VULKAN NAM JE POSLAO VAŽNU PORUKU:

Prestanite im vjerovati: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 24.04.2010. u 13:19

Rizici eksplodiraju sa svih strana, a mi se oslanjamo na znanstvenike da se s njima nose. Oslanjamo se na njih čak i u izrazito intimnim domenama našeg iskustva. I tu leži problem. Znanstvenici su subjekti za koje se očekuje da znaju, ali oni ne znaju

Za mnoge od nas strah od letenja ima vrlo konkretnu sliku: progoni nas razmišljanje o tome koliko mnogo dijelova tako izuzetno kompliciranog stroja kao što je moderni zrakoplov mora glatko funkcionirati kako bi aparat ostao u zraku - jedna ručkica neka se negdje slomi i avion se može strmoglaviti... Kad se počne misliti o tome koliko stvari može poći po zlu, teško je izbjeći totalnu, svladavajuću paniku. Zar to nije slično onome što smo proteklih tjedana iskusili u Europi?

Činjenica da oblak nastao od manje vulkanske erupcije na Islandu - mali poremećaj kompleksnog mehanizma života na Zemlji - može izazvati prekid zračnog prometa nad cijelim kontinentom dobar je podsjetnik na to kako, unatoč svojoj ogromnoj aktivnosti transfomiranja prirode, ljudski rod ostaje samo jedna živuća vrsta na planetu Zemlji. Izuzetno katastrofičan socioekonomski utjecaj tako malene erupcije posljedica je našeg tehnološkog napretka (zračni promet): prije stotinu godina takva bi provala prošla nezamijećeno.

Tehnološki napredak čini nas neovisnijima o prirodi, ali u isto vrijeme, a na različitoj razini, ovisnijima o hirovima prirode. Prije nekoliko desetljeća, kad je čovjek prvi put stupio na površinu Mjeseca, njegove su prve riječi bile: “Malen korak za čovjeka, ali velik korak za čovječanstvo”. Sada, a propos vulkanske erupcije na Islandu i njenih posljedica, možemo reći: “Mali korak natrag za prirodu, ali veliki korak natrag za ljudski rod”.

Ostati marginalan

U tome leži i prva pouka posljednje vulkanske erupcije: naša rastuća sloboda i kontrola nad prirodom, naš sam opstanak ovisi o nizu stabilnih prirodnih parametara koje automatski prihvaćamo kao gotovu činjenicu: možemo “činiti što želimo” samo utoliko dok smo dovoljno marginalni tako da ne narušavamo ozbiljnije parametre života na Zemlji. Ograničenje naše slobode koje postaje opipljivo zbog ekoloških poremećaja paradoksalni je rezultat izrazito eksponencijalnog rasta naše slobode i moći: naša rastuća sposobnost da transformiramo prirodu oko nas može destabilizirati same temelje geoloških parametara života na Zemlji.

Činjenica da ljudski rod postaje geološki činitelj na Zemlji naznačuje da je počela nova geološka era koju su neki znanstvenici krstili kao “antropocen”. Nedavni razarajući potresi u unutrašnjosti Kine dali su novu aktualnost pojmu antropocen: postoje čvrsti razlozi za pretpostavku da je glavni razlog za, najblaže rečeno, neočekivanu snagu potresa bila gradnja gigantske brane Tri Gorgone u neposrednoj blizini, što je za posljedicu imalo nova, velika umjetna jezera; čini se da je dodatni pritisak na površinu utjecao na balans podzemnih stijena i tako pridonio potresu. Dakle, i nešto tako elementarno kao potres stoga bi trebalo biti uključeno u okvir fenomena na koje utječe ljudska djelatnost.



Postoji, doduše, nešto što nas prijevarno uvjerava u toj spremnosti da prihvatimo krivnju za prijetnju našem okolišu: sviđa nam se da budemo krivci jer, ako smo krivci, tada sve to ovisi o nama, mi povlačimo konce katastrofe, pa se mi također možemo spasiti jednostavno mijenjajući naše živote. Tekuća vulkanska erupcija koristan je podsjetnik da naši ekološki problemi ne mogu biti reducirani na naš hybris (oholost), na naše remećenje uravnoteženog reda Majke Zemlje.

Ispod naših stopala

Priroda je sama po sebi kaotična, sklona najstrašnijim nesrećama, besmislenim i nepredvidivim katastrofama. Mi smo nemilosrdno izloženi okrtunim hirovima prirode, nema Majke Zemlje koja bi se brinula za nas. Mi ne remetimo prirodnu ravnotežu, mi je samo prolongiramo. Dodatni je obrat u činjenici da, kad je riječ o vulkanima, opasnost dolazi iz utrobe Zemlje, ispod naših stopala, a ne iz svemira. Nemamo se kamo povući.

Kad je riječ o vijestima koje govore o islandskom vulkanu, u oči upada isprepletenost prirode i kulture - plasman vijesti o oblaku prašine je indikativan: katkad se tretira kao prirodna katastrofa; katkad kao meteorološki fenomen; katkad se odnosi na ekonomiju, tj. na financijske gubitke zrakoplovnih kompanija ili onih koji su se pouzdali u zračni prijevoz, kao što su uzgajivači cvijeća u Keniji; katkad kao poremećaj u društvenom životu, kao stanje putnika koji su danima bespomoćni.

Sama polemika oko opravdanosti zabrane letova nad Europom otkriva mješavinu prirode i kulture (ekonomije): ako je glavni argument za zatvaranje zračnog prostora bila opasnost od vulkanske prašine za motore zrakoplova, glavni je argument protiv bio financijski gubitak koji je zatvaranje nosilo zrakoplovnim kompanijama i cijeloj ekonomiji... svakako čudnovata argumentacija koja kombinira potpuno različite razine!

Ako i postoje dobri razlozi da se postupno otvaranje europskog neba smatra opravdanim, ostaje gorak okus sumnje: kako to da su znanstveni dokazi počeli govoriti u prilog dopuštanju letenja iznad većeg dijela Europe upravo kad je pritisak zračnih kompanija postao neodrživ? Nije li to novi dokaz da je kapital jedina realnost naših života - čak i znanstveno razmatranje prirodnih opasnosti mora se prignuti pod njegovim pritiskom?

Još se jedna pouka tiče vremenske dimenzije: tjeskobu izaziva mogućnost da će vulkan bljuvati prašinu mjesecima, možda i godinama. Za nas, na razvijenom Zapadu, trauma se u pravilu doživljava kao trenutni upad koji nasilno remeti naš normalni svakodnevni život (teroristički napad, silovanje ili pljačka, potres ili tornado...). Ali što s onima za koje je trauma stalno stanje stvari, način života, recimo kao za one u zemljama rastrganim ratom poput Sudana ili Konga? One koji se nemaju kamo povući od svog traumatskog iskustva tako da se ne mogu niti žaliti, dugo nakon što su pretrpjeli traumu, da ih progone njihove sablasti: ono što ostaje nije sablast traume, već sama trauma? To je gotovo oksimoron koji ih obilježava kao “posttraumatske” subjekte jer ono što čini njihovu situaciju tako traumatskom sama je trajnost traume.

Ekspertna mišljenja

Dakle, rizici eksplodiraju sa svih strana, a mi se oslanjamo na znanstvenike da se s njima nose. I tu leži problem: znanstvenici/eksperti su subjekti za koje se očekuje da znaju, ali oni ne znaju. Postajanje naših društava znanstvenima ima dvije neočekivane osobine: sve više i više se oslanjamo na eksperte, čak i u izrazito intimnim domenama našeg iskustva (spolnost i religija), ali ta univerzalizacija mijenja polje znanstvenog znanja u nekonzistentno i antagonističko ne-Sve. Stari platonski jaz između pluralizma mišljenja (doxa) i pojedinačne univerzalne znanstvene istine mijenja se na područje “ekspertnih mišljenja” koja su u konfliktu među sobom.

I, kao što biva, takva univerzalizacija uključuje autorefleksivnost: današnje prijetnje nisu primarno izvanjske (prirodne) već generirane ljudskom djelatnošću prožetom znanošću (ekološke posljedice naše industrije, psihičke posljedice nekontrolirane biogenetike i tako dalje), tako da je znanost istodobno (jedan od) izvor(a) rizika, samo sredstvo kojeg se moramo dočepati i definirati prijetnje, kao i (jedan od) izvor(a) hvatanja u koštac s prijetnjom ili traženja izlaza.

Ako i okrivimo znanstveno-tehnološku civilizaciju za globalno zatopljenje, trebamo istu znanost ne samo da definiramo razmjer prijetnje nego često i da uočimo prijetnju - “ozonsku rupu” na nebu mogu “vidjeti” samo znanstvenici. “Die Wunde schliest der Speer nur, der Sie schlug” (rana može biti izliječena samo kopljem koje ju je zadalo) Richarda Wagnera tako stječe novu relevantnost.

Bespomoćna znanost

Paradigmatska kategorija koja razotkriva bespomoćnost znanosti i istodobno je prikriva varljivim zaslonom ekspertnog uvjeravanja je “granična vrijednost”: koliko još možemo “sigurno” zagađivati naš okoliš, koliko fosilnih goriva možemo spaliti, koliko otrovnih supstancija još ne prijeti našem zdravlju i tako dalje (ili, u rasističkoj verziji, koliko stranaca može naša zajednica integrirati bez ugrožavanja vlastitog identiteta). Očit je problem da, zbog nerazvidnosti situacije, svaka “granična vrijednost” ima aspekt fikcije ili arbitrarne simboličke intervencije u realnost - možemo li stvarno biti sigurni da je razina šećera u našoj krvi koju propisuju liječnici ispravna tako da smo u opasnosti ako je veća, a sigurni ako je niža?

Posljedica tog ograničavanja našeg znanja ne znači da ne bismo trebali preuveličavati ekološku prijetnju. Naprotiv, moramo biti još predostrožniji kad je o njoj riječ jer je situacija dubinski nepredvidiva. Recentne dvojbe o globalnom zatopljenju ne signaliziraju da stvari nisu pretjerano ozbiljne nego da su kaotičnije nego što smo mislili i da su prirodni i socijalni čimbenici zamršeno povezani. Dilema u vezi s današnjim prijetnjama ekoloških katastrofa jest: ili ih shvaćamo ozbiljno i odlučujemo danas učiniti stvari koje će se, ako se katastrofa ne dogodi, činiti smiješnima ili nećemo učiniti ništa i izgubiti sve u slučaju katastrofe.

Mogućnost katastrofe

Najgore je ako izaberemo sredinu, da poduzmemo ograničenu skupinu mjera - u tom slučaju ćemo propasti što god se dogodilo. Nema sredine kad je riječ o ekološkoj katastrofi i u takvoj situaciji razgovor o predviđanju, oprezu i kontroli rizika pomalo postaje besmislenim jer se bavimo onime što se u terminima rumsfeldijanske teorije znanja može zvati “nepoznate nepoznanice”: ne samo da ne znamo gdje je točka preokreta, nego ne znamo točno ni što ne znamo.

Puno se toga može naučiti iz rumsfeldijanske teorije znanja - izraz se, jasno, odnosi na dobro poznati slučaj u ožujku 2003. kad je Donald Rumsfeld bio uključen u pokušaj amaterskog filozofiranja o odnosu između poznatog i nepoznatog: “Postoji ono za što se zna da se zna. To su stvari za koje znamo da ih znamo. Postoji ono što se zna da se ne zna. Drukčije rečeno, postoje stvari za koje mi znamo da ih ne znamo.



Ali, postoji i ono za što se ne zna da se ne zna. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo”. No, zaboravio je dodati ključnu četvrtu sintagmu: “ono za što se ne zna da se zna”, stvari za koje ne znamo da ih znamo, što je točno ono freudijansko nesvjesno, “znanje koje je ne samo za sebe”, kao što je obično govorio Lacan. Ako Rumsfeld misli da su glavne opasnosti u sukobu s Irakom “ono što se ne zna da se ne zna”, Sadamova prijetnja za koju niti ne sumnjamo što bi mogla biti, trebali bismo odgovoriti da je glavna opasnost, upravo obrnuto, “ono što se ne zna da se zna”, zanijekana vjerovanja i pretpostavke za koja nismo svjesni da su povezane s nama. U slučaju ekologije ta zanijekana vjerovanja i pretpostavke su one koje nas sprječavaju da stvarno povjerujemo u mogućnost katastrofe i one se kombiniraju s “onime za što se ne zna da se ne zna”.

Stoga je glavna pouka koja se mora izvući da bi se ljudski rod trebao pripremiti da živi na “prilagodljiviji” i nomadski način: lokalne ili globalne promjene u okolišu mogle bi nametnuti potrebu za nečuvenim - društvenim transformacijama širokog spektra. Recimo da će gigantska vulkanska erupcija cijeli Island učiniti područjem na kojem se ne može stanovati: kamo će se preseliti ljudi s Islanda? Bi li im trebalo dati komadić zemlje ili da budu raspršeni po svijetu?

Što ako sjeverni Sibir postane pogodan za stanovanje i prikladan za poljoprivredu, a velike subsaharske regije postanu presuhe za život goleme populacije - kako će se organizirati preseljenje stanovništva? Kad su se slične stvari događale u prošlosti, socijalne promjene su se zbivale na grubo spontan način, uz nasilje i razaranje - takav je ishod katastrofičan u današnjim uvjetima s oružjem za masovno uništenje dostupno svim nacijama.

Jedno je sigurno: morat će se radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i pronaći nove razine globalne suradnje. A što s ogromnim promjenama u ekonomiji i konzumaciji zbog novih meteoroloških obrazaca ili nestašica vode i energetskih izvora? Kroz kakav će proces odlučivanja takve promjene biti utvrđivane i provođene? Ovo je trenutak u kojem bismo se trebali vratiti na četiri momenta onoga što Alain Badiou zove “vječna Ideja” revolucionarno-egalitarističke Pravde.

Povratak komunizma

Zahtijeva se:

- striktno egalitaristička pravda: svi bi ljudi trebali plaćati istu cijenu u eventualnom odricanju, tj. netko bi trebao odrediti za cijeli svijet iste norme po glavi potrošnje energije

- teror: nemilosrdno kažnjavanje svih koji krše zadane protektivne mjere, uključujući ozbiljna ograničavanja liberalnih “sloboda”, tehnološku kontrolu očekivanih kršitelja zakona

- voluntarizam: jedini način za suprotstavljanje prijetnji ekološke katastrofe je kolektivnim odlukama širokog spektra koje će se suprotstaviti “spontanoj” imanentnoj logici kapitalističkog razvoja.

I konačno, ali ne posljednje, sve to kombinirano s vjerom u ljude: okladiti se da velika većina ljudi podržava tako oštre mjere, vidi ih kao svoje i spremna je sudjelovati u njihovoj provedbi. Uz kombinaciju terora i vjere u ljude ne treba se bojati potvrde reaktivacije jedne od figura svih egalitarističko-revolucionarnih terora, “doušnika” koji krivce potkazuje vlastima. (Već u slučaju skandala s Enronom magazin Time je s pravom, kao javne heroje, slavio insajdere koji su upozoravali financijske vlasti).

Jednom smo to zvali komunizmom.

Izdvajamo