VELIKI DVOBOJ KOMENTATORA JUTARNJEG LISTA

Split kontra Zagreba, Pavičić kontra Židaka! Židak: Zašto vam je Zdravko Mamić trn u peti?

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 02.10.2010. u 16:21

Jakov Prkić/Cropix

Jurica Pavičić i Tomislav Židak, kolumnisti Jutarnjeg lista, ovog su tjedna objavili dva teksta o istoj stvari. Njihovi su tekstovi govorili o sukobu u Hrvatskom nogometnom savezu, o Hajduku i Dinamu, sjeveru i jugu zemlje. Njihove su pozicije, očekivano, bile različite.

Prema Židakovu mišljenju , kuknjava koja se čula s juga zemlje rezultat je navijačke zavisti koja ne može prihvatiti činjenicu da je jedan nogometni klub (Dinamo) posljednjih godina jednostavno bolji od drugog nogometnog kluba (Hajduka). I Dinamo je, kaže Židak, u godinama kada su Hajduk vodili Tomislav Ivić i Tito Kirigin, bio inferioran. Sada kada Dinamo ima svoga Ivića (Vahida Halilhodžića) i svoga Kirigina (Zdravka Mamića), stvari odjednom nisu dobre.

Za Juricu Pavičića priča je prilično drukčija . Trinaestogodišnja odsutnost hrvatske nogometne reprezentacije iz Splita dokaz je favoriziranja jednog kluba u odnosu na drugi, a HNS je za njega “servilna sluškinja jednog, najmoćnijeg i najbogatijeg kluba”. Jasno, Pavičić govori o Dinamu. Takav odnos, prema Pavičiću, doveo je do bizarne činjenice: u Dalmaciji, a posebice Splitu, sve je više onih koji ne navijaju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Židak i Pavičić odlučili su suprotstaviti svoje argumente i u internetskoj prepisci utvrditi tko je od njih u pravu.

Uredništvo je u ovoj prijateljskoj polemici sudjelovalo samo utoliko što je izvelo prvi servis i postavilo Pavičiću upravo ono pitanje koje je izazvalo najviše kontroverzi. Dakle: Od kuda vam, gospodine Pavičiću, ideja da sve veći broj navijača Hajduka više na navija za hrvatsku nogometnu reprezentaciju? Postoji li neko istraživanje o tome? Ili se, možda, radi samo o vašem dojmu?

Jurica Pavičić: Gledaj: ako ti imaš derbi lige na kojem je 30 tisuća ljudi, i ako na sjevernoj okuci na kojoj je 6000 najgorljivijih navijača kolektiv nosi transparent na kojem vele da ne žele utakmice reprezentacije u Splitu, to nešto kazuje. To je strašan i opasan politički indikator. Nije riječ o tome da ljudi u srednjoj Dalmaciji neće sjediti pred TV-om i radovati se kad Hrvatska da gol. Riječ je o tome da znatan dio populacije koja fanovski voli nogomet reprezentaciju više ne doživljava kao svoju. To ja nisam izmislio, naprosto čitam što piše.

Postoji nešto drugo što si ti, Tomo, napisao, a što je mene jako uzrujalo. Napisao si da je Zdravko Mamić Dinamov Tito Kirigin. Kirigin je bio tvrdi komunist, ali i čovjek koji iz Hajduka nije izišao lipu bogatiji nego što je ušao. Mamić se u Dinamovim godinama obogatio kao Krez, i to preko kluba koju ubire golemu javnu subvenciju. Mislim da su to neusporedivi svjetovi!

Tomislav Židak: Ne vjerujem da je Poljud “prokletstvo za reprezentaciju”, kako je to pokušavao objasniti vrh nogometnog saveza, kao što je i izmišljena teorija da su igrači inzistirali na Zagrebu. Ali, koju reprezentaciju će i Split i Zagreb i Rijeka i Slavonija tretirati kao svoju, ako ne ovu, u kojoj su većina igrača Dalmatinci, u kojoj je izbornik Splićanin, što bi trebalo biti najmanje važno. Zar bi Nijemci trebali prestati navijati za Elf zato jer igra osam igrača koji nemaju njemačke krvi? I zar bi Bavarci trebali mrziti vlastitu nacionalnu momčad, jer se utakmice igraju u Berlinu, a ne u Münchenu. I na kraju krajeva, ne može ulica donositi takve odluke, već nogometni savez, gdje i Split i Dalmacija imaju svoje ljude.

Što se usporedbe Mamića i Tita Kirigina tiče, nije to najgora koju sam u tom tekstu napravio. Veći gaf je što sam usporedio Halilhodžića i Ivića, jer, ne mogu stati u istu rečenicu. Ali, Tito Kirigin je u YU ligi bio utjecajniji nego što je Mamić u HNL. Možda me više smeta što se Hajdukov predsjednik Svaguša, inače “Mamić za siromašne”, predstavlja kao barjaktar otpora prema metropoli i što je masa krenula za njim. Što misliš o “frontmanu” Hajduka i skupljanju jeftinih političkih poena?

Jurica Pavičić: Moji problemi sa Svagušom počinju već od one točke koja povezuje njega i Kirigina, a to je Bobis. Bobis je nekad bio slastičarski brend, njihovi rafioli bili su bolji od onih moje matere, a sad su im svi kolači kao od piljevine. To je moj problem s cijelim tim kerumovskim krugom biznismena: sve je to trash gospodarstvo, prodaj sirotinji jeftino i loše, nigdje proizvoda, nigdje nečeg što vidiš da je napravljeno s ljubavlju i kulturom. To je također razlika između njega i Kirigina, koji je bio dijete pašticerske dinastije i pazio da mu svaka krafna bude kao cekin, a svaki espreso perfektan. On je Jugoslaviji otkrio kafe aparat! Zato ja ne vjerujem u Svagušu kao preporoditelja Hajduka. No, u priči oko HNS-a Svaguša je nevažan, on je netko tko se '44. pokušava prebaciti u partizane. Ovaj rat iz epruvete je njegov pokušaj da se svidi Torcidi s kojom ratuje.

To da je Kirigin bio utjecajniji od Mamića danas, u to ja jako sumnjam. U najmanju ruku, tada su postojala “četiri šerifa”, od kojih su dva bili iz glavnoga grada Beograda. Arhitektura moći je bila - rekli bi ovi iz vanjske politike - “multilateralna”. A danas nije tako, naprosto jer mi nismo takva zemlja. Svevlast Dinama je projekcija pozicije Zagreba i koncentracije novca. Zato, ako me u ovoj mizernoj dekadi Hajduka nešto čini ponosnim je ovo: da Split nije davao novac iz budžeta za Hajdukov profesionalni pogon. A to je činio čak i Osijek! I to je moj problem s Dinamom nakon '95.: Dinamo je svoju dominaciju kupio novcem, kao Chelsea.

Tomislav Židak: Za razliku od Chelsea, Dinamo nije samo bogati klub bez povijesti, Dinamo ima biografiju. No, ni Hajduk nikad nije bio “prosjak Luka”, u tom klubu je uvijek bilo novca, a bilo je i političkih sponzora. Na žalost, u ovoj zemlji još nema jakog poduzetnika, a la Moratti, koji će obiteljskim novcem financirati klub, niti ima takvih zaljubljenika u nogomet, sport može opstati samo uz političku blagajnu. Dinamu je medvjeđu uslugu napravio pokojni Franjo Tuđman, kada je naredio da se Dinamu daruje 15 milijuna DEM, kada je jednog profesora marksizma, Canjugu, postavio za predsjednika, što se Dinamo financirao novcem svih poreznih obveznika, jer, Dinamo je iz tog bogatog razdoblja izašao kao najveći dužnik, s minusom od 50 milijuna DEM i antipatijom cjelokupne hrvatske sportske javnosti. U tome je Dinamovo prokletstvo, kojega se dugo neće osloboditi. Ni Mamićevim odlaskom, jer će uvijek ostati repovi, i protiv sljedećeg “Mamića ili Canjuge” će se galamiti i bojkotirati. Ali me čudi da ti, kao jedini istinski nasljednik Veselka Tenžere, nisi prihvatio moje usporedbe kao metafore. Možda su bile nespretne, kao što je nespretna vaša i uvriježena teorija da je Zagreb zapravo Beograd, da se Dinamo ponaša kao Zvezda, jer je i u Hajdukovom slučaju bilo “malo vitra” u jedra, financijskih injekcija, uglavnom iz Zagreba i da je sve ovo prozirni pritisak da se prekine Dinamova dominacija. Ona će ionako jednom biti prekinuta, ništa nije vječno, pa ni Mamić ni Marković. Na vratima HNS-a je Štimac, koji također Splićanima ne valja i koji će najjaču podršku imati u - Zagrebu! Ne bih se čudio da na kraju pod Štimčevu zastavu stane i Mamić, jer i u Hrvata postoji “sportska” disciplina - trčanje u pomoć pobjednicima.

Jurica Pavičić: Da, priča sa Sanaderovom intervencijom u Hajduku je zanimljiva. On je očito procijenio da je Dinamova financijska i rezultatska dominacija opasna po njegovu bazu, pa je smislio taj “zakon za jedan klub”. Ironija je da oba financijska aranžmana plaćaju svi građani. Dinamovu apanažu iz gradskog budžeta Zagreba plaćam i ja onog časa kad platim račun tvrtki registriranoj u Zagrebu, recimo, telefon, kabelsku TV ili benzin na Ininoj crpki. S druge strane, Sanader je “ljubazno zamolio” da Hajdukove dionice kupe tvrtke koje su se same omastile na gradnji autocesta, dakle od novca koji se opet gomilao kad bismo svi mi kupovali benzin na crpki. Ipak, tu postoji razlika koja je bitna i ne smije se zaboraviti: subvencija Dinamu bila je izravno iz budžeta i kontinuirana, a “operacija Hajduk” bila je jednokratna. Split sad, i da hoće, ne može dotirati privatni d.o.o., i zato ja jesam za privatizaciju. Naime, ajmo stvari istjerati na čistac; ili da se nogomet dovede do toga da bude održivi tržišni proizvod (a to znači uzbudljiv i neizvjestan), ili ajmo u reamaterizaciju. Mene bi više zanimala hrvatska liga u kojoj bi Osijek ili Rijeka svake pete godine bili prvaci, gdje bi bili mogući Mainz i Hoffenheim, nego ovo. Danas HNL kao natjecanje nema smisla: Dinamo će uvijek biti prvak, Hajduk služi da simulira konkurenciju i u ime te simulacije čupne prvenstvo svake pete godine, a trećeplasirani klub zaostane 20 bodova. Liga je postala dvorac od kartona koji služi da bi Dinamo odigrao pet-šest utakmica u Europi i da bi Mamić prodao igrače.

E, to je nešto čime bi se trebao baviti budući šef HNS-a.

Štimac? Ja sam s njim bio i na sudu. Čudna je ta njegova transformacija od mračnog polusvijeta do nekog tko na televiziji gudi kao slavuj. On se doima kao netko tko se zaista promijenio. Ali - što s njim dobivamo?

Čovjeka kojem sutra može ući u ured policija i reći “ehm, znate, oni minirani kafići '92?”. Nama su ionako na pozicijama moći u ekonomiji i politici ljudi s kosturima u ormaru, pa ti kosturi stalno nešto ispadaju. Štimac bi se samo pridružio u taj klub.

Tomislav Židak: Zašto vam je Zdravko Mamić trn u peti? Nama je puna kapa njegove sirovosti i hirovitosti, ali, ne razumijem zašto je omražen dolje? Zar nije Hajduku “darovao” Niku Kranjčara, zar nije komplimentirao Torcidi, tvrdeći da bi s Hajdukovom navijačkom armijom bio europski prvak. Čak je u duši bio i protiv proslave stotog Dinamovog rođendana, na što su ga nagovorili Dinamovi kroničari. I nije jedini koji je iskoristio “blagodati” ove države, koja dopušta ekspresno bogaćenje. Žalosno je što sve to prijeti novim rušenjem “Masleničkog mosta”, što se čuvari dalmatinskog, odnosno purgerskog ponosa tuku po Brinju, što nekoliko stotina huligana drži u šahu, ne samo nogomet već i političku napetost i što je nogomet samo ventil, ispušna cijev za sav otrov u ovoj državi. Ali, ako nam nisu dobri Marković, Mamić, Bilić, ako Hajduk već desetljećima ne osjeća potrebu za Tomislavom Ivićem, ako je Cico Kranjčar persona non grata u Maksimiru, ako ne damo šansu razbojniku Štimcu, škrtom Šukeru ili filozofu Bobanu, a s druge strane glasujemo da vladaju Kerum i Bandić, što mi zapravo hoćemo? Postoji li uopće netko dovoljno dobar, kvalitetan i moralan? I dokle će se problemi rješavati na “Brinju”, kolcem i lancem i bokserom u glavu? Vidiš li izlaz ili smo osuđeni hodati zavezanih očiju i sve frustracije liječiti mahanjem Dinamovom, odnosno Hajdukovom zastavom? Uostalom, u Španjolskoj postoji rivalitet Madrida i Barcelone, u Francuskoj Pariza i Marseillea, u Njemačkoj Münchena i Hamburga, uvijek je tu nekakav sjever i jug. Uostalom, u Zagrebu se ne podnose Dubrava i Trešnjevka, pa je teško očekivati ljubavnu idilu između Zagreba i Splita. A nogomet će uvijek biti ovakav, ni za milimetar bolji.

I da zaključimo ovaj dijalog, u kojemu su nas urednici namjeravali sučeliti i posvađati. Najbolje je, dragi Jurica, da se ti i ja nađemo na Brinju i da tamo sami riješimo stvar. Ako uopće imamo nešto za rješavati. Ja samo znam da sam dužan večeru, jer si pogodio reprezentaciju koja će pobijediti na Svjetskom prvenstvu i bit ću počašćen da mogu - počastiti. Ne uvredama, već nečim ukusnijim. Jer, ni ti ni ja ništa ne možemo promijeniti, možemo samo lajati na mjesec, što već desetljećima i radimo. A jesu li gore Mamić ili Svaguša, Marković ili Štimac, to je ipak samo sporedna stvar. Kao što bi i nogomet trebao biti zabava, a ne vulkan, koji će bljuvati naše frustracije. Bok i čuvajte se Zenita!

Jurica Pavičić: Slažem se. Normalno je da hajdukovac ne voli Dinamo i obratno, to je dio navijačkog rivaliteta. Mom prijatelju iz Welsha Niallu ništa nije bilo draže nego kad je Hrvatska dobila Englesku sa šest igrača Man Uniteda, jer on navija za Liverpool. Ali, jedno je rivalitet, a drugo su pajseri. Gledam jučer. Hajduk igra s Anderlechtom, nema tu ni “rivaliteta”, ni “tradicionalnog antagonizma”, a ovi Belgijance tuku po gradu! Jednom su Belgijancu na Marjanu oteli bejzbol-palicom novčanik? I to je navijanje? Odem u Berlin i tamo kao bena gledam kako na dan utakmice navijači i Bayerna i Herthe lunjaju u grupicama po Potsdamer Platzu - a ovdje kavez za goste? To je ono što ja ne razumijem i nikad neću shvatiti, zašto bi netko išao tući nekog tko navija za - Anderlecht?

To je na žalost tema koju navijačkim grupama ne odgovara otvarati, a dok je god tako, nisu u poziciji da čiste stanje u nogometu. Meni se priča s Torcidinim kodeksom svidjela jer je Kodeks politčki dokument koji bi trebalo nametnuti ne samo u Hajduku, nego i u HEP-u, u HNK, i na kraju - Dinamu!... Ali, priča će biti potpuna tek onda kad navijači naprave kodeks i za sebe same, jer ovako nisu u poziciji drugima držati propovijed.

A čišćenje nam treba, jer smo nešto što volimo prepustili feudalnim divljacima, svim tim Sinovčićima, Mamićima, Svagušama. Strašno je to koji su to tipovi, i dok oni šefuju u nogometu taj je sport unakažen, on nije ono što volimo.

Izdvajamo