U BORBI S BIRKORACIJOM

Reporterka NEDJELJNOG je pokušala kupiti Amazon Kindle. Tri dana je putovao iz Amerike, a onda je 6 dana ležao na carini...

ZAGREB - Sredovječni muškarac, zakopčan do grla u smeđi kombinezon, stoji na porti, tik do ulaznih vrata.

Na čelu mu se stvara već tisućita kapljica znoja koja će mu, u trenu dok ću napraviti sljedeći korak, već skliznuti preko nosa pa se poput kristalne čaše razletjeti po mramornom podu.

“Vi ste naručili?”, ispod glasa me pita, nesiguran bi li gledao u mene ili neku drugu djevojku što je baš prošla kroz rotirajuća vrata.

Osim čela, sada mu se već znoje i dlanovi koje neprestano trlja ne bi li ublažio posljedice vrućine.

Želi pobjeći što prije.

Osjećam kako želi pobjeći što prije.

Kimnem mu stoga jednako oprezno glavom, očima sugerirajući kako je naletio na pravu osobu.

Stigao je Kindle

Još samo potpis i sredovječni će se muškarac okrenuti na petama jednako rezignirano baš kao što će mi i predati paket.

Moj paket!

Stigao je moj paket!

Istina, zamotan u tu smeđu, bezličnu kutiju, više djeluje poput kakve nepotrebne enciklopedije, kakve prodaju od vrata do vrata, ali ja ipak znam da ispod tih slojeva papira leži nešto divno, što sam svakako predugo čekala.

Stigao je Kindle.

Ne vjerujem svojim očima da ipak u rukama držim… Kindle.

A njegova je priča gotovo filmski klasik. Poput kakvog epskog junaka, od Amerike do Hrvatske putovao je samo tri dana.

No, neka teška nevolja ga je snašla kod Hrvatskog Leskovca pa je, ni kriv ni dužan, Hrvatskom lunjao od petka do srijede ne bi li se napokon našao u rukama znojnog dostavljača.

Devet dana kasnije osjećam se nestvarno dobro, onako kako se čovjek valjda zaslužuje osjećati kad popusti teror birokratskog kotača kojim, nema baš nikakve sumnje, uvijek upravljaju toliko manji ljudi od tebe.

Vremenske neprilike

Vratimo se na početak.

Onaj ukleti 5. srpnja, kada je Doru K. obuzeo snažan osjećaj da je napokon stiglo vrijeme uložiti novac u dugosanjani Kindle.

Bože čuvaj Amazon, tu pametnu, logičnu, praktičnu internetsku stranicu, uz pomoć koje bi kupnja jednostavnija bila jedino da artikle naručuješ čitanjem misli.

Dakle, već pet minuta nakon što sam odlučila kupiti svoj prvi elektronski čitač knjiga, Amazon je teretio moju kreditnu karticu, a status dostave s ekrana pokazivao: “not shipped yet” (još nije poslano).

Negdje oko 19 sati, nakon što sam već deseti put provjerila Amazonov račun, Kindle je napustio skladište proizvođača te se, uzbuđen zbog ekskurzije prema Europi, našao na putovanju do prvog prijevoznika koji će ga preuzeti.

20 sati, pošiljku je preuzeo dostavljač.

21.20, pošiljka čeka na skeniranje prije polaska.

21.40, pošiljka stoji u hangaru prijevoznika zbog nepredviđenih vremenskih neprilika.

Dora K. oduševljena je tom uslugom.

Istina, Kindle negdje usamljeno čeka ne bi li mu vremenske prilike napokon dopustile da se ukrca na taj avion, ali i Kindle i Dora K., tri će dana kasnije shvatiti koliko je uistinu priroda blaga usporediš li je sa surovom naravi čovjeka.

Pišljivih 11 kilometara

8. srpnja, taman nakon jutarnje kave, s mojeg računa na Amazonu blješte slova: Hrvatski Leskovac.

Prošle su te vremenske neprilike.

Kindle je bio u Phoenixu, potom se zaustavio u Louisvilleu, sletio do Kölna, projurio Brnikom, a upravo sada, u ovom trenutku, robotizirani carinici prenose neugledni, smeđi paket koji je od mojeg radnog mjesta udaljen pišljivih 11 kilometara.

Oh, koliko će dugo moj Kindle putovati tih posljednjih 11 kilometara…

I koliko će svaki napor da ga požurim biti uzaludan, baš kao što je od majmuna, samo zato što sliči čovjeku, uzaludno očekivati da će barem približno izračunavati faktorijele.

Avantura počinje.

Kako se moj Kindle upravo u tom trenutku nalazi negdje na carini, pomišljam da je najbolje ne tratiti vrijeme pa umjesto da čekam njihov poziv, sama nazivam tvrtku Overseas Express iz Hrvatskog Leskovca, koja bi mi uređaj trebala dostaviti.

Oni će sigurno biti oduševljeni kad se ponudim da sama preuzmem Kindle umjesto da time opterećuju dostavljače.

Odmah. Sada.

Ajmo riješiti tu carinu, PDV, troškove koje sam obvezna platiti i okončajmo ovaj petak poslijepodne u miru.

Na obostrano zadovoljstvo.

A ne, ne.

Ne, s Overseas Expressom.

“Dobar dan, vidim da je kod vas moj Kindle pa bih htjela vidjeti kakva je daljnja procedura”, objašnjavam nekoj djelatnici koja se u Overseasu odvažila odgovoriti na moj poziv.

Ne ide to samo tako.

Treba dati točan broj pošiljke (ime i prezime, kao i uvijek, ne znače ništa), a bezvoljna djelatnica potom će sve provjeriti u računalu.

Šutim ja, šuti moja djelatnica, čujem jedino kako prstima nervozno udara po nekoj tipkovnici.

“Vaša pošiljka je stigla. Nazvat ćemo vas kada dobijemo potvrdu da je stigla”, kaže mi djelatnica Oversease Expressa.

Kako, molim?, pitam je malo ispod glasa, u bojazni da sam možda izvalila neku glupost.

“Kažem vam da ću vas nazvati kada dobijem obavijest da je pošiljka stigla”, nervozan je već glas na drugom kraju linije.

Priznajem, djelatnica me u potpunosti zbunila.

Što će joj obavijest ako u računalu vidi da je pošiljka stigla?

I zašto bi oni mene zvali, kad sam ja već nazvala njih? Jesam li nešto fulala?

“Doooooobro… hvala… valjda”, posramljeno kažem pa poklopim telefonsku slušalicu.

Ne znam točno zašto, ali sva se već crvenim u licu.

Za Boga miloga, koga li sam to uopće nazvala?

I tko je ta žena?I nije valjda odgovorna za moj Kindle?

Petnaestak minuta kasnije, s ekrana mojeg mobitela vrišti neki nepoznati broj.

S druge strane linije čujem uljudni muški glas.

“Dobar dan, zovem iz Overseas Expressa. Stigla je pošiljka koju ste naručili pa biste mi sada trebali dati e-mail adresu na koju ću vam proslijediti neke formulare”, objašnjava mi onako kako ljudi obično izgovaraju rečenice koje su prethodno već najmanje tisuću puta izgovorili.

Nemaš se tu zbog čega buniti.

Gledajte, gospođo

Čovjeku treba dati e-mail adresu i jednostavno ispuniti te formularčiće.

“Oprostite, odmah ću vam sve to ispuniti i poslati, samo mi recite, koliko će okvirno trajati da ja preuzmem taj uređaj? Znate, to je poklon i vrlo mi je stalo da stig…” pokušavam dovršiti, ali moj “agent za carinsko poslovanje” već je čuo sve te priče.

“Gledajte gospođo…”, započinje, naglo promijenivši ton i boju glasa.

Valjda razumijem da je to nekakva procedura?

I da to ne ovisi o njima nego o HAKOM-u?

Razumijem.

Ne, čekajte malo, zapravo ne razumijem.

Rekli ste, HAKOM-u?

Rekao je HAKOM-u.

I taj je dan, napokon, svanuo.

Dan kad ću shvatiti čemu služi Hrvatska agencija za poštu i elektroničke telekomunikacije.

Doduše, kroz maglu se sjećam da sam prije dvije godine, izluđena tadašnjim teleoperaterom, protiv njega baš HAKOM-u uložila žalbu, a nekoliko mjeseci nakon što sam već uspjela promijeniti operatera, iz Agencije su mi se javili da su - primili moju žalbu.

Dvije godine kasnije, opet će me život navesti do HAKOM-a.

Ovaj ću put od agencije morati tražiti “dozvolu za uvoz RiTT opreme za vlastite potrebe”.

I gotovo jednako dugo će i to novo iskustvo trajati.

Dozvola za čitač knjiga

Prije nego što nazivam HAKOM, otvaram elektroničku poštu koju mi je, još tijekom razgovora, poslao moj agent za carinsko poslovanje.

Kaže: stigla je moja pošiljka, smještena je u carinskom skladištu u Hrvatskom Leskovcu, a sada im, u svrhu carinjenja, trebam poslati još nekoliko dokumenata.

Prvo moram ispuniti punomoć da me u postupku carinjenja zastupa baš Overseas Express.

Potom moram fotokopirati svoju osobnu iskaznicu (obavezno s obje strane) te pripaziti da, ako je šaljem faksom, svakako kopiju nekako posvjetlim.

Također, trebam poslati potvrdu o plaćenoj vozarini.

Zauzvrat, u prilogu e-maila oni meni šalju fakturu s iznosom od 150 dolara, točno onoliko koliko su stajali uređaj i poštarina.

Čitaj vozarina.

U brzini zanemarujem njihovu želju da im pošaljem potvrdu o plaćenoj vozarini, kad je očito da je oni već imaju.

Ispunjavam tih nekoliko formulara, kopiram osobnu iskaznicu, a prije nego što ću im faksirati dokumente, nazivam HAKOM jer su me na carini lijepo zamolili da dio s agencijom obavim što prije. Navodno, to zna potrajati, a bez dozvole nema ni Kindla.

Nekom uljudnom djelatniku agencije objašnjavam da mi treba dozvola za uvoz elektroničkog čitača knjiga, a on me moli e-mail adresu na koju će mi, kaže, poslati nekolicinu formularčića.

Petak je poslijepodne, ura upravo otkucava 15 sati.

Ako je i bilo ikakve nade, na ekranu titra radno vrijeme HAKOM-a: Kindle nećeš dobiti ovaj tjedan.

Rade do 15.30.

A možda ipak stignem?

Bogu hvala, onaj isti djelatnik HAKOM-a formularčiće je poslao u roku od dvije minute.

Prvo moram ispuniti zahtjev za odobrenje uvoza uređaja, a potom moram poslati i dokaz o plaćenoj pristojbi te “EU Declaration of conformity”.

Kakva pristojba?

I kakva sad deklaracija?

Eh, kakva.

Pa, hrvatska.

U iznosu od 200 kuna.

Toliko, naime, košta upravna pristojba određena Pravilnikom o radijskoj opremi, što Kindle zasigurno jest.

Dora K. ne zna zašto to od nje traže.

Ali ako kažu da je njezin Kindle radio, valjda je onda radio?

Dora K. bez ijednog pitanja plaća tih 200 kuna pristojbe, i sada je spremna sve te formularčiće vratiti HAKOM-u.

Ček’ malo.

Ostala je još ta “EU declaration of confirmation”.

Ermm… Kaj?

Uljudni gospodin iz HAKOM-a ostavio mi je i link na stranicu gdje će mi lijepo objasniti što je to “EU declaration of confirmation”.

Ukratko, to je izjava o sukladnosti kojom čovjek dokazuje da je njegov uređaj, koji je upravo kupio, sukladan sa svim bitnim zahtjevima.

E sad, gdje se pronalazi ta izjava o sukladnosti uređaja?

Pa na poleđini tog uređaja, do kojeg možete doći jednom kada nabavite dozvolu za uvoz.

Ali prije dozvole za uvoz, treba vam izjava o sukladnosti.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Izdvajamo