Dragi druže Staljin, smije li homoseksualac biti član partije?” pita u opširnom pismu engleski komunist Harry White, zaposlen u moćnom aparatu propagande Kominterne (radio je u časopisu Moscow News), velikog vođu međunarodnog proletarijata Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina u svibnju 1934. kada je progon ‘nezdravih i antirevolucionarnih elemenata’, među koje su se ubrajali i homoseksualci, počeo uzimati maha te uskoro postao glavna odrednica vladavine tog vlastodršca.
Nakon što je početkom 30-ih godina učvrstio svoju vlast, s rastom Staljinove represije i diktature sve više jačaju konzervativizam i tradicionalizam (‘vratimo se vrijednostima našeg, ruskog, seljaka’, govorio je) koji obilježava njegov totalitarizam. Svi ‘drugačiji’ su prokazani. Homoseksulaci su na udaru. Ni žene nisu bolje prošle u toj boljševičkoj tradicionalnoj skali - iako su deklarativno bile ravnopravne, feministice su bile ‘narodni neprijatelji’. Premda su radile čak u rudnicima i kao pružne radnice, tijekom cijelog postojanja SSSR-a nikada niti jedna žena nije bila u Politbirou ni na nekoj visokoj državnoj ili partijskoj funkciji.
BRISANJE HOMOSEKSUALCA: Staljinova vlast izbrisala je s fotografije Šefa NKVD-a Ježova nakon što je optužen, između ostaloga, i zato što je bio homoseksualac. Smaknut je.
Buržujski svijet
Homoseksualizam je bio stran komunizmu. Netradicionalni muškarci i žene nisu mogli graditi novo društvo. Oni su bili predstavnici starog, odbačenog ‘buržujskog’ svijeta koji je trebalo iskorijeniti. Homoseksualizam se povezivao s dekadentnim kapitalizmom i bio je iskaz gnjijućeg liberalizma te dokaz razvratnosti kapitalizma. No, komunistički konzervativizam u tom se segmentu nije puno razlikovao od konzervativizma u svakom totalitarizmu i autoritarizmu koji u tim odnosima vidi ideološku i moralnu higijensku prljavštinu.
White, koji se i sam, iako komunist, deklarirao kao homoseksualac, moli Staljina, kao najvišu instancu, da ‘obuzda progone protiv pedera’.
‘Postoje dva tipa homoseksualaca: oni koji su to od rođenja i oni koji su vodili normalan seksulani život, ali su kasnije iz raznih razloga postali pederi. Jedni iz dokolice i obijesti, drugi iz ekonomskih razloga’, piše White koji se slaže da se ovi drugi kažnjavaju jer je to nespojivo s izgradnjom komunizma, to su ‘ostaci i recidivi kapitalizma’, ali ove druge treba pustiti da žive.
‘Ima i pedera koji grade socijalizam!’ obavještava White Staljina te navodi da prema sociološkim istraživanjima, u svakoj je zemlji najmanje dva posto populacije homoseksualno. Dakle, uznemiren je White, u SSSR-u ih je ‘najmanje dva miljuna’. “Pa nećete valjda’, naivno se pita White, ‘poslati toliko ljudi u logore?’ Možemo zamisliti kako se Staljin nasmiješio čitajući to.
White piše: ‘Smatram da je položaj radnika - homoseksualca sličan položaju žene u kapitalističkom društvu ili onaj nebijelih rasa koje eksploatiraju imperijalisti. Položaj homoseksualaca sličan je položaju Židova u Hitlerovoj Njemačkoj i nije teško ovdje vidjeti analogiju sa svakom zajednicom koja je omalovažavana i neravnopravna u kapitalističkom društvu’. Staljin je pročitao pismo i na marginama nažvrljao: ‘Degenerik i idiot!’ Nedugo nakon toga Harry White je izbačen iz SSSR-a.
Antirežimska odrednica
No, netom nakon što su boljševici oktobarskim prevratom 1917. preuzeli vlast, osim ideološkim, političkim i ekonomskim stvarima, odmah su se pozabavili i ljudskom seksualnošću. Tako i jedan od prvih, ako ne i prvi akt nove prevratničke vlasti nije bio dekret o miru ili agrarnoj reformi, zbog čega je revolucija i izvedena, nego nešto što je konzervativne snage bacilo u očaj te potvrdilo degradiranost i perverznost novih vladara - ukinuto je kazneno gonjenje homoseksualaca. U carskoj se Rusiji zbog homoseksualnog odnosa moglo završiti u zatvoru. No, nova komunistička vlast izjednačila je sve seksualne opcije (koje ne ugrožavaju nikoga, a posebno ne maloljetnike) pred zakonom. Direktor moskovskog Instituta socijalne higijene Georgij Batkis 1923., nedugo nakon završetka iscrpljujućeg građanskog rata i osnivanja SSSR-a, ponosno je napisao: ‘Država se više ne miješa u spolna pitanja, ni u nečiju seksualnost dok ona nikome ne šteti i ne dira nečije interese. Sve forme spolnih odnosa su privatna stvar’.
Još nemirne i uznemirujuće 1918. pobornici novih političkih vremena, koja su nastupila, održali su prosvjed ‘Dolje stid!’, a “nekoliko tisuća ljudi oba spola” - pisale su tada novine - ‘prošetalo je pod tom parolom kaotičnim Petrogradom posve golo’.
No, vrijeme seksualne slobode nije dugo potrajalo. Iako se u kaznenim zakonima 1922. i 1926. uopće ne spominje homoseksualizam, uskoro, dolaskom Staljina na vlast, jača konzervativizam, a oni s druge strane seksualne barikade postaju ‘narodni neprijatelji’, sumnjivi elementi i ‘predstavnici dekadentnog buržujskog načina života’. Socijalizam ne mogu graditi - pederi, a homoseksualni odnosi postaju strani novom načinu života, potrebama i zahtjevima komunističkog čovjeka. Kakav brak i odnosi dvojice muškaraca, kakvi bakrači! Batkis odlazi u ropotarnicu povijesti, a homoseksualci padaju pod nadležnost zlokobnog NKVD-a, Staljinove tajne političke policije.
Gay postaje antirežimska odrednica. Prema dostupnim podacima, u prosjeku je od 1934. do 1991. i raspada SSSR-a, po članku 122 Kaznenog zakona, više tisuća muškaraca godišnje slano u logore zbog seksualnih sklonosti. Čak 1992., u trenucima apsolutne distrofije kada SSSR nestaje sa svjetske pozornice i nikome više ne sude za antisovjetsku djelatnost, u zatvor su zbog prakticiranja homoseksualnih odnosa poslana 272 muškarca. Kažnjavalo se s pet do osam godina lišavanja slobode.
Na tragu svojih tradicionalnih odnosa, Staljin je zbog opsesije demografije i što većeg broja Sovjeta vladinim ukazom od 27. lipnja 1936. zabranio pobačaj kao ‘zakonito ubojstvo djeteta u majčinoj utrobi’. To što je ubijao majke bez grižnje savjesti te oduzimao djecu ‘narodnih neprijatelja’ i slao ih u dječje domove (‘gdje im je bolje nego u takvim izdajničkim obiteljima’) nije se kosilo s tim zakonom.