LJUBAV NA ASFALTU

Šoping je moderni ženski lov, a nagrada traje do - sljedećeg ljeta

Robert Sever

Sve smo ispod kože iste - kitimo se najnovijim akvizicijama kao trofejima nakon uspješnog lova. Zašto je šoping takav podizač, pitala sam svoje začuđene frendice

Ono sam što kupujem! Moglo se zaključiti da je to nova krilatica mladih djevojaka (one s teško užicanim kešom ili majkama u pratnji), ali i ne tako mladih djevojaka (one s krunicom u rukama koje stišću do krvi svaki put kad naizgled hladna prodavačica povlači karticu kroz onaj svemoćni aparatić - ne, nisu starije Hrvatice tako zagrižene vjernice, one se samo nemaju kome do Bogu obratiti da kartica prođe), koje poput pčela zuje oko centra grada, grčevito tražeći onu IT stvar koja će ih učiniti IT djevojkom ljeta, pa makar samo - pred ogledalom. Što se to događa u glavama žena kad se vrijeme mijenja, zapitala sam se sinoć dok sam lovila posljednje komadiće kisika gurajući se s dvadesetak žena ispred kabina za presvlačenje u ultrapopularnom zagrebačkom dućančiću kupaće opreme.

Nekoliko puta sam poželjela baciti badekostime koje sam otela nekim nesretnicama iz ruku, viknuti: SLOBODA!!!, te iskočiti naglavačke iz te jazbine prepune estrogena, no uvijek bi me u toj namjeri spriječila dva zlokobna oka s kraja reda koja su fiksirala moj željeni badić poput Jacka Nicholsona u “Vukodlaku”. Stisnula sam badić bliže sebi, pored prsa, kao da štitim dijete. Samo si moj, ja te čuvam, i kupujem, ne brini! - šapnula sam mu sa začuđujućom količinom majčinskog instinkta u svom glasu. Ti si potpuno poludjela, čula sam racionalnu Jelenu stjeranu u kut kako uzvikuje. Pogledaj se! Razgovaraš s badićem! Što će ljudi misliti?! Pogledala sam oko sebe. Srećom, i svi ostali ljudi (mahom kromosomne XX kombinacije) šaputali su grudnjacima i gaćama u uho.

Odahnula sam. Nisam luda samo ja. Lude su i moje supatiteljice ispred kabine. Zaboravite rock festivale. Pravo kampiranje i prava rock atmosfera pod zajedničkim “sve je moguće/spremna sam na sve” nazivnikom događa se u robnim kućama. A kad jednom konačno i uspiješ ući u ta dva kvadratna metra koja život znače - slijedi borba - kupiti ili ne kupiti. Zašto nam je to životno pitanje postalo jednako bitno kao ono biti ili ne biti? S čežnjom u duši treperavo odijevamo tijelo u željenu krpicu uz molitvu - da je barem to ona prava stvar! I ako se čarolija desi - nitko sretniji od nas.

Okrutno sam se odmjeravala u kabini, dok mi se mantalo (nadala sam se da se ipak neću srušiti u nesvijest u premalom badiću). Štrkljava ramena, ispupčeni trbuh, krive noge.

- Uzimam! Uzimam! - govorila je napaljena šopingholičarka.

- Ne budi luda - štreberica me je korila s anđeoskog ramena. Začulo se KUC-KUC.

- Jeste se odlučili? Prošlo je osam, a jedna djevojka čeka isti kupaći… Naime, posljednji je, pa, ako ga vi ne želite…

- Uzimam! - zaderala sam se kao da je zadnji. Pa i jest, zar nije?

Svijet je izgledao posve drugačiji kad sam kročila nogom ispred dućana. Grižnja savjesti oprala me čak i prije nego što sam stigla do auta. Realno - još jedan badić za vikend na moru nije mi trebao. Isto tako realno - trebala sam ga kao žedan vode. U mojoj krvi, negdje duboko u venama, nalazila se najgora ovisnost na svijetu (a i najraširenija, bojim se). Oh, kako bih voljela da me vanjski faktori ne određuju! Da nemam potrebu označavati se kao pripadnica najmasovnijeg ženskog krda na svijetu - potrošačica. Modni portali nas dijele u nekoliko skupina. Šminkerice i alternativke samo su najosnovnije. No, zapravo, sve smo ispod kože iste - kitimo se najnovijim akvizicijama kao trofejima nakon uspješnog lova.

Zašto je šoping takav podizač, upitala sam svoje prijateljice Saru i Moniku kod kojih sam stigla ravno nakon (ne)nadane kupovine. Pogledale su me kao da sam izgubila pamet. Čemu tako bedasta pitanja, uglas su uzviknule.

- Ali zašto, zaista? Neće me taj badić suštinski promijeniti!

- Ali osjećat ćeš se bolje cijeli vikend!

- Ali - ZAŠTO?! Nije valjda da i na mene utječu fotošopirane slike iz modnih časopisa? Nije valjda da i ja popuštam reklamnim kampanjama svuda oko nas? Nije valjda da sam - slaba i očajna, prava virtualna kućanica, koja umjesto Prozaca kupuje, umjesto lajne provlači karticu i puni ormar, da bi te iste toliko željene stvari zaboravila čim ih zatvori u ladicu?

Ali prirodno je da se želiš kititi! Došlo je lijepo vrijeme! Pogledaj malo po mojim knjigama! Od pamtivijeka svi narodi čine isto! - upozorila me Sara, antropologinja.

Dok sam listala njezine slikovnice u potrazi za dokazom da nije problem u meni ni modernom površnom dobu, nego da se ljubav za đinđama, šarenilom i simbolima sreće prenosi genetski s generacije na generaciju (počevši od prvih kromanjonaca), kroz glavu su mi proletjele sve new age teorije o tome kako je prava sreća u nama i kako zadovoljstvo treba tražiti u duši, a ne na tijelu. Zašto se onda osjećamo tako prokleto dobro u novoj ljetnoj garderobi?

Sara je natočila bijelo vino u čaše i brbljala o tome kako su nas komunizam i beznađe sve usivili i kako je potreba za ponekim blingom posve normalna, a ja sam se i dalje pitala - koliko je normalno? Što je to u nama što nas pretvara u lovce čim nas se pusti s određenom svotom u šoping centar? Poznajem žene koje kupuju na internetu jer je jednostavnije i manje zamorno. Poznajem žene koje od šopinga rade ritual, pa uključuju kavicu, tračanje i intimnu ispovijed u raspored.

Poznajem žene koje to rade samo na putovanjima, poznajem žene koje ga planiraju tjednima, poznajem one koje to najbolje rade spontano i iznenadno. Ali ne poznajem ženu koju mala vrećica neće razveseliti, barem trenutno. Je li to lažna sreća, samo umjetno podizanje raspoloženja, koje će nas zavarati nakratko, a izdati u krucijalnom trenutku (recimo, u mom slučaju, na plaži)? Ili je u pitanju duboko ukorijenjena suštinska potreba za sjajnom stvarčicom na sebi koja govori: ljeto je stiglo, osjećam se dobro, osjećam se lijepo, volim život! Znam da moderna džepna psihologija kaže da bismo to trebali govoriti bez statusnih simbola, no što ako su oni izraz - ne unutarnjeg siromaštva, nego unutarnjeg bogatstva?

Krenimo iz početka. Čim uđeš u dućan, napraviš, poput pravog lovca, paušalni, brzinski pregled terena. Možda ti nešto zapne za oko, neka sitnica, boja, uzorak, materijal, sjaj. Fokusiraš se na lovinu i približavaš. Zeleno te podsjeća na ljetna jutra kad si ranom zorom dojila svoje prvo dijete, a vezica oko vrata na brod na kojem ste se zaljubili. Kraj tebe stoji tinejdžerica. Možda želi te kratke hlačice samo zato što su izašle u Cosmu. Pa što? Znak da je površna? Ne, te hlačice su njezin izbor, nije joj svejedno. Sara je u pravu: Šoping, moderni ženski lov, nije zločin. Dapače, to je jedino igralište (za razliku od hrvatskog nogometa, politike, kladionica i sl.) gdje je sve pošteno, a nagrada nije krvava. I traje. Do sljedećeg ljeta.

Izdvajamo