Kveštek u posljednje tri godine čula više od 150 puta. Ova magistrica ekonomije koja tečno govori talijanski, njemački i engleski, naime, na 150 je adresa poslala svoj životopis. Svaki put bezuspješno. Hoteli, turističe zajednice, turističke agencije, gradske uprave, razna poduzeća, čak i autosaloni, nisu je htjeli zaposliti. Oni koji su htjeli - ponudili su joj premalu plaću. Između dvije i tri tisuće kuna.
- U svoj studij uložila sam više od 40 tisuća kuna, naučila sam tri strana jezika, a upravo sam upisala tečaj francuskog. Dakle, sustavno ulažem u svoje obrazovanje. A znate li gdje radim kako bih preživjela? U kafiću na jarunskom placu - kaže Marina.
Svaki put kad je stupila u kontakt s potencijalnim poslodavcem, susrela se s neobičnom činjenicom - neće dobiti posao jer je prekvalificirana.
- Zanimljivo je i to da sam kao studentica preko studentskog servisa zarađivala više. No neću odustati sve dok ne nađem posao - kaže Marina.