Sa Zoranom Milanovićem razgovarao sam poslije njegove konferencije za novinare održane u četvrtak u podne, na kojoj je, kao i obično u posljednje vrijeme, žestoko napao medije. Poslije prvih nekoliko pitanja ostao sam gotov zatečen: Milanović je jako ublažio vokabular kojim se inače služi te je vrlo pažljivo birao riječi za svaki odgovor. Kada sam ga pitao o čemu se radi, nasmijao se i odgovorio: “Okej, maločas, na presici, doživjeli su me, valjda, kao Hannibala Lectera. A sada sam naprosto miran”.
Milanovićev sukob s medijima i s hrvatskom javnošću svojevrsni je novum u našem političkom životu. Nikada niti jedan političar koji je bio na vlasti nije na sebe preuzeo stigmu apsolutne medijske antizvijezde kao što to sada čini Zoran Milanović.
No, Milanović se ne ponaša impulzivno i nekontrolirano. On zna što radi, pokušavajući uspostaviti drukčiji model komunikacije Vlade s javnošću.
Jasno je da Milanović hoda po rubu noža, da se svaki čas može gadno porezati i da ta porezotina može krvariti do lokalnih izbora, sa znatnim utjecajem na ionako oslabljene šanse SDP-a na biralištima u svibnju. No, Milanovićevo sadašnje agresivno, većina tvrdi ekscesno ponašanje u javnosti zapravo je nevažno u usporedbi sa širim kontekstom recentnog sukoba premijera i medija.
Zoran Milanović na vrijeme je shvatio da u Hrvatskoj raste strahovito opasni protusrpski šoviznizam. Pa je odlučio staviti na kocku svoj i SDP-ov rejting kako bi se pod svaku cijenu suprotstavio šovinizmu. Milanovićeva najnovija eskalacija sukoba s medijima nije vezana ni uz “slučaj” Saucha, ni uz bilo što više ili manje marginalnog značaja, nego uz obranu temeljne činjenice da Srbi jesu i moraju biti potpuno ravnopravni građani Republike Hrvatske.
Milanović je napao HTV posebno zbog problematičnog izvještavanja o međunacionalnim pitanjima pa je tim više nevjerojatno da je Hrvatsko novinarsko društvo našlo shodnim napasti Milanovića zbog smjene troje novinara HTV-a, koji, vjerojatno ne namjerno, ali definitivno jesu pustili ispade međunacionalne mržnje na Prvi program nacionalne televizije.
Zoran Milanović prošlog se tjedna možda upustio u političko samoubojstvo (on je uvjeren da nije tako), ali Milanović je branio one plemenite, esencijalne vrijednosti, bez kojih naše društvo uopće ne može funkcionirati.
Ironična smjena
Kakav je vaš odnos prema Hrvatskoj televiziji? Nedavno smjenjivanje troje urednika i voditelja HTV-a izravno se povezuje s vašim javnim nezadovoljstvom Hrvatskom televizijom.
- Počnimo od pojedinačnog. Smjena Denisa Latina krajnje je ironična. On je valjda zadnji čovjek na HTV-u koji bi poželio dovesti jednog desničarskog provokatora u studio. Siguran sam da se takvo što suprotstavlja svim njegovim osobnim uvjerenjima. Uvjeren sam da on takvo što ne bi ni potaknuo, ni dopustio. No, kada se to već dogodilo, što su urednici poduzeli? Baš ništa. A taj je ispad, koliko sam shvatio iz medija, bio u Latinovoj sferi odgovornosti. I onda su ga smijenili. S čime ni ja, ni nitko iz mog kabineta nemamo apsolutno ništa. Gotovo da mi je ispod osobnog dostojanstva uopće odgovarati na optužbe da sam na bilo koji način povezan s bilo kakvim kadrovskim promjenama na Hrvatskoj televiziji. Nisam niti ću ikada biti. Ne pada mi na pamet da se miješam u bilo kakve uredničke ingerencije. Ova Vlada to nikada neće činiti, baš kao što to nije činio ni Ivica Račan. A kada je riječ o mom načelnom odnosu prema Hrvatskoj televiziji, tu sam pasivan. To znači da ne želim ni na koji način utjecati na programski i sadržajni dio rada HTV-a. Kada se, međutim, radi o financijskim poslovima na Hrvatskoj radioteleviziji, vodstvo HRT-a je obavezno uputiti Vladi Prijedlog programa restrukturiranja HRT-a koji u konačnici Vlada usvaja. Tu je Vlada vrlo zainteresirana.
Bez pritiska
Kakav je vaš odnos s Goranom Radmanom, glavnim ravnateljem HRT-a?
- Nemam radni, a niti privatni odnos s Goranom Radmanom. Podržao sam njegov izbor. On je samo jednom bio u mom uredu, sjedio je baš tu gdje vi sada sjedite, došao je s ministricom kulture Andreom Zlatar. Nemam i načelno ne želim imati nikakav odnos ni s programskim vodstvom, ni s ravnateljem HRT-a. Ne želim da Vlada bude umiješana u uređivanje televizijskog i radijskog programa… I toga će se Vlada držati. Ja, naravno, razumijem da netko priopćenje Službe za odnose s javnošću Vlade, u kojem se sasvim iskreno konstatira kako smo, eto, sretni, što se poslije šezdeset godina pokornosti na HTV-u javio slobodarski duh, i što su se napokon odlučili programatski napasti jednog premijera, može protumačiti kao pritisak. Ali, doista se ne radi o pritisku. Doista ni ja, ni nitko iz mog Ureda nije nazvao nikoga na HRT-u; mi nismo ni prijetili, ni protestirali niti nam takvo što pada na pamet. Kada bismo to činili, to bi se s pravom moglo zvati pritisak, a čini mi se da na HTV-u jako dobro znaju što je takva vrsta pritiska. Želim istaknuti još jednu bitnu činjenicu. Ja nikada ne bih reagirao na HTV da se radilo o sadržaju koji se odnosio na mene osobno, na rad moje Vlade ili na rad moje stranke. Niti sam to ikada od kada sam premijer učinio prema javnoj televiziji ili radiju. Ja sam napao HTV nakon što su ondje u pitanje dovedene temeljne vrijednosti i ustavna načela Republike Hrvatske. Dakle, u mojoj reakciji na eksces u programu HTV-a nije bilo baš ništa osobno, iako razumijem zašto se to pokušavalo prikazati osobnim.
Kakav je to osjećaj, i jeste li uopće pretpostavljali da vam se takvo što može dogoditi, kada na naslovnicama visokotiražnih novina, poput 24 sata, traže vašu psihijatrijsku analizu ili kada se sličnim tonovima o vama govori u komercijalnim programima televizija poput RTL-a? Koliko se sjećam, već dugo niti jedan vodeći hrvatski političar nije bio izložen takvoj vrsti pritiska.
- Bojim se da to mnogo govori i o medijima koji objavljuju takav tip materijala.
Kako podnosite negativni publicitet?
- Nemam s tim osobit problem. Prvo, ne dijelim vaš dojam. Ne mislim da me se bitno više napada nego druge političare koji su obavljali ovaj posao. Drugo, ja apsolutno ništa od toga ne doživljavam osobno. Kada ste predsjednik Vlade, morate razviti specifične oblike obrambenih mehanizama i morate stvari koje vam se događaju naučiti stavljati u određene odjeljke, razumijevajući uzroke i posljedice tih događaja. Mislim da mi to uspijeva, pa se uistinu ne osjećam nimalo ugroženo niti me medijski ekscesi čine osobito nervoznim.
Što mislite koliko će vaš sadašnji status u medijima štetiti SDP-u i vladajućoj koaliciji na predstojećim lokalnim izborima?
- Ma gledajte, svi koji bolje prate političku scenu znaju da ovo nije prvi put da se tako ponašam. Radi se o mom političkom equityju, o mojoj specifičnoj političkoj težini, koja ne smije biti pasivna, koja se, naprotiv, mora u nešto investirati. Prije su se ljudi na visokim pozicijama plašili konfrontacija, pa su šutjeli ili su imali posve specifične aranžmane i dilove s medijima. Ja ne želim biti ni u jednoj, ni u drugoj poziciji. Ja se želim postavljati aktivno. Javno i transparentno govoriti što mislim. Pa i o govoru mržnje, nacionalno motiviranom nasilju jer - ako hoćete - nitko drugi nije. Uvjeren sam da to neće smanjiti izborni potencijal SDP-a. Bih li trebao prešutjeti relativiziranje tog društvenog zla samo zato jer smo eto u kampanji za Europski parlament? Tom vrstom kalkulacija se ne bavim.
Zašto ulazim u polemike
Krajnje je neobično, u svakom slučaju, da vas istodobno, podjednako žestoko, napadaju i mainstream tabloidi, i radikalno desni, i navodno radikalno lijevi i kvazianarhistički mediji.
- To me samo učvršćuje u uvjerenju da sam odabrao ispravan put. Bez dilova koji uvijek obvezuju i bez šutnje. Ja se ovih dana borim za čuvanje temeljnih ustavnih načela Republike Hrvatske koja se tiču poštovanja zakona i ravnopravnosti svih građana, i nacionalno, i vjerski i po svakom pitanju. I u tom ću svom djelovanju biti glasan, glasan i glasan, štogod tko pisao o meni i koji mu god bili motivi, jer sam uvjeren da je to moja dužnost, da je to korisno za našu zemlju i da je bazično pošteno.
...
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista