SAMO ZA NEDJELJNI

PRONAŠLI SMO GA!Odbjegli tajkun s tjeralice Josip Gucić: 'Kao bjegunac u Beogradu živim sam i bolestan'

CROPIX

Josip Gucić (65), jedan od prvih pet hrvatskih tajkuna iz 90-ih, nekoć vlasnik brojnih tvrtki sa 9000 zaposlenih, već je osam godina u bijegu, a u petak je na splitskom sudu nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog kriminala u tvrtkama Amfora i Primorje iz Makarske

Jedan od petorice prvih hrvatskih tajkuna iz 90-ih Josip Gucić (65) od 2007., nakon bijega iz zemlje, redovito prati događanja na našoj poduzetničkoj, ali i na sudskoj sceni. Tako je odmah doznao i da je u petak na splitskom sudu nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog kriminala u makarskim tvrtkama Amfora i Primorje.

Gucić se trudi ostati u tijeku s hrvatskom svakodnevicom dok obitava u skromnom beogradskom stančiću. Nekad poznati zlatar vlasnik je dvojnog državljanstva pa mu samim time srbijanska putovnica omogućava da normalno diše unatoč MUP-ovoj tjeralici.

- To splitsko suđenje nema veze s pravosuđem i pravdom! Na osam godina me osuditi… ali zbog čega? Nisam ogrezao u kriminalu! Kriminala nema! Nema oštećenih! Jedino tko je tu oštećen sam ja! Presudila mi je politika. To je čisti presedan. Neka mi dokažu da sam ukrao i jednu njemačku marku! Gotovinu sam donio iz Njemačke. Uostalom, tko bi normalan pokrao vlastitu tvrtku? - žestoko se, samo za Nedjeljni Jutarnji, obrušio na donesenu nepravomoćnu presudu odbjegli poduzetnik Josip Gucić.

Profiter i bjegunac

Osim umirovljenog poduzetnika, točnije gospodarstvenika, s dvojnim državljanstvom (hrvatskim i srpskim), Gucića trenutačno “krase” i izrazi ratni profiter te bjegunac, odnosno lice s MUP-ove tjeralice prema kojoj je vidljivo da ga traže čak četiri hrvatska suda (zagrebački Općinski i Županijski, Županijski sud u Rijeci te Općinski sud u Opatiji). Zbog nastale situacije (bijeg od odsluženja dvogodišnje zatvorske kazne zbog podmićivanja sudskog vještaka) koja ga je prva natjerala da, kako tvrdi, pobjegne od nepravde, svjestan je da pati njegova obitelj, posebice supruga koja je bolesna i koja mu sve teže i rjeđe dolazi u posjet u Beograd. Bolestan je i on sam. Svaki tjedan odlazi k liječniku zbog problema sa šećerom i srcem.

- Ne bih nikad ostavio familiju samo tako, a opet, ne mogu ni njih uvlačiti u nedaće koje su mene snašle. U Srbiji nemam nikoga. Živim sam i sam sam si kriv što sam se iz Njemačke, gdje sam 30 godina bio uglednik, vratio u Hrvatsku. Živio sam i radio u Münchenu. I zaradio! Tamo sam sve prodao i donio novac u Hrvatsku. U ratnom vihoru 1993. od radnika sam kupio tvrtke za nominalnu vrijednost, da bi mi potom 2000. vlastodršci upropastili cijelu moju grupaciju sa 9000 zaposlenih i poslali 16 tvrtki u stečaj. Sve mi je rasprodano i pokradeno. Ništa nisam privatizirao nego sam spasio male tvrtke. Nikome nisam ostao dužan niti lipe. Svima su do te godine podmirene plaće. No, presuda od osam godina me uznemiruje! - ističe još Gucić, podsjećajući da je od 1992. do 1995. naslijedio i dug od 130 milijuna njemačkih maraka te da je bačen neopravdano na stup srama.

Uvjerava nas da ne bježi od suda, ali da “ne želi da se njime igraju i poigravaju”.

- Nitko ne zna kako je biti sada Josip Gucić i kako mu je biti u bijegu. Želite znati? Teško. Pogotovo psihički! Nisam Sanader koji je pokrao državu. Nisam političar niti sam bio stranački opredijeljen. Ja sam gospodarstvenik za višepartijski sustav. NIK sam 1991. nesebično kupio u stečaju za sedam milijuna njemačkih maraka. Nisam dobio povlašten položaj od Privatizacijskog fonda. Bojim li se zatvora ako kazna postane pravomoćna? Ne, ali samo ako mi se bude pošteno sudilo. EU će valjda vidjeti koliko nam je pravosuđe politizirano. Bez obzira na tjeralicu, i dalje se slobodno krećem. Putujem po Europi, odlazim u Njemačku… - opisuje nam svakodnevicu i svoje mišljenje Gucić. Na upit ima li kakvu poruku za pravosuđe, za oštećene, za zviždačicu Maju Miletu koja je prokazala korupciju, Gucić zastaje, ali ubrzo i odgovara: “Poruku nemam jer ima i poštenih sudaca. Nisu svi pristali surađivati s mafijom koja daje naređenja, a onda i novac”.

Ratni profiter

Njegovi poznanici i prijatelji, objašnjava još “ratni profiter” Gucić, znaju kakav je zapravo i ne mora se pred njima opravdavati.

Kad je od Zagrebačke banke dobio prvi kredit, prisjetio se, ujedno je dobio obećanje da će moći dobiti kredite u iznosu od 70 milijuna DEM. No, kad su 1997. tvrtke išle u kompjutorizaciju koju mu je, prepričava još, uvjetovala banka, opet je podigao kredit. Ujedno je uz isti uvjet kupio i većinski paket dionica Brodokomerca i to kreditom od 42 milijuna DEM. Iako je krediti uredno otplaćivao, istodobno je MORH ostao Brodokomercu dužan 140 milijuna kuna za isporuku hrane.

- Te godine pozvali su me u banku da hitno vratim dug. Istodobno kad je meni MORH vratio dug, izgubio sam na eskontnim mjenicama 21 posto te svote. Propast teška. Došlo mi je da poludim - svjedočio je Gucić.

Posljednja, drakonska osuda, Guciću nije sjela. Do nje je došlo nakon godina i godina sudovanja. A sve je “zakuhala” bivša radnica Maja Mileta u ime 350 malih dioničara Primorja koje je Gucić kupio 1995., zviždačica koja je, kako je prokomentirala, “prva dobila presudu za ratno profiterstvo”.

Mali dioničari

Splitsko tužiteljstvo je optužnicom od 16. srpnja 2009., koja je u studenom 2013. dopunjena pozivanjem na Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, teretilo Gucića po nekoliko točaka. U prvoj stoji da je od siječnja 1993. do 16. veljače 1994. kao vlasnik više trgovačkih društava, preko Blage Begića i novcem društva NIK d.o.o. Zagreb, čiji je ujedno bio vlasnik, na svoje ime kupio većinski paket dionica Amfora d.d. Makarska za 2,69 milijuna njemačkih maraka (DEM), odnosno gotovo 10 milijuna kuna. Time je, na štetu NIK-a, stekao većinsko vlasništvo i sva upravljačka prava nad Amforom koja je nakon nekoliko godina propala i nestala.

Po drugoj točki optužnice Gucić je od 1995. do veljače 2000. u Makarskoj i Rijeci, kao vlasnik udjela u Euroni i Brodokomercu te NIK-u, potom kao predsjednik NO Brodokomerca i makarskog Primorja te kao većinski vlasnik poslovnih udjela povezanih u grupaciji Gucić, preko Gorana Čulića (predsjednik NO Eurone) sklopio ugovore o kupoprodaji dionica Primorja Makarska za 4,59 milijuna DEM. No, unaprijed je odlučio da malim dioničarima Primorja isplati samo 15 posto od ukupne cijene. Bez njihova znanja i odobrenja dionice Primorja (8 milijuna kuna) prenio je s Eurone na NIK, a zatim na Brodokomerc.

Osim Gucića, na četiri godine zatvora osuđen je direktor Amfore Blago Begić zbog pomaganja u zloporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju. Ostali optuženici, direktor Mornara Ratko Škrabić, direktor Kapitalne grupe Mediteraneo Milan Ivandić i direktor NIK-a Krsto Romić oslobođeni su optužbe za nezakonitu kupnju diskokluba Mak.

Kosovsko srebro

Gucić smatra da su i on i Begić, kojeg već desetljeće nije čuo, također trebali biti oslobođeni optužbi.

Što je ostalo od imperija Gucić? Puno, a opet ništa. Josipovi sinovi Zvonimir i Ante bili su u različitim upravnim i nadzornim tijelima tvrtki koje su bile u vlasništvu njihova oca. Osim sinova, njihov stric Vjekoslav bio je sredinom 90-ih na čelnim pozicijama nekoliko tvrtki Gucićeve grupacije sve dok se nije usredotočio samo na, sad već bivši, Getro.

Zanimljivo, Josip Gucić se još 2002. nalazio na popisu 40 najbogatijih Hrvata, točnije na 26.mjestu, i tada je procijenjen na 20,8 milijuna eura. Točnu imovinu, međutim, unutar i izvan granica Hrvatske bilo je teško procijeniti jer se dobrog dijela kolača morao odreći zbog nedaća od kojih je pobjegao u Njemačku dok su ga jugoslavenske vlasti tražile zbog krađe srebra iz kosovskog rudnika Trepča.

Izdvajamo