MAJSTOR ZA SKANDALE

PRIZNANJE MLADENA GRDOVIĆA'Nisam alkoholičar, već sam alergičan na alkohol. Jedna bevanda i mene odnese!'

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 22.06.2015. u 22:00

Neja Markičević/CROPIX

Pjevač otkriva zašto se žestoko obrušio na Tončija Huljića

Ja sam narodni čovjek, znam što narod voli i zato im pjevam lijepe i romantične pjesme s prizvukom Dalmacije i Mediterana - cijelu svoju životnu filozofiju objasnio nam je u nekoliko riječi Mladen Grdović (56), kantautor i pjevač koji podjednako gostuje na medijskim stranicama estrade i crne kronike.

Po načinu života i incidentima koji svako malo zainteresiraju domaću javnost, Grdović je možda i najviše u velikoj konkurenciji domaćih estradnjaka najbolje prisvojio pridjev “kontroverzni”. No, usprkos brojnim, blago rečeno, neobičnim situacijama u kojima se nalazi, ovaj je rođeni Zadranin godinama u samome vrhu domaćih estradnjaka koji svakim svojim koncertom okupljaju brojnu publiku i dobro žive od svojega posla. Iza Mladena, što se često zaboravi nakon objava njegovih lupanja automobila, padanja niz stepenice, penjanja po stolovima i sličnih nepodopština, stoji 37 godina profesionalnog bavljenja glazbom, barem toliko CD-ova ili nekadašnjih long play ploča te tisuće koncerata održanih po cijelome svijetu. U sjeni kazni zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, odlazaka na liječenje zbog ovisnosti ili izvanbračnog djeteta, krije se jedna, za naše pojmove, briljantna kantautorska karijera čovjeka koji jednostavno ne zna za loše posjete i prazne dvorane. Grdović se požalio na odnos ključnih ljudi domaće diskografije jer misli da je zakinut u odnosu na mnoge druge samom činjenicom da puno nastupa.

Zašto prozivam Huljića

- Nisam nikada bio čovjek koji se voli svađati ili natezati po sudovima, ali mislim da su neki ljudi koji zapravo drže ogroman novac koji se vrti u našoj diskografiji prevršili svaku mjeru - kaže Grdović. - Stojim čvrsto iza toga da su Tonči Huljić i njemu slični sve privatizirali te dijele između sebe novac. Ozbiljno sam se naljutio i nedavno sam javno rekao da mi je dosta podcjenjivanja mene kao jednoga od rijetkih hrvatskih kantautora. Iskren sam čovjek i boli me nepravda. Zašto bi Huljić, Nikša Bratoš, Boris Đurđević i Hus iz Parnog valjka uzimali ogroman novac od ZAMP-a na osnovi vrćenja svojih pjesama na radiopostajama, a ja nemam i ne mogu dobiti ispis tih, čini mi se 178 domaćih radijskih postaja koje emitiraju domaću glazbu? Godišnja zarada ZAMP-a je 120 milijuna kuna, i uvijek je deset istih ljudi u samom autorskom vrhu kojima se podijeli veliki novac. Angažirao sam menadžera Ljubu Šeperića i odvjetnički tim da konačno od tih ljudi iz vrha naše diskografije, HGU-a, HUZIP-a i spomenutoga ZAMP-a dobiju prave podatke o tome koliko se zapravo emitiraju pjesme Mladena Grdovića. Napisao sam 356 pjesama, a prijavljeno ih je samo 136. Nije to moj problem, već ako se neka udruga nazvala “zaštitnikom autorskih prava” neka me zaštiti kao kantautora i registrira, što je dužna i po zakonu, svaku moju pjesmu koja se emitira na nekoj radijskoj postaji. Za cijelu sam prošlu godinu od ZAMP-a dobio 87 tisuća kuna za sve svoje emitirane pjesme i to je, vjerujte mi, kap u moru u odnosu na ove nabrojane ljude čije se pjesme sigurno ne emitiraju u tolikoj mjeri kao moje.

Prije nekoliko dana, Mladen je javno prozvao skladatelja Tončija Huljića za privatizaciju domaće estrade i rekao kako on i njegova supruga Vjekoslava kupuju pjesme u Srbiji te ih ovdje, kod nas potpisuju kao autori i uzimaju autorska prava. Ovu izjavu nam Grdović potvrđuje i dodaje da se nikoga ne boji.

- Osim pokojnog Kemala Montena, u mojem su rangu kantautora još samo Gibonni, Hari Rončević i Neno Belan - govori Grdović.

- Znam da Huljić ima veze tamo gdje se dijele novci, ali poznato vam je, kao i svakome tko živi u Hrvatskoj i prati medije, da je sudski dokazano kako je jednoj gospođi iz Karlovca ukrao pjesmu “Neka mi ne svane” s kojom je nastupio na “Eurosongu”, a imao je i aferu s pjesmom “Providenca”. Tu se sudski nagodio s autorima pjesme, dečkima iz jedne lokalne dalmatinske klape pa se ta afera zataškala. Ne bojim se nikoga jer iza mene stoji narod, moja publika koja mi dolazi na koncerte i voli moje pjesme.

Grdović ne želi da se cijela ova situacija, koja ga boli, pretvori u neki njegov rat protiv Tončija Huljića. Naglašava da samo traži svoje mjesto koje mu pripada na domaćoj estradi. Nakon Mladenovih prozivki, Huljić mu je odgovorio da je “siroče”.

Socijalna crta

- Ne sramim se što sam siroče, odnosno čovjek odrastao u siromaštvu - kaže Grdović. - Cijenim siromaštvo jer sam odrastao u takvom okruženju u zadarskom naselju Arbanasi. Pokojni otac Josip bio je varilac, a kasnije je nekako otvorio vlastitu automehaničarsku radionicu. Pošten čovjek i odličan majstor svojim nas je radom sve uzdržavao. Majka Vijera bila je domaćica, zadužena za brigu oko nas troje djece, starijega brata Paola, mlađu sestru Luizu i mene, koji sam bio najnestašniji. Nije me sram što sam kao dječak od sedam godina u Arbanasima čekao starijeg brata Paola da dođe iz škole kako bih obuo njegove cipele i u njima otišao do Glazbene škole u Zadru na solfeggio, klavir i gitaru te se opet u tim bratovim cipelama vratio nazad kući. To je ukupno šest kilometara, a cipele moga brata i meni su bile jedne. Zato valjda i danas u sebi nosim tu socijalnu crtu jer znam što je nemati, posebno kada si dijete. Neću vam nabrajati kome sam i gdje pomogao, a za Huljića to baš i nisam čuo.

Inače su Grdovićevi Arbanasi iznjedrili čitavu garnituru poznatih pjevača poput Đanija Maršana, Tomislava i Vedrana Ivčića, Bertu i Bepa Matešića te, od mlađih Zorana Jelenkovića. Nije ni čudo da je iz takve sredine, kao pjevač i glazbenik izrastao Mladen Grdović. Kao klinac od 15 godina nakon mjesec dana pjevanja talijanskih kancona i evergreen hitova Elvisa Presleya i Beatlesa u pratećoj grupi, kući je donio honorar od tadašnjih dvije tisuće njemačkih maraka.

Ferrari i Mercedesi

- Bio sam maloljetan pa je pokojni otac potpisivao ugovore - sjeća se Mladen.

- Pjevao sam s bendom od Crvene luke blizu Pakoštana preko hotelskog naselja Solaris do Opatije, i moj je pjevački honorar bio te dvije tisuće maraka. Bilo je veselje doma, a moji su mi kupili instrumente i shvatili kojim ću putem krenuti.

Grdović se u pauzama gradnje glazbene karijere intenzivno bavio sportom. Trenirao je karate pet godina, a trener mu je bio Zadranin Mladen Modrić Padela. Dogurao je do smeđeg pojasa, a onda se posvetio boksu. Četiri je godine trajala njegova opsjednutost toj plemenitoj vještini gdje se, u skladu s kilažom, borio u srednjoj kategoriji. Uspomene na karate i boksačke dane nosi u oba koljena, na kojima je operirao meniskus. Ne zapostavljajući glazbu, uspio je nakupiti tridesetak, uglavnom zlatnih medalja s raznih domaćih i međunarodnih natjecanja kao kormilar u dvojcu s kormilarom. Dok je on kormilario, veslala su dva brata Bepo i Romano Bajlo.

- Nikada se nisam drogirao, a u životu nisam zapalio cigaretu - vraća se Grdović u sadašnjost i dodaje. - Do četrdesete godine života, a uskoro ću napuniti pedeset i sedmu, nisam popio kapi alkohola! A onda su zbog nastupa u sitnim satima, putovanja i stresa koji ovaj estradni posao nosi, uslijedili trenuci opuštanja uz poneku bevandu. Eto, provozio sam tri milijuna kilometara automobilom, a imao sam samo tri prometne nesreće. Prije desetak godina sam totalno slupao Ferrari, završio u bolnici i četiri mjeseca buljio iz kreveta u plafon razmišljajući o tome hoću li ikada više moći hodati. Auto je bio uništen, a na to doba me podsjeća titanska pločica koja mi je ugrađena između petog i šestog kralješka. Sam sam se sa sobom našalio i snimio pjesmu “Crveni Ferrari” koja je postala hitom, a poslije sam imao dva razbijanja automobila. Jednom je stradao Mercedes 500 CL, i sada, nedavno, Mercedes 350 CLS, koji će mi uskoro stići s popravka. Znam da je to vama novinarima zanimljivije nego mojih 12 rasprodanih turneja u Australiji ili 20. odlazak na veliku turneju u Ameriku. Ali narod prepoznaje čovjeka, prepoznaje kada netko radi dobre pjesme i daje sebe cijeloga na koncertima.

Grdović priznaje da njegova supruga Brankica drži sva četiri “kantuna” njihova braka, iako narodna poslovica kaže da žena drži tri, a muž jedan “kantun”. Oprostila mu je prometne nezgode, dva odlaska na liječenje od ovisnosti o alkoholu te ljubavnu avanturu koja je rezultirala rođenjem Mladenove izvanbračne kćerke Sare (13).

- Moja je Brankica čudo - priznaje Mladen.

- Vjenčali smo se u Las Vegasu 1997. nakon sedam godina hodanja. Dvije sam joj se godine bezuspješno nabacivao jer ona nije htjela imati veze s pjevačima i glazbenicima. No, bio sam uporan i danas sam s njom najsretniji čovjek na svijetu. Imali smo krize jer sam ja takav, nepredvidiv i ponekad previše opušten. S mojom se izvanbračnom kćerkom Sarom i njezinom majkom Eminom odlično slaže i oprašta mi sva moja lutanja.

- Sve te moje bevande i razbijeni automobili idu preko mojih leđa - priznaje Grdović.

- Sami Bog me sačuvao da ozlijedim sam sebe i razbijem svoje. Nikome nisam napravio štetu i sve svoje grijehe sam plaćam. Plaćam uredno i poreze, prireze, doprinose i sve ono što pripada državi. Kada sam od ovih raznih hrvatskih glazbenih udruga zatražio da mi priznaju status umjetnika, Paolo Sfecci, koji je tada bio jedan od ključnih ljudi hrvatskih glazbenika, rekao mi je: “Mladene, pa ti radiš stalno, imaš lovu, što će ti taj status? Znaš da ima hrpa ljudi iz naše branše koji sjede doma i nemaju što jesti”.

Sve moje kazne

Svašta je objavljeno u medijima, no moje su kazne, što se tiče prometnih prekršaja, u kojima, naglašavam, nitko nije stradao osim mene, ovakve: za prvu nezgodu sam kažnjen oduzimanjem vozačke dozvole na šest mjeseci, za drugu tri mjeseca, i za ovu posljednju - četiri mjeseca. Tu ne navodim novčane kazne koje sam uredno platio jer nikome ne želim biti dužan. A napravljene su i velike medijske fame oko mojih liječenja o ovisnosti. Po mnogočemu sam specifičan tip. Moja dijagnoza je da sam alergičan na alkohol. Nikada nisam popio, niti ću popiti čašicu viskija, rakije ili bilo kojeg žestokog alkoholnog pića. Jedino ponekad pijem bevande, koje me brzo “uhvate”. Nemam dijagnozu alkoholičara jer sam tip koji si nakon tri, četiri ili više mjeseci apsolutne apstinencije priušti koju bevandu. I onda to krene u medijima. Evo, sjedim s vama ovdje u Zagrebu, popili smo nekoliko kava i cijeđeni sok, jutros sam prije polaska u Zadru istrčao sedam kilometara, večeras pjevam u Mariboru, ali to nikome nije zanimljivo. Bilo bi da sam popio koju bevandu koja me brzo hvata pa ću potrgati košulju, popeti se na stol od veselja, i eto me na naslovnoj stranici. Takav sam, veseljak i čovjek iz naroda. A ja sam mala beba prema mnogim kolegama s estrade koji deset puta više piju od mene ili se drogiraju. Skrivaju se, a ja se ne želim i neću se skrivati.

Izdvajamo