PIŠE DENIS KULJIŠ

Regija u strahu: Preobučeni šešeljevac Nikolić osvaja Srbiju

AFP

ZAGREB - Posve nezapaženo u hrvatskim medijima, koji boluju od autizma, prošla je vijest da je u Srbiji počela politička kataklizma , proces koji bi na najgori način mogao utjecati na cijelu regiju, hrvatsku političku perspektivu, europsku političku klimu i sigurnosno stanje na Balkanu. Zamalo je pala vlada Borisa Tadića!

Otvorila se kriza kojoj sad ne možeš precizno sagledati razvoj i kraj, ali sasvim sigurno znaš - sve što je do danas važilo, sutra više ne mora biti tako i ono na što smo se zamalo navikli kao na trajni, povijesno uvjetovan proces - normalizaciju srpsko-hrvatskih odnosa, smanjivanje distanci između svih do jučer zaraćenih nacija, kulturna integracija u civilnoj “jugosferi” na pragu Europske Unije, regionalna košarkaška i vaterpolo liga, željeznički konzorcij, otvorene granice, carinska unija, borba protiv kriminala, sve to, dakle, sutra može ući u neki reverzibilni tok, kao kad se iz treće brzine prebaci u rikverc, pa opet započne balkanski rat riječima, gestama, retorikom pa utone u nacionalistički idiotizam, ukratko, upadne u ono zbog čega te i prezire sva napredna Europa…

Stečevine “suradnje i pomirenja” nisu, naime, pale s neba, u njih je svu svoju energiju i karizmu uložio i za njih sebe založio najenergičniji i najkarizmatskiji srpski političar modernoga doba, kojemu se Berlusconi obratio s “il presidente Clooney”, pa ga cijela srpska štampa od tada zove polupodrugljivo-polunaklono “Boki Kluni”.

Grobar i Darth Aca

Boris Tadić konsolidirao je Đinđićevo naslijeđe, stabilizirao Srbiju. Iako je bio dugogodišnji operativac Demokratske stranke, Tadićeva je pojava bila nešto novo na srpskoj političkoj sceni. Tu novost novog lica, karizmu jednog čestitog mladog čovjeka “con la bella figura”, što bi rekli Talijani, demokrata besprijekorne prošlosti, liberala, antikomunista i intelektualca, njegov kompić Srđan Šaper brendirat će kao vrhunsku atrakciju srpske politike. Ono što je učinio za pivo Lav, Srđan je napravio i za ovog svog druga, pravog lafa, honorarnog člana Idola, koji je u prvi mah djelovao kao previše slaba medicina za izlječenje hereditarnih boljki srpske politike, mračnog nacionalizma i crnorukaškog balkanskog imperijalističkog atavizma.

U prvi mah nije, naime, bilo jasno - što može taj lakokategornik protiv mračnoga teškaša, radikalskog Šešelja, ili njegova namjesnika na zemlji, Tomice Nikolića zvanog Grobar, praćenog avetinjskim adeptom arhajskog osmijeha, Darth Acom Vučićem? Oni su pod crnim zastavama po kaljavoj zemlji Srbije vodili prosvjedne povorke očajnika, gubitnika tranzicije poraženih u nekoliko Slobinih ratova…

Stoga nitko nije vjerovao u pobjedu Demokratske stranke kad su se prvi put sučelili na sudbonosnim parlamentarnim izborima. Neočekivana pobjeda što im je omogućila da formiraju vladu bila je čudo poput Mišićeve kontraofenzive u kolubarskoj bici. Tadić je na emanaciju čiste pozitivne energije digao umorne, deziluzionirane građane devastirane zemlje koje su godinama uredno voštili Slobini seljački policajci te bombardirali avioni zapadnih saveznika jer su protiv Slobe bili u manjini, a zatim, kad je granulo sunce demokracije, ostali bez posla i nade dok je u društvu trijumfirao kapitalizam predatorskog tipa utemeljen na kapitalu nesumnjivo sumnjivog podrijetla.

To Tadićevo političko čudo trajna je stečevina srpske politike. Poslije nje više ništa ne može biti kako je bilo. Kad je demonstrirao čudesni učinak progresa, i radikali su se transfigurirali u naprednjake, pa se Nikolić odmetnuo od Šešeljeve Radikalne stranke i formirao novu, Srpsku naprednu stranku, u koju su zatim prešli gotovo svi “unaprijeđeni” parlamentarni deputati radikala, dok Voja Koštunica, jedini iskreni, nepotkupljivi auntieuropejac i elementarni nacionalist (nešto poput našega Budiše), čini se, zamalo ne može prijeći prag izbornog cenzusa!

Kennedy i Krist

Je li Tadić ostvario sve što je mogao i je li učinio sva najbolja djela koja je bilo potrebno učiniti? Kosovo je mogao odigrati drukčije, to je sigurno. Stranka se mogla isprofilirati kadrovski, a ne liderski, nije sasvim pametno što ga kabinet tretira, kako reče jedan bliski poznavatelj, kao “kombinaciju Johna Kennedyja i Isusa Krista”, bez obzira što je on glavni politički asset europske Srbije.

Njegovu režimu nedostaje vizija za “society building”, “društvenogradbena svijest”, ali to je mana svake vlasti - uvijek djeluješ krizno, suzbijaš otvorene kaverne, a programski se oslanjaš na ono što si pripremio dok si bio u opoziciji, samo što Demokratska stranka nikad nije imala to vrijeme na raspolaganju jer je u oporbi morala djelovati gerilski, a ne politički. Uostalom, dobro bi im došao jedan đir bez odgovornosti vlasti, ali na to će teško pristati povezani interesni lobiji, pa i “inozemni faktor” - ta možeš li ovim Nikolićevim, navodno naglo uljuđenim likovima koji se sad busaju u demokratske grudi prepustiti vlast dok se pretvaraju da nikad nisu čitali Šešeljevu knjigu “Evropska unija satanistička tvorevina” (2006.) ili “Rimska kurija večito žedna srpske krvi” (2006.). Može li se, dakle, njima olako prepustiti Institut za bezbednost s obzirom na sve one zavrzlame na Sandžaku i Kosovu i u cijeloj zapaljivoj zoni Balkaniji?

Pa sad, ako vlada padne, pa se održe demokratski izbori i na njima “landslideom” pobijede naprednjaci (tj. preobraženi radikali), nema te sile koja će im zapriječiti da formiraju vlast s koalicijom u koju će, naravno, ući svi oni koji su sad u Borisovoj koaliciji, uz možda jednu jedinu iznimku… A kako je, uopće, došlo do sadašnje političke krize?

Osnova problema je u arhitekturi te vlasti iznjedrene kad su demokrati jedva jedvice pobijedili Radikalnu stranku počasnog četničkog vojvode Voje Šešelja, koji izborima nije mogao osobno prisustvovati, nego se s uputama javljao telefonom iz Haaga, gdje mu se sudi zbog ratnih zločina.

ČLANAK U CIJELSOTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Izdvajamo