GLJIVARSTVO

Romano Božac: Tartufe radije berem u Maksimiru nego u Motovunskoj šumi

C

Znanstvenik i agronom Romano Božac najveći je autoritet u području gljivarstva. Strast za gljivama rodila se iz inata, kada su mu 1969. jednom rekli da ne može naći vrganj. Taj dan na Kalniku našao ih je mnogo. I tada je počeo...

Kao u nekom remiksu pjesama “Moja je kuća na kraju sela” i “Na kraj sela čađava mehana”, tako se i na kraju Svetošimunske ceste, nakon svih velikih zgrada Agronomskog fakulteta, smjestio prof. dr. sc Romano Božac (67). Ovaj znanstvenik, agronom i najveći domaći autoritet u području gljivarstva radi u niskoj prizemnici gdje su njegova kancelarija i mali laboratorij. Da se ne bi stiskali u sobici, pokušali smo dogovoriti odlazak u gljive, u njegovu rodnu Istru u potragu za tartufima. No, odgovor nas je iznenadio:

- Dođite kod mene, sve ćemo obaviti na jednom mjestu. U Zagrebu.

Slavonsko ‘malo njuškalo’

Tartufi u Zagrebu?! Već kada smo zakoračili na travnjak ispred kuće dočekalo nas je prvo iznenađenje. U susret su nam potrčali 14-godišnja kujica Dona i njen brat, dvoipolgodišnji Gotto, a s vrata nas je pozdravio Božac.

- Spremajte se, idemo odmah u branje tartufa - rekao nam je Božac.

- Kakvo branje, kamo? - zbunjeno smo ga upitali.

- Tu na livadu, pokraj fakulteta - odgovorio je i za desetak minuta, gotovo usred Zagreba imali smo pravu demonstraciju potrage za tartufima. Nakon što im je dao da omirišu crne tartufe iz teglice, Božac je pustio psičiće da se rastrče po livadi. Ubrzo se Gotto ukočio, raširio njušku i brzo šapicama počeo kopati rupu u lišću.

- Evo ga, našao ga je, šteta, pojeo ga je, bio je mali - objašnjava nam držeći Gotta u narjučju. Tog psa tartufara pasmine Lagotto Romagnolo kupio je u Slavoniji. I to od tartufara Peje iz Slavonskog Broda koji godinama pronalazi crne tartufe na obroncima Papuka, Psunja i Krndije. Iako smo znali da crnih tartufa ima po kontinentalnoj Hrvatskoj, iznenađenje je da od prodaje crnih tartufa Pejo plaća studiranje sinovima u Zagrebu.

- Sad je kraj sezone traženja crnih tartufa. A uskoro ćete vidjeti i moje bijele tartufe - priča nam Božac na povratku. I doista, u njegovom laboratoriju u zajednici s lješnjacima i hrastićima rastu i spore bijelih tartufa i vrganja. Napisali jesmo da je to laboratorij, jer to ljepše zvuči od sobička s jednim prozorom, a i takva su vremena. No, važno je ono što je na podu. A to je pravo blago.

U kutijice Božac je na zemlju koju je donio iz motovunske šume posadio žireve, a zemlju natopio smiksanim bijelim tartufima. Kada su hrastići nikli, na tanke korijene priljubile su se spore tartufa. Ne možemo vjerovati.

- Nije to ništa novo, to već rade Talijani i Francuzi. Tartufi i vrganji kao simbiotske gljive mogu rasti s biljkama stablašicama. Za pet do deset godina ispod ovih stabala skupljat ćemo tartufe i vrganje - kaže Božac.

-I bit će iste kvalitete kao i divlji?

Međunarodna priznanja

- Nema nikavog razloga da ne budu - odgovara. Dok odlazimo, pitamo se gdje će to posaditi, hoće li napraviti konkurenciju Motovunskoj šumi. Pokušaj da dođemo do odgovora zaobilaznim putem nije se isplatio.

- Idete li s Gottom i Donom u Motovunsku šumu?

- Ne zanima me mjesto gdje ima 2500 registriranih berača. Mene je tamo strah otići. Tamo se nepoželjnima buše gume, razbijaju stakla, truju se - odgovara nam Božac naoštrenog pogleda na ionako velikim očima.

Nismo stoga ni inzistirali na podrobnijoj priči oko najvećeg hrvatskog tartufara Zigantea. Uostalom, netko tko se sprema saditi stabla za uzgoj tartufa, već bi se hvalio kako će to biti veliki posao. Ali Božac o tome šuti pa ni mi ne pitamo.

Povod za razgovor ionako nam se krije iza vrata njegovog ureda. To je Zlatna kuna koju mu je nedavno HGK dodijelila za životno djelo. Početkom godine predsjednik Mesić dodijelio mu je Orden Danice hrvatske za znanost. Tako je u stotinjak dana dobio dvije nagrade za svoj četrdesetogodišnji istraživački rad.

- Ne znam da li mi možete vjerovati da dok nisam dobio nagrade, nisam znao tko me za njih predložio - kaže nam Božac dok u uredu razgledavamo stakalca na kojima analizira gljive. Na policama su neke od njegovih 17 knjiga o gljivarstvu, za sedamdeset znanstvenih i više stotina stručnih radova dobio je i međunarodna priznanja.



Nebriga države za agrar

Utemeljio je 1976. godine prvo gljivarsko društvo u SFRJ, “Kamilo Blagaić”. Na Agronomskom fakultetu 1994. osniva predmet “Gljivarstvo”, vodio je tisuće izložbi i predavanja o gljivama. Životno mu je djelo svugdje hvaljena “Enciklopedija gljiva”. Tko god nešto zna o gljivarstvu, veliki dio svog znanja duguje upravo njemu.

Brzo smo vidjeli da mu nije drago hvalisati se priznanjima u vrijeme kada se nagrade HGK posprdno nazivaju prijemnim ispitom za Remetinec, a odlikovanja agronomskoj zanosti i struci gledaju se kroz prizmu propasti prozvodnje hrane.

- Zlatna kuna je veliko priznanje i čast, ali ona predstavlja samo zrnce zlatnog pijeska u bespuću neznanja i nemoći ljudskog roda. Prirodni zakoni nas nemilosrdno kažnjavaju kada se usudimo i pomisliti da ćemo ih promijeniti ili pobijediti. Prosvjedi poljoprivrednika i drugih radnika su opravdani. Nema nikakve dvojbe da je ratno razaranje Hrvatske najveći krivac za takvo stanje. U tom kaosu najbolje plivaju lopovi po rođenju, mešetari koji su imali čast biti blizu vatre i političari koji nisu nikada u životu ništa privredili niti su imali mudrosti povući poteze u korist Hrvatske - nabraja dr. Božac kritizirajući nebrigu državne politike prema agraru. Glavna preokupacija je trgovina, uvoz raste, zemlja leži neobrađena, a i ono što se proizvede nema se gdje prodati, pa se zaorava. Stvarnost i sramota.

Rezervoar ljekovitih tvari

Da ne bi zalutali u crne misli okrećemo se na proizvodnju gljiva, ali i tu je stanje loše. Malo se proizvodi, a još 2000 tona se uveze kao i supstrat za uzgoj gljiva, pa čak, dodajemo, i slama i kukuruzovina koja je potrebna za proizvodnju. Tu smo nekako završili nadmetanje s lošim vijestima, jer Božac je zaštitio i patentirao 36 različitih delikatesa od gljiva koje su se nekada proizvodile.

Što kažete na puding od vrganja, nekoliko vrsta salama od gljiva, rague od šumskih gljiva... Mmmm, nekad bilo sad se spominjalo. Skrećemo razgovor na ljekovitost gljiva.

- Gljive su nepregledan rezervoar ljekovitih tvari poput antibiotika, antikoagulanata, antitumornih tvari, tvari koje snizuju kolesterol i šećer krvi, sadrže razne antialergante. Gljive nisu meso ni povrće, ali su po kemijskom sastavu bliže povrću. U prosjeku sadrže 3-4 posto proteina, 0,8 posto masti, šećera u tragovima, sadrže i vitamine, mikro i makro elemente, aromatske tvari i najviše vode, 85-90... - govori nam Božac uz napomenu kako sve piše u knjizi “Kuhanje i ljekovitost gljiva”.

O afrodizijačkom djelovanju tek će izustiti:

- Gljive kao afrodizijak zaboravite, nema u tome ništa jer ni meni nisu pomogle - odgovara.

Za lude gljive nismo ni pitali. Razglabati nešto u stilu “sve su gljive jestive, ali neke samo jednom” činilo nam se previše isprazno. Uostalom, dovoljno je života već spasio svojim uputama liječnicima.

U četrdeset godišnjem istraživačkom radu pronašao je, opisao i objelodanio 39 novih vrsta gljiva koje rastu u Hrvatskoj; kao Hrvatski baršunovac (Xerocomus labirintiformis croaticu), Hrvatska dama (Dictyophora croatica), Imelino uho (Auricularia loranthinum) itd.

Tu razgovor skrećemo u šumu. Jer, kako kaže, ljudi koji skupljaju gljive su sretni jer je priroda najvelebniji božji hram. Ako se u prirodi još okrenete prema suncu, sve će sjene ostati iza vas.

- Po struci sam agronom i zaljubljenik u sva živa bića koja dišu, a tu spadaju i gljive i biljke. Kao dijete čuvajući ovce i krave skupljao sam samo poljske pečurke, a zbog neznanja i strahova propadalo je u nepovrat tisuće tona drugih sjajnih vrsta gljiva. Pravi inat za proučavanje gljiva rodio se u meni kada sam s današnjom suprugom Verom i društvom otišao skupljati vrganje na Kalnik. Rekli su mi da za to treba imati posebne oči i da sam ja slijepac za to. Isti dan sakupio sam više vrganja nego svi oni zajedno. Te 1969. su sve druge gljive značile smrt, a u meni su pobudile silnu znatiželju, s gljivama sam bio opsjednut, zbog njih sam učio jezike i tako je počelo - priča Božac. Uz dodatak kako je u berbi smrčaka bježao ispred medvjeda, a jednom umjesto vrganja skoro ubrao poskoka.

Dolazi vrijeme rastanka. Božac odlazi na stolni tenis, na jedan od svojih dvadesetak hobija. Priča nam o svom vrtu u Markuševcu gdje na jednoj voćki ima desetak sorti različitog voća.



Piše poeziju i eseje

Daje nam svoju knjigu poezije i eseja “Lice i naličje nedorečene istine”. Čitamo misli i pjesme o obitelji, zavičaju, o maslačcima, pticama (Nad metropolom milijuni letača bez gaćica), sipama, dunjama, zečevima, mačcima, svinjama (Izdisaj najstarije hrvatske svinje)... Nad zatvorenom knjigom nam sine. On je zapravo jedna čudna kombinacija Velog Jože, Satira i Bika koji sjedi. Javljamo mu to telefonom. Nasmijao se uz jedan ispravak: Jože je bio zakovan za daske.

- Da, ali je zato kasnije do kraja života slobodno šetao šumom.

Brojne nagrade

1942. rođen u selu Matiki kod Žminja

1969. mlađi asistent na Agronomskom fakultetu

1976. osniva gljivarsko društvo “Kamilo Blagaić” i obajvljuje prvu knjigu o gljivarstvu

1984. osniva časopis “Gljivarstvo”

1984. objavljuje i knjige, piše znanstvene radove

1993. nagrada “J. J. Strossmayer” za izdavački pothvat

1997. nagrada Grada Zagreba

1999. Državna nagrada za promicanje znanosti

2005. Kapitalno djelo “Enciklopedija gljiva”

2010. Nagrada Zlatna kuna HGK

2010. predsjednikovo odlikovanje Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanost

O opasnim aditivma

Današnju industriju mesa nije moguće niti zamisliti bez aditiva koji se dodaju u razne trajne i polutrajne proizvode. Ti aditivi (nitrati, nitriti, GDL, starter kulture, razni antioksidanti, pojačivači okusa,...) nužno su zlo, jer su oni najčešće teški otrovi. Primjerice, letalna doza nitrata za čovjeka je 0,22 miligrama po kilogramu tjelesne težine.

To znači da čovjek od 100 kg sigurno umire ako proguta 2,2 grama nitrata, a u nadjev za punjenje kobasica se dodaje na 100 kg mesa 20 grama nitrata. Sve to se radi zbog profita jer se proizvodni ciklus zrenja skraćuje na cca 45 dana od trenutka klanja životinja.

O GM hrani

- Genetski modificirana hrana, biljke i životinje nemaju budućnost jer je taj mazohizam u potpunoj suprotnosti s Božjim zakonima. Čovječanstvo mora znati, ako već nije kasno, da je takvo ‘znanje’ koje vrlo često samo luta bez cilja, bez moralnih normi i mudrosti, savršen temelj ekološke katastrofe. U toj katastrofi će nestati i uzročnik katastrofe - čovjek sa svim svojim prividnim znanjem - kaže Božac.

Dalmatinski i istarski pršut

- Istarski pršut sam zaštitio još 2002., a sada se zbog Europske Unije taj postupak ponavlja s nekim nadopunama. U cilju zaštite dalmatinskog pršuta sam također vodio projekt koji je završen i on je u proceduri za oznaku sa zemljopisnim podrijetlom pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva... Razlika između istarskog i dalmatinskog pršuta je vidljiva prije svega u obradi buta. Dalmatinski ima kožu i potkožno masno tkivo, nema zdjelične kosti i dimi se. Istarski pršut ima zdjelične kosti, nema kožu i potkožno masno tkivo i ne dimi se.

Izdvajamo