Thomas i Pauline mladi su bračni par, ali se postupno otuđuju. Razlog? Pauline nije zadovoljna njihovim seksualnim životom: Thomas naprosto ne zna kako da je uzbudi i dovede do orgazma. Ipak, dovoljno su iskreni jedno prema drugom da počnu o tome razgovarati. Malo-pomalo Thomas uči što se Pauline sviđa u seksu.
Claudia i Martin već su sedam godina u braku, imaju djecu, ali im je seks ništavan. On je neprestano na poslu, a kada i dođe kući, preumoran je za igre u krevetu. Očajna Claudia nalazi ljubavnika, no to je toliko frustrira da mužu priznaje preljub. Je li razvod na pomolu? Nipošto, to je prije svega prilika da se Martin trgne i shvati da više ne smije zanemarivati suprugu.
Muškarci u nesvijesti
To su dvije glavne narativne linije filma “Čudo ljubavi” koji je 1968. godine - kada je sve bilo u jeku studentskih demonstracija - poharao njemačka, a zatim i svjetska kina. Režirao ga je štancer Franz Josef Gottlieb, no čitava je Njemačka znala tko mu je pravi autor - popularni novinar Oswalt Kolle, zahvaljujući čijem je istoimenom serijalu magazin Neue Revue znatno povećao nakladu. Kolle je bio spretan tip, tamošnja se kinematografija nalazila pred procvatom “seksualno-prosvjetnog” ili “naučno-popularnog” filma i on mu se priključio u pravi trenutak. “Čudo ljubavi” prikazivalo se odmah nakon golemog uspjeha “Helge”, u kojem je prvi put na ekranu prikazan pravi porođaj (novine su zlurado izvještavale kako su muškarci tijekom te scene padali u nesvijest) i također zabilježilo rekordan posjet.
Nije tu bilo posebne mudrosti: jedne je zanimala poruka, druge obilje golotinje na ekranu (bila je to “dopuštena pornografija”), ali malo je tko iz kina izlazio nezadovoljan. Kolle - koji se čak rado pokazivao gol u svojim filmovima - nije gubio vrijeme: zaredali su “Tvoja žena - nepoznato biće”, “Tvoj muž - nepoznato biće”, “Tvoje dijete - nepoznato biće” (procjenjuje se da ih je vidjelo 140 milijuna gledatelja diljem svijeta), zatim seksualno obrazovne knjige i bezbroj kolumni u novinama. Za razliku od našeg Marijana Košičeka, koji je bio profesionalni seksualni terapeut, Kolle je bio čisti popularizator, ali je to radio tako spretno da je na svojoj sugestivnosti zgrnuo milijune.
Zaboravljeni seks
Kolle je točno znao ocijeniti trenutak za svoju novu specijalizaciju. Studentski bunt nije ga impresionirao, po njegovu mišljenju mladi su postavljali precizna politička pitanja, ali nisu ništa znali o stvarnom životu. On se obraćao običnim ljudima, kako radnicima tako i poduzetnicima, koji su u trci za zaradom tijekom njemačkog privrednog čuda pedesetih godina potpuno zaboravili na seks. “Ne mogu vas naučiti kako da volite, ali vas mogu naučiti kako da volite seks”, bila mu je uzrečica, ali je pritom krajnje ozbiljno smatrao da bez seksa nema ni prave ljubavi.
Udar Crkve
Znao je i u kakvoj sredini djeluje: Nijemci su seks definirali kao nešto prljavo, stanodavci koji bi iznajmili sobu nevjenčanom paru riskirali bi zatvorsku kaznu, homoseksualnost je također bila kažnjiva, a kad bi cure dobile prvu menstruaciju, rekli bi im: “evo, sad se i vi morate nositi s tim svinjarijama”. Nazivali su ga “prosvjetitelj nacije”, “gospodin porno osobno”, “papa seksa”, a osobito je bio na udaru Katoličke crkve i desnice: animozitet je bio obostran.
Njemački seksualno-prosvjetni film ubrzo se izrodio u eksploatacijske serijale “Čime se bave dokone gospođe” i “Izvještaj o srednjoškolkama”, međutim, Kolle s time više ništa nije htio imati: uostalom, bio je dostatno bogat da se više ne mora natezati s neprofesionalnim glumcima i cenzurom. “Penis je ostao u filmu”, pobjedonosno je uskliknuo kada ga nisu uspjeli natjerati da izbaci kadar s muškim genitalijama u krupnom planu.
Sin uglednog minhenskog psihijatra koji nije smio objavljivati svoje radove za razdoblja nacizma (ni djed medicinar nije bio ništa manje kontroverzan, jer se zalagao za prava homoseksualaca), prvi put je došao u dodir s literaturom o seksu kada je za oca prevodio dijelove legendarnog Kinseyjeva izvještaja, no novinarstvo ga je kao mladića potpuno zaokupilo: probio se serijom članaka “To zovu ljubav”, u kojima je razgovarao s njemačkim zvijezdama, a pišući jedan od njih gotovo je ugrozio svoj prilično idiličan brak. Naime, dok je razgovarao s Romy Schneider o njezinu raskidu s Alainom Delonom, počeli su ljubakati, ali su ubrzo shvatili da ne mogu zajedno. Ona je išla sa snimanja u snimanje, a on nije htio biti gospodin Schneider.
Medalja na kraju
Prije dvije godine, točno na svoj osamdeseti rođendan, objavio je autobiografiju “Tako sam slobodan: Moj život”, iz koje se štošta moglo doznati. Javnost je manje-više znala za Kolleovu biseksualnost (još 1996. objavio se s dr. Sabine zur Nieden knjigu “Otvoreni na obje strane: žudnja i teret biseksualaca”), ali ne i za brojne pikantne zgode. Recimo, nevinost je izgubio još kao tinejdžer s nekim dečkom koji mu se sviđao, no propust je odmah zatim nadoknadio jer je spavao i s djevojkom. U knjizi je otkrio i svoju vezu s popularnim glumcem Horstom Bucholzom.
Afera s Romy Schneider uzdrmala mu je brak, ali romantični susreti s Bucholzom nisu, jer su bili jako diskretni: “Među nama je bila očita erotska privlačnost, neprestano smo se voljeli dodirivati i bili odlični prijatelji. Kakav nam je bio seks? O tome nećete ništa doznati.”
2000. dobio je medalju koja nosi ime poznatog seksologa Magnusa Hirschfielda, čiji su Institut nacisti 1933. spalili do temelja. Iste godine umrla mu je i supruga Marlies od raka: imali su troje djece i uvijek su ponosno isticali kako je njihov brak posve otvoren. “Pogledajte me, nisam ništa posebno. Pa zašto onda moj muž ne bi smio gledati druge žene”, govorila bi Marlies. Tijekom posljednjeg desetljeća živio je sa 14 godina mlađom Josee del Ferro, a prošle godine srušio je još jedan tabu: objavio je knjigu o tome kako se može imati bogat seksualni život i u poznoj dobi - Viagra je tek jedan od elemenata kako to ostvariti.
Nizozemski raj
Kolle je potkraj života živio u Amsterdamu, gdje je nedavno i umro, neposredno prije svog 82. rođendana, no kći njegove zadnje životne pratilje poslala je medijima vijest s nekoliko dana zakašnjenja. Čim se za to doznalo, visokonakladni Bild stavio ju je na naslovnicu.
Oduševljen Amsterdamom i tamošnjom liberalnom klimom, Kolle je uzeo i nizozemsko državljanstvo. U jednom od zadnjih intervjua izjavio je: “Jako mi se sviđa današnja Njemačka. Da je tako bilo prije, nikad se ne bih selio u Amsterdam.”
Filmovi koji su nas učili seksu
Ja, žena (1968.)
Snimljen 1965., dansko-švedski film o cura koja se ne želi vezati ni uz jednog muškarca stigao je u nas u jeku liberalizacije uvoza i napunio domaća kina. Bio je hit i u svijetu, a majstor rafiniranih pornića Radley Metzger zaradio je na njemu lijep novac, otkupivši ga za američko tržište. Poslije je s glavnom glumicom Essy Persson snimio neusporedivo bolji film „Therese i Isabelle“, no taj je bio suviše žestok za standarde naših distributera, jer se bavio lezbijskom vezom. Kasnije su uvezeni „Ja, žena 2“ i „Ja, žena 3“, čija je gledanost također bila impresivna.
Otkriće ljubavi (1968.)
Najgledaniji film u našim kinima u toj sezoni nastao je također tri godine ranije: liberalizacija uvoza omogućila je da ga vidimo, a po nekim procjenama skupio je gotovo pola milijuna gledatelja. Ta danska komedija poučila nas je kako se pouke o masturbaciji i ostalim seksualnim iskustvima najlakše prikupljaju ako su začinjene s dosta humora. Glavni glumac Ole Sřltoft poslije je bio zvijezda erotskog serijala „…u krevetu“, koji je u nas marljivo uvozio „Croatia filma“, no dok su Danci gledali „tvrde“ verzije, mi smo smjeli samo „meke“. „Mazurka u krevetu“ je, recimo, bila dvostruko uspješnija od „Otkrića ljubavi“.
Helga (1969.)
Snimljen 1967., film je godinu kasnije osvojio njemačka kina, no i u nas je stigao razmjerno na vrijeme, kada i u mnoge kino-mreže diljem svijeta. Zvali su to „naučno popularnim filmovima“, a edukacija je bila izgovor da se vidi puno golotinje. Naslovnu ulogu, djevojke koja zatrudni i zatim pred kamerama rodi dijete, igrala je profesionalna glumica Ruth Gassman, koja je kasnije često nastupala u njemačkim filmovima i na televiziji. Nastavak „Helga i Michael“ bio je također vrlo uspješan, kako u svijetu tako i u nas.
Život u dvoje (1970.)
Puni naslov filma snimljenog godinu ranije glasio je „Van de Velde: Život u dvoje ‡ seksualnost u braku“. De Velde je bio nizozemski ginekolog liberalnih nazora, a njegova je knjiga prevedena i u nas, pa iako je bila veliki bestseler, film je svakako bio još gledaniji. „Naučno popularni“ pristup bio je alibi da se na ekranu pokažu prizori, koji bi u igranim filmovima bili nezamislivi. Film je režirao produktivni Franz Josef Gottlieb, koji je iste godine potpisao i „Bračni par traži istomišljenike“. E, tako nešto već niste mogli vidjeti u kinima bivše Jugoslavije: moda swingera bila je nešto krajnje neprihvatljivo.
Čudo ljubavi (1970.)
Jedini film Oswalta Kollea prikazan u našim kinima čekao je na odobrenje „samo“ dvije godine, no unatoč tome prošao je odlično. Zašto nismo vidjeli više njegovih filmova? Problem je što je „naučno popularni“ filmski val počeo jenjati, a Kolle je inače bio prilično tvrd orah za njemačku cenzuru, a kamoli ne za našu. „Čudo ljubavi“ postiglo je u nas lijep uspjeh, no sedamdesetih se počinju puno više tražiti danske erotske komedije i njemački „izvještajni“ filmovi kakvi su „Čime se bave dokone gospođe“.