Samoubojstva hrvatskih branitelja vjerojatno su najtegobnije svjedočanstvo o tome što je rat, čak i kad je objektivno pravedan, čak i kad je subjektivno doživljen kao pravedan, oslobodilački.
Ta su samoubojstva bolan vapaj - utoliko što je svaki suicid zapravo krajnji poziv u pomoć, ekstreman krik egzistencijalnog bola koji postaje teži od egzistencije same, koji zaglušuje primarni ljudski nagon za samoodržanjem.
‘Ja to ne mogu izdržati’
Ona su užasan etički upitnik za sve. Ona su teološki problem u populaciji koja se smatra i vjerničkom i tako samu sebe doživljava, uglavnom s pravom. Ona su moralno breme na državi, crn veo preko njezine zastave i zapor na njezinu stijegu.
Branitelji, napokon, nisu jedini samoubojice u ratu i nakon njega, a vazda zbog njega.
Primo Levi, talijanski pisac, vratio se iz Auschwitza dovoljno živ da napiše “Ako je to čovjek”, ali i dovoljno mrtav da to 1987. potvrdi skokom u svjetlik stubišta kuće u kojoj je stanovao. Primo Levi nije bio branitelj, u smislu u kojemu danas rabimo taj izraz. Kao pisac bio je, zapravo, tužitelj, pred svjetskim čitateljskim sudištem. Bio je žrtva ubojstva s odgodom.
“Ja to ne mogu izdržati.” Poslije te jednostavne konstatacije, teške poput mlinskog kamena, ujesen 1991. ubio se Željko Sabol, pjesnik rezignirane osjećajnosti, kako u naizgled efemernim stihovima (“Pusti me da spavam”), tako i u onima s jasnim političkim nabojem (“Kad izgovorim tvoje ime”). Bio je žrtva anticipirana ubojstva.
J. K. Rawling je osjetila pravu prirodu takva ubojstva unijevši u sagu o Harryju Potteru dementore, bića koja iz ljudi isisavaju svu sreću, a i samo njihovo približavanje donosi tmasti plašt depresije i beznađa koji pokriva sav svijet oko onoga kome se prikradaju.
Trenutačna tišina
Rat - očito - djeluje baš tako, kao horda dementora, ucjepljujući trajnu, dugu, nesavladivu nesreću, možda ne u sve, ali jamačno u mnoge.
Možemo to zvati kako hoćemo, ovisno o kategorijalnom aparatu pojedine znanosti ili discipline.
Psihologija je za to skovala naziv “posttraumatski stresni poremećaj” (PTSP, u engleskome: PTSD), opisavši ga fenomenološki, kao “oblik psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju fizičkom integritetu osobe, koja ta osoba doživljava krajnje traumatično”. I precizirajući da je u središtu traume opsesivno sjećanje na središnji stresni (nasilni) događaj, što može biti slika i zvuk puščane vatre, mogu biti vriskovi ili trenutačna tišina, može biti ubod nožem, prasak puške, eksplozija mine, ranjavanje, udarac, liptanje krvi, zvuk zrakoplova, zvuk sirena…
U mojoj generaciji to se zvalo “vijetnamskim sindromom” - iz tog rata su se ljudi vraćali opsjednuti proživljenim strahovima i užasima, koji su se doimali gotovo normalno u apsurdnoj ratnoj svakodnevici, a postajali su golemi, nesavladivi, u opreci s mirnim životom daleko od bojišnice u koji se vratilo tijelo - ali je duša ostala zarobljena u ratu.
Upravo to je svojim likovima ucjepljivao J. D. Salinger, možda savršeno svjestan da u književnosti rabi metodu koja je u psihoterapiji poznata kao “transfer” (prijenos): demona suicidne rezignacije, koji je očito sam donio iz Drugoga svjetskog rata, utočio je u svoje likove koji su se isključivali iz svijeta (poput njega) i tiho ubili (što je izbjegao u realnom životu, ubivši se kroz svoje likove u literarnome).
Demon razaranja
Ernest Hemingway je iz svojih ratova donio demona razaranja, borbe, da bi 1961. zadnjim metkom raznio svoju glavu.
Uostalom, nije bio bez sličnih iskustava (a možda i gorih, kao Francuz iz pobunjena Alžira) ni Albert Camus, pisac i filozof koji je zaključio da postoji samo jedan uistinu filozofski problem: samoubojstvo - a onda je poginuo u automobilskoj nesreći koja je i te kako mirisala na samoubojstvo.
Prije svega toga, prije ovdje nabrojenih samoubojstava pisaca koji su, na ovaj ili onaj način, dali naslutiti da su žrtve ubojstva s odgodom, mogli smo u djetinjstvu vidjeti na djelu ono što će nam tek kasnije netko obilježiti kao PTSP: ljude koji su mahnito izlijetali iz kuća, žene koje su sebi zabadale nokte u dlanove do krvi, netom bi PAZ (tko se više sjeća da je to bila “Protuavionska zaštita”?) pustio u funkciju svoje sirene, u najavljeni dan i čas; ljude koji divljaju ulicom ili tupo sjede, a stariji bi nam rekli da su “takvi došli iz rata”.
O nekima od njih sam doznao više detalja, ali u bitnome su se svodili na isto: bili su to borci (partizanska inačica branitelja), mladići koji su otišli u rat kao dobrovoljci (partizanska inačica dragovoljaca), uvjereni u pravednost svog angažmana - ali su se ipak vratili razoreni.
Ili se nisu vratili. Poput suborca moje majke koji je pred Kninom, u jednom trenutku, bez vidljiva povoda, ustao iz zaklona i osuo bujicu psovki na Nijemce s druge strane. Uzalud su mu suborci vikali: “Lezi!“, “Jesi li poludio?”, “'Oćeš da te ubiju?”. Odjek tih pitanja nije zamro u zraku kad ga je mitraljeski rafal presjekao preko prsiju. Bio je pri svijesti još samo malo, ali dovoljno da rekne rečenicu sličnu onoj koju je mnogo kasnije zapisao Željko Sabol: “Nisam mogao izdržati”.
Logika rata
Možda i nije trebalo sve ovo spominjati, nabrajati, podsjećati - ali mi se čini bitnim naglasiti da tragedija samoubojstava hrvatskih branitelja, a i samoubojstava drugih žrtava posljednjeg rata u nas, nije na žalost izoliran događaj, da je ona ugrađena u samu logiku rata, da je poznata, da je opisana. I da ne ovisi bitno o tome je li rat pravedan ili je nepravedan, je li obrambeni ili osvajački, a vjerojatno ni o tome je li vođen po kanonima Genčvskih konvencija ili je začinjen nasilnim barbarstvom. Da nije bitno - u ovom posljednjem slučaju - nazivamo li ga tehnički “hrvatsko-srpskim”, ili pribjegavamo eufemističkom nazivu “Domovinskog rata” (kalkirajući tako Stalinovu dosjetku o “Otečestvenoj vojni”).
Rat ždere i ubija, odmah i s odgodom, neke podmetnutim minama (i preklani je u talijanskim Alpama ubila jedna od mina zaostalih od Prvoga svjetskog rata, s odgodom od barem 90 godina), neke zračenjima (atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki još i nakon 65 godina ubijaju limfomima, sporije nego u pedesetima, ali nemilosrdno), a mnoge samoubojstvima, što je možda najokrutniji način: natjerati žrtvu da sama dovrši krvnikov posao, da sama sebi zabije nož u grkljan ili među rebra, ispali metak u lubanju, odnosno aktivira bombu i legne na nju da se neopozivo raznese.
Samoubojica je žrtva
Pred tim gestom sva su mudrovanja izlišna. Svako samoubojstvo je tragedija, svaki samoubojica je žrtva, ali ovdje govorimo o induciranim samoubojstvima, o poginulima koji su zapravo dvostruke žrtve - a posrijedi su zapravo ljudi koji su počinili krajnje pozitivan akt, koji su svoj život ne samo izložili za spas, za slobodu svoje zajednice, dakle svih nas državljana Republike Hrvatske, nego su ga i izgubili, pa još na taj način.
A teško da će im itko dići spomenik. Ni kao herojima, ni kao žrtvama.
Državna statistika, doduše, podsjeća da je “stopa” samoubojstava manja među braniteljima nego među civilnom populacijom Republike Hrvatske. To nam je - ljubezno i promptno odgovorivši na upit Jutarnjeg lista - u srijedu obznanilo Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Ministarstvo također dovodi u pitanje tezu da rat tjera u samoubojstvo, jer je ono, kaže, “vrlo kompleksan psihološki, sociološki i psihijatrijski fenomen. Radi ilustracije o kompleksnosti ovog fenomena, podsjećamo da je, primjerice, stopa samoubojstava u Sloveniji, Mađarskoj, Finskoj podjednaka ili veća u odnosu na Hrvatsku, a radi se o zemljama koje nisu proživjele ratna stradavanja”.
Sporna uloga medija
Štoviše, nimalo skrovito, Ministarstvo indirektno optužuje novinare što broj samoubojstava nije manji: “Želimo naglasiti kako su, između ostalog, samoubojstva uvjetovana i načinom medijskog izvještavanja. One zemlje koje su se usuglasile s predstavnicima medija kako neće senzacionalistički izvještavati o samoubojstvima, bilježe smanjeni broj počinjenih samoubojstava”. I dalje: “U prilog ulozi medija u odnosu prema samoubojstvima želimo istaknuti kako su naša istraživanja pokazala da je populacija hrvatskih branitelja povišeno osjetljiva na politička događanja u društvu, što pokazuju izborne godine kada se broj samoubojstava djelomično poveća”.
Nije ni mjesto ni trenutak za temeljitiju raspravu o tim tvrdnjama Ministarstva, ali bi se valjalo zapitati: izmišljaju li glasila neku drukčiju realnost od one koju građani vide i bez toga, ubijaju li se zbog novinarske slike ili zbog stvarnosti koju novinari opisuju i, napokon, ubijaju li se više oni koji se informiraju u neovisnim glasilima, oni koji se informiraju u državno kontroliranim glasilima, ili pak oni koji se informiraju u dućanu, u šetnji, ili u razgovoru poslije mise? U državi u kojoj se čita malo, a političkih novina još manje, nije baš osobito vjerojatno da glasila utječu na samoubojstva više od faktora koje je nemoguće izbjeći, čitali ili ne čitali.
S druge strane, ne treba podcjenjivati moment emulacije: zaista se događa da se povećava učestalost nekih asocijalnih ponašanja kada im se u glasilima prida veća pozornost. To smo jasno zabilježili u slučajevima gađanja vozila, ubojstava bivših partnerica i sličnim zločinima. Odgovorno izvještavanje je obaveza novinara bez obzira na djelovanje drugih, pa i državne administracije. Pri čemu je akcent na obim riječima: odgovorno (a ne neodgovorno) izvještavanje (a ne prešućivanje).
Razlika među invalidima
Mnogo je važniji podatak iz Ministarstva da se među hrvatskim ratnim vojnim invalidima na samoubojstvo, protivno uobičajenim predodžbama, manje odlučuju invalidi koji su taj status stekli na temelju psihičkog oboljenja (u koji se ubraja i PTSP iako on, laički rečeno, nije bolest nego rana), a češće hrvatski ratni vojni invalidi starije dobi s visokim, ali ne i najvišim postotkom tjelesnog oštećenja. U Ministarstvu to objašnjavaju tezom da su se hrvatski ratni vojni invalidi “s tjelesnim oštećenjem 100 posto suočili s gubitkom odnosno oštećenjem organizma odmah nakon ranjavanja, a invalidi s nešto nižim postotkom invaliditeta (70-90 posto) naknadno su se počeli suočavati s činjenicom kako je njihov gubitak trajan i da je s godinama sve teži”.
Dio objašnjenja možda je i u tvrdnjama iznesenima u javnosti (a koje ne možemo provjeriti) da je u pojedinim slučajevima olako davana dijagnoza PTSP i osobama koje to nisu pretrpjele, pa bi postotak tih invalida bio prevelik, što bi onda učinilo vjerojatnijim manji postotak samoubojica među njima. Naravno, na to može utjecati i voljni moment, a i motivacija.
Sustavno proučavanje
U svakom slučaju, to nisu činjenice spram kojih je dopustivo odnositi se ovlaš i bez valjane dokumentiranosti, pa ni u novinama koje po svojoj naravi teže površnijem, a katkad i brzopletijem zaključivanju.
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i stoga sustavno proučava pojavu samoubojstava u populaciji hrvatskih branitelja (doduše, tek od 2004., kako sami pišu), još 2006. organiziralo je u Hrvatskome novinarskom društvu okrugli stol “Samoubojstva hrvatskih branitelja i mogućnosti preventivnog djelovanja” (o kojemu je Jutarnji list tada opširno izvijestio). Ministarstvo je izradilo i Smjernice za medijsko izvještavanje o suicidima, kako bi suzbijalo senzacionalizam.
Senzacionalizam zaista nije potreban, niti je potrebna politička instrumentalizacija toga pitanja, koje je i Ministarstvo nazvalo bolnim, priznajući “razumljiv i opravdan” interes hrvatske javnosti za nj.
Nije na novinama da raspravljaju ni o elementima prevencije tih (ili bilo kojih) suicida, ni o elementima liječenja (npr. PTSP-a), ali je i na glasilima da se za prevenciju i liječenje zauzimaju i da izvješćuju o tome što se radi i pošto.
Samoubojstva branitelja, htio to tko ili ne htio, nadilaze svaku od tih pojedinačnih (i ponekad tehničkih) kategorija, jer pripadaju u najtužnije repove svakog rata, koji ostavlja ožiljke (kao se to često kaže), ali i otvorene rane. Problem je, zapravo, rat.