U početku se činilo da je u pitanju projekt namijenjen televizijskoj publici. Švedsko filmsko i televizijsko poduzeće Yellow Bird (u vlasništvu moćne talijanske izdavačke kuće De Agostini) udružilo se s danskim Nordisk filmom te švedskom, norveškom i njemačkom televizijom kako bi produciralo glasovitu Millenium trilogiju Stiega Larssona. Prvi film, “Djevojka s tetovažom zmaja” (ili “Muškarci koji mrze žene”, kako je knjiga u većini zemalja, pa i u nas, prevedena) planiran je kao dvodijelna mini serija u trajanju od tri sata, a za svaki slučaj napravljena je i malo kraća verzija za kino (152 minute).
Do jučer bila anonimna
Druga dva dijela trilogije - “Djevojka koja se igrala vatrom” i “Djevojka koja je lupila osinjak” (ili “Kule u zraku”) - trebala su biti isključivo mini serije za DVD i televizijsko tržište. Filmska Millenium trilogija - s povisokom cijenom od 12 milijuna eura - bila je naglašeno panskandinavski projekt. Glavni producent, Sřren Strmose iz Yellow Birda, bio je Šveđanin, redatelj prvog filma Niels Arden Oplev (u službenom programu berlinskog festivala prikazan mu je film “Razdvojeni svjetovi”) bio je Danac, uostalom kao i scenaristi Nikolaj Arcel i Rasmus Heisterberg, dok su Šveđanima prepuštene glavne uloge: Michael Nyquist jedan je od najpopularnijih tamošnjih glumaca, dok bi Noomi Rapace (otac joj je Španjolac, pjevač flamenca) bila gotovo anonimna da nije nastupila u popularnoj seriji “Labirint”.
Pretekao blockbustere
Producenti su se ugodno iznenadili kada su se prikazivači gotovo pomamili za kino-verzijom prvog filma, i to ne samo u Švedskoj nego i u Norveškoj, Danskoj i Finskoj. Suprotno očekivanjima, Skandinavija nije baš jako povezano tržište i nerijetko se događa da vrlo uspješni švedski filmovi izazovu slabo zanimanje u susjednim zemljama i obrnuto. U slučaju “Djevojke s tetovažom zmaja” to nije bio problem: nakon premijere u veljači 2009. godine film je potukao najveće hollywoodske blockbustere ne samo u Švedskoj nego i u svim drugim skandinavskim zemljama. Prvi se put dogodilo da se neki skandinavski film pojavi na top-listi utjecajnog Screen Internationala, koji prati što se događa na filmskim tržištima izvan Amerike, pa su producenti povukli logičan potez: i drugi i treći dio Millenium trilogije moraju u kina - i to što prije! “Djevojka koja se igrala vatrom” (režirao ju je, kao i potonji film, Šveđanin David Alfredson) premijerno je prikazana 19. rujna, a “Djevojka koja je lupila osinjak” 27. studenog. Kako, recimo, izgleda švedska lista najgledanijih filmova 2009. godine? Na prvome mjestu je “Djevojka s tetovažom zmaja”, na drugom “Djevojka koja se igrala vatrom”, a treće bi sigurno zauzela “Djevojka koja je lupila osinjak”, ali je u distribuciji bila samo mjesec dana.
Ugovor sa Sonyjem
Ispostavilo se da Millenium trilogija nije samo skandinavski fenomen. Zenit Entertainment i njegova filijala Marathon Media Group (opet kuća De Agostini!) predstavili su prvi film na prošlogodišnjem berlinskom festivalu i našli se u vrlo komotnoj situaciji da se veliki europski distributeri natječu tko će otkupiti prava za domaće tržište. “Djevojka s tetovažom zmaja” počela se prikazivati u Francuskoj u vrijeme canneskog festivala i postala hit, kao i u Italiji. U Njemačkoj je film u kinima od prosinca i također bilježi odlične rezultate. U Zodiaku procjenjuju da bi trilogija ukupno mogla zgrnuti oko 200 milijuna dolara bruto, što je sjajan rezultat za neki europski projekt. Kolumnist Screen Internationala Mike Goodridge oduševljeno je ustvrdio da Europa napokon postaje tržište nalik azijskom, koje je u stanju financirati skupe filmske pothvate i isplatiti ih u vlastitim kinima, bez potrebe da se dokazuje i u Americi. Jer, Millenium trilogija nije nikakav “euro puding”, kako nazivaju ovdašnje inačice hollywoodskih blockbustera, bez lokalne boje i mirisa. Ekranizacije romana Stiega Larssona snimljene su sa švedskim glumcima, na švedskim lokacijama i u njima se govori švedski, a ne engleski.
Zenit je prodao prava za američko tržište maloj kompaniji Music Box Films, koja će ga tamo distribuirati u proljeće, no puno je važnije što je sklopio ugovor s moćnim Sonyjem za američku verziju Millenium trilogije: budući da će filmove nadgledati producent Scott Rudin, možda i hollywoodski prepravci budu uvjerljivi kao i originali.
To nije bila slučajna smrt?
U čemu je tajna uspjeha filmske Millenium trilogije? Odgovor je jednostavan: ponajprije u popularnosti knjiga Stiega Larssona. Po nekim anketama, on je prošle godine bio drugi najčitaniji pisac (odmah iza američkog Afganistanca Khaleda Hosseinija, autora “Goniča zmajeva” i “Tisuću žarkih sunaca”), a svjetskih top-lista na kojima je neka od njegovih knjiga na prvome mjestu je bezbroj. Paradoksalno, iako bi danas imao tek 55 godina, Larsson nije u stanju uživati u planetarnoj slavi jer je umro od srčanog udara 9. studenog 2004. godine, u vrijeme dok nijedna od njegove tri knjige još nije bila objavljena (ukupno ih je planirao deset, a u laptopu je ostavio rukopis četvrte). Govorkalo se da njegova smrt nije slučajna jer je kao istraživački novinar i radikalni politički aktivist neprestano primao prijetnje smrću. Sa svojom dugogodišnjom partnericom Evom Gabrielsson nikad se nije vjenčao jer bi po švedskim zakonima u toj prigodi morali objaviti svoju adresu, za njih neprihvatljiv sigurnosni rizik. Budući da se datum njegove smrti poklapa s obljetnicom Kristalne noći, prve kulminacije progona Židova u nacističkoj Njemačkoj, teorija zavjere dosta je zavodljiva, no on je pušio tri kutije cigareta dnevno, radio do iznemoglosti, pa nije nemoguće da je naprosto skončao penjući se na sedmi kat zgrade (tamo mu se nalazio ured), u kojoj se pokvario lift.
Eva ostala bez svega
Još paradoksalnije, švedsko društvo s kojim se nemilosrdno obračunavao u svojim člancima, časopisima i knjigama (Larsson nije propustio žigosati tobožnju švedsku neutralnost za Drugog svjetskog rata, jer su tamošnji moćnici otvoreno podržavali Hitlera da bi ga se odrekli tek kad je pobjeda saveznika postala izgledna) osvetilo mu se nakon smrti. Pisac nikad nije ostavio oporuku (ona iz 1997., kojom sve zaviješta ogranku Komunističke radničke lige, kasnije Socijalističke partije, osporena je jer pri njezinu zaključivanju nije bilo svjedoka), pa su od prodaje njegovih knjiga najviše koristi imali država te njegov otac i brat, s kojima nije bio u osobitim odnosima. Eva Gabrielsson ostala je bez ičega jer se u Švedskoj zajedničko življenje ne priznaje kao dostatan razlog za nasljeđivanje pokojnog partnera. I to se dogodilo umjetniku koji se smatrao nepokolebljivim feministom! Larssonova obitelj predložila je Gabrielsson osebujnu pogodbu: u zamjenu za vlasničko pravo na stan u kojem je živjela s Larssonom zahtijevala je laptop s rukopisom četvrte knjige iz Millenium serijala, što je ona, dakako, odbila. Očito, na objavljivanje tog romana trebat ćemo poprilično čekati.
U kolumni pisanoj za dnevnik El Pais, veliki peruanski pisac Mario Vargas Llosa ustvrdio da je Millenium trilogija postigla takav uspjeh zato što je to fascinantna priča o “pravednom osvetniku”. On je pročitao više od 2000 stranica te trilogije s jednakim ushićenjem s kakvim je kao dječak gutao Dumasa, Dickensa i Hugoa. Naprosto ga je zanimalo što će se dogoditi u idućem poglavlju.
‘Liječenje’ elektrošokovima
Larsson tu vještinu zasigurno nije stekao samo pisanjem svojih istraživačkih članaka. Bio je veliki poklonik znanstvene fantastike, pa čak i predsjednik švedskog udruženja ljubitelja tog žanra. Istodobno, oduševljavala ga je i švedska kriminalistička literatura. Knjige Larssonovih uzora često su imale za temu opasnost od desničarskih zavjera, straha od policijske države te razotkrivanje kućnog nasilja usmjerenog prema ženama. Još je veći utjecaj na njega izvršila švedska dječja spisateljica Astrid Lindgren: Larssonova Lisbeth Salander odrasla je verzija njezine omiljene junakinje Pipi Duga Čarapa.
Vjerojatno zbog vlastitih iskustava sa švedskom policijom, Larsson nikad nije bio u iskušenju da za protagoniste uzme čuvare zakona i reda, pa čak ni privatne detektive. Lisbeth Salander je hakerica, koja radi izvan sistema, bori se da se riješi državnog skrbništva te (donekle i iz osobnih razloga) vodi križarski rat protiv muškaraca koji mrze žene, smatrajući ih kurvama, stvorenima jedino za silovanje i klanje. To što ona potonje nalazi isključivo među švedskim “stupovima društva” - kapitalistima, aristokracijom, moćnim odvjetnicima i političarima - čini Larssonovu trilogiju iznimno provokativnom. S Lisbeth se već u prvoj knjizi poveže Mikael Blomkvist, urednik politiziranog magazina Millenium, koji zaradi kaznu zatvora nakon što je bez dostatnih dokaza osumnjičio uglednog industrijalca. Blomkvist je neosporno Larssenov alter ego, a sve kojima se čini da je “Millenium” premalena redakcija da bi uzdrmala švedsku političku scena treba uputiti na piščev novinarski rad: niskotiražni listovi i časopisi u kojima je radio izazivali su potrese i u europskim razmjerima. U prvoj knjizi Lisbeth i Mikael postaju i ljubavnici, dok pokušavaju odgonetnuti nestanak pripadnice ugledne švedske obitelji koji se odigrao prije četiri desetljeća. Ipak, Lisbeth je previše traumatizirana događajima iz djetinjstva i ranog djevojaštva da bi se upustila u emocionalan odnos s jednim muškarcem (osim toga, ona je i biseksualna, i jednako uživa u seksualnom odnosu sa ženom), a od njezina novog partnera pomalo je distancira i slučaj na kojem rade: otkrivaju, naime, da su na tragu ne serijskog, nego masovnog ubojice, kojega mržnja prema ženama čini čudovištem. U drugoj knjizi Lisbeth s Mikaelom nema izravnog kontakta, ali se suočava s obiteljskom prošlošću, zbog koje je svojedobno najprije završila u popravnom domu, pa na psihijatriji, gdje su je ponižavali, silovali i “liječili” elektrošokovima. Ta je knjiga najbliža duhu Dumasova “Grofa Monte Crista”, koji kao referencu spominje Nick Cohen u britanskom Observeru. Treća knjiga zaokružuje dramsku cjelinu, ali i ostavlja prostor za nastavke.
Neće vam biti dosadno
Ekranizacije su vješto dočarale narativnu magiju Larssonovih predložaka: jednom kad počnete gledati “Djevojku s tetovažom zmaja” ili “Djevojku koja se igrala vatrom”, nema šanse da vam bude dosadno. Noomi Rapace odličan je odabir za ulogu Lisbeth Salander, s rinčicama koje joj vire iz nosnica i kratkom pankerskom frizurom, dok Michael Nyquist krajnje ležerno koristi svoju karizmu da bi dočarao Mikaela Blomkvista. Vrlo dobra produkcija ponajveći je razlog što je ta (izvorno zamišljena) mini serija našla svoje mjesto u kinima, a odlično odabrane lokacije, nepatvoreni švedski štih i neustručavanje od vrlo izravnih prizora seksa i nasilja dodatni su zalog uvjerljivosti svakog pojedinog filma. Najbolje ocjene dobili su prvi i treći film, drugi pak najslabije, vjerojatno stoga što u njemu ima najviše akcijskih prizora.
Kakve su šanse da Millenium trilogiju vidimo u hrvatskim kinima? Zasad ne osobite. U pitanju su tzv. nezavisni filmovi, za koje domaći distributeri ne vole izdvajati prevelike svote, a švedski prodavač zna kakvom vrijednošću raspolaže. Kada bi je netko i otkupio, što ako je najveći hrvatski prikazivač CineStar ne uzme u svoja kina (za što je do sad već bilo dosta primjera)?! Bila bi to posve promašena investicija, no to je stvarnost gotovo monopolističke situacije u našoj prikazivačkoj mreži. CineStar ima ugovore s jednom velikom francuskom kompanijom i jednom njemačkom i teško da će Šveđanima platiti onoliko koliko oni smatraju da njihova trilogija vrijedi. Ne preostaje nam drugo nego strpjeti se nekoliko godina, dok neka od naših televizija ne otkupi trilogiju u formi mini serije.