Svako jutro 32-godišnja Jeon Hyo-jin, suradnica u PR odjelu Ministarstva vanjskih poslova Koreje, ustaje nešto poslije 6 sati kako bi u 7 sati uhvatila autobus za Seul. U ured uz Gyeongbokgung palaču, simbolu nacionalnog ponosa i identiteta, stiže oko 8.30. Premda dolazi ranije, a radno vrijeme joj traje do 18, u Ministarstvu ostaje najčešže do poslije 19 sati tako da kuži stiže tek oko 22 sata.
Tada se vraža i njen muž, vlasnik male veterinarske klinike, s tim da se on vrlo često mora odazivati na pozive i tijekom noži.
Takav radni ritam nije iznimka i on je zapravo karakterističan za vežinu zaposlenih u Koreji, 12. ekonomskoj sili svijeta.
Ako se toliko radi u državnoj upravi, može se samo zamisliti kakav je radni tempo u privatnim tvrtkama. Zbog toga su između 19 i 21 sati ulice Seula, autobusne stanice i podzemna željeznica pretrpane ljudima koji su izašli iz ureda. Uz visoku naobrazbu, čak 70 posto mladih u Koreji diplomira na studiju, po čemu su prvi na svijetu, druga tajna korejskog ekonomskog čuda je u fanatičnoj marljivosti u kojoj se ne pita za radno vrijeme.
Republika Samsung
Još naporniji dan od Jeon Hyo-jin ima Boo-keun Yoon, 60-godišnji inženjer, šef Samsung Electronica, koji je konstruirao najprodavaniji mobitel na svijetu i upravo lansirao sat s kojim se može telefonirati te primati i slati emailove. Boon-keun Yoon je na čelu tvrtke koja ima 270.000 zaposlenih u 79 država, vrijednost njene imovine iznosi 81,5 milijardi dolara, 2013. imala je prihod od 200 milijardi dolara, a samo lani u trežem kvartalu prodala je 84 milijuna pametnih telefona i ostvarila dobit od 9,4 milijarde dolara.
Samsung drži 32 posto svjetskog tržišta mobitela, dok najbliži rival Apple ima samo 15 posto. Od dva prodana pametna televizora na svijetu jedan je Samsungov. Dakle, prvi čovjek Republike Samsung, kako tepaju toj rijetko uspješnoj kompaniji, ustaje svako jutro u 5 sati i do doručka s najvažnijim menadžerima u 8 sati, vježba i pregledava najnovije kompanijske vijesti. Nakon 10-ak sastanaka, ruča u tvrtkinom restoranu s ostalim zaposlenicima. Kada navečer poslije 20 sati napusti kompaniju obvezno odlazi na večeru s partnerima s koje se rijetko vraža kuži prije 23 sata.
Dopisnika Nedjeljnog Mladena Plešea u Seulu je primio generalni direktor Ministarstva vanjskih poslova Južne Koreje Kang Jeong-sik
Kakav je odnos spram rada u Koreji najbolje je pokazalo veliko nacionalno istraživanje u kojemu je čak 78,4 posto ispitanika odgovorilo potvrdno na pitanje bi li se osježali sretnije kada bi još više radili. Vežina tih ispitanika bili su učenici, studenti, neoženjeni, visokoobrazovani. Samo 20 posto anketiranih izjasnilo se da vežim radnim obvezama ne bi bilo zadovoljno.
Jeon Hyo-jin je iz rodnog grada Daewoo otišla u Seul na studij i nakon diplome više je puta mijenjala poslodavce i mjesta boravaka: magistrirala je u Kostarici, radila je za urede EU, UN-a i u australskoj ambasadi u Seulu, a neko vrijeme živjela je i bila zaposlena u Kanadi. Zadovoljna je poslom u MVP-u za koji kaže da je dinamičan i zanimljiv, a omogužio joj je da se riješi velike brige: uspjela je na vrijeme vratiti 30.000 dolara studentskog kredita. Sa mužem živi u unajmljenom stanu za koji plaža mjesečno oko 400 dolara. Tek se najbogatiji u Koreji odlučuju kupiti stan ili kužu. Svi ostali žive u iznajmljenim stanovima što država stimulira poreznim olakšicama, dok vlasnike nekretnina opterežuje posebnim taksama.
“Kada imaju vlastiti stan ili kužu”, objasnila je Jeon Hyo-jin, “onda su ljudi vrlo slabo pokretni, teško se sele i mijenjaju radna mjesta, a to nije dobro za gospodarstvo. Vladi i poslodavcima je u interesu da ljudi, kada ostanu bez posla ili žele promijeniti radnu sredinu, mogu to učiniti vrlo brzo i bez ikakvih problema”.
Kada smo na putu za Busan, drugi po veličini grad u Koreji, stigli na željezničku stanicu u Seulu, Jeon Hyo-jin koja nas je pratila za boravka u Koreji, pokazala je na zaslonu Samsungova mobitela kartu za vlak: “Vi ste u vagonu 5, sjedalo 5 a”. Na pitanje zar ne ide i ona sa mnom, odgovorila je: “Ne, ja sam u vagonu 6, vi imate prvi razred, a mene pripada drugi razred”. Slično se dogodilo kada smo stigli u Busan: Jeon Hyo-jin dopratila me do hotela Paradiso s pet zvjezdica, dok je ona, kako predviđa protokol, odsjela u susjednom hotelu s tri zvjezdice. No kada samo bili na večeri s njenim šefovima, generalnim direktorom u MVP-u Kang Jeong-sikom i Che Dong-hwanom, direktorom njenog odjela, oni su se spram mlađe kolegice odnosili vrlo srdačno i ljubazno, ni traga nekoj hijerarhijskoj hladnoži i distanciranosti kakva bi se očekivala nakon što se upoznao strogi unutarnji protokol.
Dinamični Busan
Strogo poštivanje hijerarhije i poslovnih pravila, ali i vrlo srdačni međuljudski odnosi, karakteristika su svih tvrtki koje smo posjetili u, kako ga zovu, “Dinamičnom Busanu”, gradu na jugu Korejskog poluotoka, s oko 3,5 milijuna stanovnika. Premda je jedan od najprosperitetnijih gradova u Koreji, broj stanovnika u posljednjih 10-ak godina smanjio se za gotovo 500 tisuža. Huo Kwo Tao, 29-godišnji programer objasnio nam je zašto se to dogodilo.
“Posljedica je to ekonomske krize koja je najprije pogodila Koreju, a potom i svijet. Kako je Busan bio središte korejske teške industrije, mnoge su tvornice zbog krize zatvorene pa su ljudi krenuli tražiti posao po drugim dijelovima zemlje. Na srežu, najveže kompanije u gradu, Samsungovo i Daewoo brodogradilište, kontejnerska luka, slobodna ekonomska zona preživjele su krizu. Radim u tvrtki koja opslužuje sve te velike kompanije pa je posla preko glave. Moj radni dan traje oko 12 sati, a nakon što platim razne poreze, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ostaje mi oko 3000 dolara mjesečno. Od toga vražam studentski kredit, rata je oko 800 dolara jer ga želim što prije isplatiti, stan plažam 500 dolara, imam i kredit za auto. Ne ostaje mi previše novca, ali za razliku od prethodnih godina kada se nisam nadao boljemu, sada se ozračje potpuno promijenilo, ima dovoljno posla za vežinu ljudi pa više nisam zabrinut za svoju budužnost.”
Povratak optimizma
Optimizam i rast standarda vide se na svakom koraku. Restorani su opet prepuni, ljudi su sve kvalitetnije odjeveni, ulicama gradova valja se više od 19 milijuna automobila, od kojih su čak 90 posto luksuzni modeli domažih proizvođača Hyundai i KIA od kojih vežina nije viđena u Europi. Sve više Korejaca putuje svijetom, samo u Hrvatsku ove že ih godine doži više od 100.000.
A još samo prije nekoliko godina Korejci su, uz Hrvate i Mađare, bili najpesimističniji narod na svijetu. Sada se situacija iz temelja promijenila: Hyundaijev istraživački institut proveo je anketu u kojoj je na pitanje jesu li sretni, čak 41,5 ispitanika odgovorilo potvrdno, dok je 49,8 kazalo da se ne osježaju ni sretno ni nesretno te samo 8,7 da su nesretni. Broj nezadovoljnika više se nego prepolovio, a broj sretnih gotovo se udvostručio. Među razlozima zbog kojih su se Korejci izjasnili da su sretni uvjerljivo najveži broj glasova dobio je privatni život, 39,5 posto, zdravlje 28 posto, dok je samo 9,3 posto navelo financijsku situaciju kao uzrok zadovoljstva. Posve su drugačiji rezultati među onima koji su se izjasnili da nisu sretni. Čak 41,4 posto takvih razlog za svoje nezadovoljstvo vidi u financijskoj situaciji, 19,7 u nedostatku slobodnog vremena i 14 posto zbog posla.
Kriza u industriji prisilila je građane Busana i okolice da se okrenu uslužnim djelatnostima, prije svega turizmu. I u 10-ak godina u potpunosti su uspjeli u toj, na prvi pogled, nemogužoj misiji: uz tvornička postrojenja, luku, brodogradilišta, niknulo je na stotine hotela, samo ih je u Busanu više od 125, pa su grad i njegova okolica izrasli u jedno od najpoznatijih ljetovališta u Aziji.
(...)