Petar Čobanković prije mjesec dana odradio je posljednju smjenu pomoćnog radnika u Pučkoj kuhinji Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije u Osijeku. Punih 730 sati bivši ministar poljoprivrede, zatim regionalnog razvoja te potpredsjednik u HDZ-ovim Vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor morao je guliti krumpire, čistiti luk, prati posuđe... kako bi odradio kaznu zatvora u trajanju od godine dana za aferu Planinska.
Popularni Čobi nagodio se s USKOK-om, priznao krivnju za kazneno djelo koje mu se stavljalo na teret i jednogodišnju kaznu zatvora zamijenio radom za opće dobro. Zakon kaže da je to dva sata rada za jedan dan zatvora. Ukupno 730 sati. Otkako je 15. srpnja prošle godine prvi put ušao u prostor u kojem se pripremaju obroci za najsiromašnije Osječane, pa sve dok 21. siječnja ove godine nije “odgulio” kaznu i svoj posljednji kažnjenički krumpir, Čobanković je često spominjan kao sinonim za odrađivanje kazne guljenjem krumpira. Pozivali su se na to i slavonski seljački vođe, kada im je zaprijetila novčana kazna zbog organiziranja prošloljetnih prosvjeda.
Na udaru seljaka
“Ako je Čobanković za štetu od 30 milijuna kuna kažnjen guljenjem krumpira, možemo i mi guliti krumpir, ali kaznu nećemo platiti”, poručivali su seljaci sa slavonsko-baranjskih njiva. Nešto slično proteklog je tjedna poručio i mladi SDP-ov pravosudni jurišnik Peđa Grbin, nakon što je njegov stranački kolega ministar pravosuđa Orsat Miljenić najavio mogućnost zakonskih izmjena kojima bi se u slučajevima korupcije ubuduće spriječilo odrađivanje kazne zatvora radom za opće dobro. “Slučaj Čobanković nam se više ne smije ponoviti”, podcrtao je Grbin.
- Složio bih se s time - odgovorio nam je Čobanković kada smo ga u petak u podne u iločkom hotelu Dunav upitali kako bi glasovao o ovoj izmjeni da je ostao saborski zastupnik, kada bi ona došla na red. No, i odmah na to je dodao:
- Ali ja ni nisam osuđen za koruptivno djelo, već za prekoračenje ovlasti i zloporabu položaja i ovlasti. Ne želim želim se izvući od krivnje - uostalom, priznao sam da sam kriv - ali želim reći da se u tom slučaju ni na koji način nisam materijalno okoristio te da nisam terećen niti za jednu kunu. Prekoračio sam ovlasti, a da to nisam ni znao. Da sam znao da će netko imati koristi od toga, sigurno ne bih u tome sudjelovao - rekao nam je Čobanković, s kojim smo se sastali mjesec dana nakon što je odradio kaznu u želji da doznamo kako je doživio svojevrsnu katarzu, kako je to proživjela njegova obitelj, kako mu je bilo raditi u Pučkoj kuhinji, gdje najsiromašniji građani dolaze po obrok, među kojima je većini to jedini obrok u danu, a on je sudjelovao u slučaju kojim je državni proračun oštećen za 26,8 milijuna kuna.
- Teško sam to proživljavao. Sve. Od medijskih napisa u kojima me se dovodilo u vezu s time, zbog čega sam se sam i javio USKOK-u, preko suđenja, do svega ostaloga što je proisteklo iz toga. Imao sam grč u želucu, a iskreno i taj posao, tu kupnju zgrade sam odradio s grčem u želucu, ali ne zato što sam sumnjao da se iza toga krije ovo što je na kraju ispalo, već zato što zgradu kupujemo od našeg stranačkog čovjeka, saborskog zastupnika Stjepana Fiolića. Nije mi drago, nisam sretan zbog toga, ali eto, čovjeku se u životu dogode i neke ružne stvari. Mogu se dogoditi i gore stvari. Svjestan sam svoje pogreške, za nju sam sankcioniran i nastojao sam pošteno odraditi propisani dio kazne. Vjerujem da sam to tako i odradio.
Vjerovao sam Sanaderu
Kako se držala obitelj?
- Imao sam apsolutnu potporu u obitelji, jer da tako nije bilo, ne znam kako bih izdržao. To je, naravno, ostavilo određene posljedice na obitelj, ali sada je to iza nas. Meni je u cijeloj priči najvažnije to što nisam imao nikakvu materijalnu korist. To me držalo u cijelom procesu.
Za vrijeme suđenja Ivo Sanader, također optužen za aferu Planinska, tvrdio je da neistinito svjedočite, kako to radite u dogovoru s USKOK-om, postavio je pitanje vaše vjerodostojnosti navodeći da ste većinu imovine stekli nakon što ste ušli u Vladu... Kako ste doživjeli te napade?
- Jasno je da on nema druge i pokušava prebacivati odgovornost, no proces je u tijeku i sve će se pokazati. Ne bih ništa više o tome komentirao. Moje svjedočenje se, pak, može potkrijepiti materijalnim dokazima. Smiješno je kada netko kaže da sam ja u kabinetu predlagao i obrazlagao točku oko kupnje zgrade, kada točno postoji fonogram gdje se čuje kada tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor kaže: “Obrazloženje o ovoj točki dobili ste od predsjednika Vlade. Ima li kakvih upita? Tko je za?”. I svi su bili za. Onda jedan od svjedoka kaže da sam ja obrazlagao. Da je to tako, valjda bi netko od nazočnih na sjednici rekao, pa nije obrazlagao predsjednik, nego ministar. Što se tiče moje obitelji i naše imovine, mogu reći da mi u Iloku živimo generacijima. Moji su starosjedioci i uvijek smo bili među većim poljoprivrednicima, pa smo tako i danas. Za svaki kvadrat i svaku lipu možemo dokazati kako smo do toga došli. Sve se može provjeriti. Ni moja djeca ni ja nemamo ni stan u Zagrebu, ni kuće na moru. Kada bi se uzeo ekvivalent vrijednosti naše imovine u Iloku, to vam vrijedi kao jedan solidniji stan u Zagrebu.
Zašto se niste oduprijeli Sanaderu vezano za kupnju te zgrade?
- U svakom poslu šef je autoritet, jer ima bolji pregled i njemu se vjeruje. Činjenica je da smo kao ministarstvo bili u iznajmljenih šest prostora. U konačnici i sada se to Ministarstvo malo-malo seli. Uvijek se može postaviti pitanje zašto si nešto kupio ili zašto nisi, pa plaćaš neki skupi zakup. O svemu se može diskutirati. U tom trenutku nisam imao pojma da se iza toga krije ovo što je ispalo. Meni je problematično bilo to što kupujemo zgradu od stranačkog čovjeka, no mislio sam da je zakonski sve regularno. Da sam znao to što sam kasnije saznao, na najružniji mogući način, ja u tome sigurno ne bih sudjelovao i podnio bih ostavku. Međutim, isto tako treba se postaviti pitanje određenih službi u ministarstvu koje su sve to parafirale, a nisu odradili neke stvari od kontakata s DORH-om, traženja procjene od Porezne uprave itd. Ne može ministar sve to raditi, niti mora znati sve procedure koje se rade, jer tada ne bi imao vremena za onaj svoj kreativni dio posla i planiranja.
Je li vam žao što ste pristali na nagodbu?
- Ma, nije. Bio sam svjestan da sam učinio pogrešku, a kolika je ona u svemu tome, treba valorizirati netko drugi. Vjerujem da su institucije koje su za to zadužene dobro procijenile.
Htjeli ste okajati grijeh?
- Na neki način da.
Je li ovo bila primjerena kazna?
- Teško je meni o tome govoriti. Postoje institucije koje imaju uvid u kompletan slučaj i koje procjenjuju što imaju i što s čime mogu. Znate, političari su laki na riječima, a da bi se o nečemu govorilo, potrebno je poznavati tematiku i materiju te donositi sud o tome. Političari to, nažalost, ne rade često. I meni se to događalo dok sam se bavio politikom. Kad je o ovome riječ, ponekad sam razmišljao o tome bih li bolje prošao da sam išao na klasično suđenje. Možda bi se neke stvari ispeglale, zašto nisu prošle i poštivane određene procedure itd, ali, ponavljam osjećao sam dio odgovornosti i prihvatio sam nagodbu. Na kraju sam zadovoljan, okajao sam grijeh i umirio svoju savjest. Je li kazna ispravna ili nije, određuju institucije koje u tome imaju više znanja. Ljudski je da svatko želi što manju kaznu, ali ne vidim zašto bi USKOK meni išao na ruku.
Kako je bilo doći u Pučku kuhinju i raditi pomoćne poslove?
- Nije bilo lako, ali prihvatio sam to kao stvarnost od koje ne mogu, niti želim bježati.
Što ste sve radili?
- Ono što sam mogao. Nisam mogao kuhati, jer nisam kuhar. Obavljao sam pomoćne poslove - pranje posuđa, guljenje krumpira, čišćenje luka, i crvenog i bijelog...
Znači dio kazne odradili ste sa suzama u očima?
- Pa, ne baš.
Kakav je bio odnos između vas i zaposlenika?
- Vrlo korektan. Možda su malo u početku bili zatečeni, ali vrlo brzo sam se uklopio u kolektiv, nastojao sam se ponašati kao jedan od njih i ničime ne pokazivati odakle sam došao i tko sam bio. Dobro sam surađivao s glavnom kuharicom, čak sam tražio i sam da nešto radim, ako u danom trenutku nije bilo posla, jer mi je tako bilo lakše prebroditi to vrijeme od 6 do 13 sati. Nisam ja bio neki Superman, ali nastojao sam to korektno i pošteno odraditi. Dva tjedna u božićno vrijeme odradio sam i u Caritasovu skladištu.
Koliko ste krumpira ogulili?
- Ha, ha, ha... Teško je to reći. Recimo da smo čistili 70 kg za obrok i tako tri puta tjedno, znači negdje 4 do 4,5 tona. Naravno, nisam ja to osobno sam ogulio. Prvo svoje obavi stroj, a onda pomoćna kuharica i ja popravljamo, nekada uskoče i drugi. Luka je bilo manje. Jednom sam očistio 50 kg bijelog luka koji nam je došao u donaciju, jer to nitko drugi nije htio raditi, pa su mi rekli da sam stručnjak za čišćenje bijelog luka. Bitna stvar bila je i usitnjavanje ostataka kruha za mrvice. Kazala je glavna kuharica da sam bio stručnjak za mrvice.
(...)