Otkriće pismene korespondencije između Le Corbusiera, središnje figure moderne arhitekture, i hrvatskih protagonista koji su se još 1920-ih i 1930-ih usavršavali u Le Corbusierovu atelijeru u Parizu donosi nove i uzbudljive spoznaje o temeljnim postavkama hrvatske arhitekture. Ono što je pak izazovnije od svega: nova otkrića Le Corbusiera, koji ne priznaje sebi ravnim nikoga i koji je do kraja života zbog toga ostao usamljen, prikazuju u potpuno drukčijem svjetlu. Riječ je naime o dopisivanju nekolicine hrvatskih arhitekata s Le Corbusierom koje sam u obliku arhiviranih pisama, sačuvanih pod različitim signaturama, pronašao u Fondaciji Le Corbusier u Parizu, uglednoj francuskoj instituciji na adresi Square du Docteur-Blanche, broj 10, u 16. arondismanu, gdje sam radio nekoliko godina.
O Le Corbusierovu utjecaju u hrvatskoj arhitekturi, uz koju samo uvjetno možemo staviti nacionalni prefiks, do danas se pisalo na razne načine. Mnogo se pisalo i u cijelom svijetu o tom umjetniku iz švicarske provincije, iz francuskog kantona Neuchâtel visoko u Alpama, koji je djelovao na svim područjima umjetnosti. Često su, usto, pogrešno interpretirane njegove postavke socijalno osviještenog pristupa arhitekturi koji je prožet humanističkim idealima i vjerom u preobrazbu svijeta. A ključ Le Corbusiera kao enigme 20. stoljeća, kao i njegova djela, bila je upravo ta pomalo suluda vjera u bolju budućnost svijeta, koja mu je bila pokretačka snaga, i koja je postala uzrokom zabluda diljem svijeta.
Daleko ispred
Iz pisama koja je Le Corbusier razmjenjivao s hrvatskim arhitektima a koja su do danas ostala spremljena kao dio velike zbirke njegovih projekata, crteža, bilješki, slika, notesa i pisama, i koje sam s francuskog preveo na hrvatski te u važnijim dijelovima objavio u knjizi, doznajemo puno više od pukih analiza arhitektonskog stvaralaštva iz razdoblja vrhunaca modernizma. Doznajemo naime prije svega nepoznate detalje iz Le Corbusierova života, kao i detalje iz života hrvatskih protagonista moderne arhitekture, onih kojima je Le Corbusier bio uzor. Jer arhitektura, ta empirijska disciplina u moderno doba neizbježno socijalno angažirana i zamišljena da unaprijedi kvalitetu čovjekova svakodnevnog života, bila je nerazdvojni dio i njihovih preokupacija.
Za Vladimira Turinu, jednog od hrvatskih protagonista, bilo je potpuno nepoznato da je uz usavršavanje sredinom 1930-ih ostao s Le Corbusierom u kontaktu i nakon Drugog svjetskog rata. U ljeto 1949. Turina tako Le Corbusieru piše prvo pismo, sljedećeg sadržaja:
Dragi učitelju!
Čast mi je što vam se mogu obratiti nakon više od 10 godina od rada s vama. Koristim stoga priliku da vam pošaljem svoju zadnju publikaciju namijenjenu Međunarodnoj izložbi arhitekture sportskih građevina koja se održava u Stockholmu, te osobito projekt kombiniranog plivališta za grad Sušak-Rijeka na jadranskoj obali. Ovaj rad prikazuje rezultate dugih istraživanja, ali i rezultate analiza koje ste vi ugradili u svijest nas mladih arhitekata, dajući nam priliku da ih nastavimo, kako bi te analize mogle uvećati grandiozan opus renesanse nove suvremene arhitekture.
Prolazeći kroz brojna dokazivanja i pogrešne interpretacije mi sve više svojim snagama napredujemo ujedinjeni. Neka ova publikacija jednog arhitekta iz Jugoslavije, pedagoga na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, bude jedan od brojnih dokaza srca koja kucaju za vas i slijede vaše napore s ljubavlju, i koja u ovom času postaju ogromna.
Ovo koristim i kao priliku za sebe, za moj budući rad, da se upoznam s vašim najnovijim projektima i vašim publikacijama, nadasve s projektom izgradnje zgrade u Marseilleu, budući da je strana literatura u ovom trenutku kod nas teško dostupna.
Ako možete, dragi učitelju, pokažite nam još jednom put koji ćemo slijediti.
V. T.
Vladimir Turina Le Corbusieru, 26. kolovoza 1949. (FLC - G210338).
Le Corbusier ubrzo odgovara Turini:
Dragi Turina!
Primio sam tvoje pismo od 26. kolovoza i prikaz rada u privitku koji pokazuje tvoje razne projekte iz domene arhitekture i urbanizma. Mogu samo sa zadovoljstvom konstatirati da su te arhitektonske potrage odvele daleko ispred našeg vremena i da su estetski izraz modernog doba. Na tome ti čestitam!
Na prvoj stranici publikacije koju si mi poslao vidim i ime Neidhardta. Je li riječ o onom Neidhardtu koji je kod mene radio tijekom 1933. i 1934. i o kojem čuvam najbolje uspomene? Ako je tako, pozdravi ga od velikog prijatelja i čestitaj mu u moje ime na uspješnom radu! (Le Corbusier je pogriješio jer se nije radilo o Jurju nego o Franji Neidhardtu, koji s Turinom radi na projektu Dinamova stadiona - projekt koji Turina u pismu šalje Le Corbusieru, op.a.).
Pitao si me da ti pošaljem dokumentaciju vezanu za konstrukciju u Marseilleu i moje posljednje radove. Sa zadovoljstvom ću ti poslati, za koji tjedan, svoju novu knjigu naslovljenu Le Modulor. To je esej o harmoničnim mjerama idealnog čovjeka.
Napiši mi imaš li reviju l’Homme et architecture - posebno izdanje posvećeno Marseilleu. Također mi napiši imaš li moje knjige: Propos d’urbanisme iz 1946., La maison des hommes, Atensku povelju itd... Ova su izdanja sva rasprodana, ali ih za tebe mogu potražiti. Imaš li specijalni broj l’Architecture d’aujourd’hui posvećen meni iz 1948?
Weissmann je sad u Ženevi. Jesi li u kontaktu s njim? Ako jesi, mogao bih mu reći da ti pošalje knjigu New World of Space, izdavača Reynal&Hitchcock iz New Yorka, koja jako dobro prikazuje moj rad.
Očekujem tvoj odgovor i molim te da primiš moje najsrdačnije prijateljske pozdrave.
Le Corbusier
Le Corbusier Vladimiru Turini 30. prosinca 1949. (FLC - G2 10 386)
Le Corbusier je nakon toga Turini - doznajemo iz njihove korespondencije - slao svoje knjige više puta, a posvećeni Modulor, koji je danas dio Turinine zbirke u Muzeju grada Zagreba, poslao mu je 23. listopada 1950. godine, te mu tom prilikom na prvoj stranici Modulora napisao:
Za Vladimira Turinu, koji tako izvrsno predaje arhitekturu..., ovaj Modulor bi možda mogao pridonijeti njegovu radu..., uza sve moje velike simpatije.
23. listopada 1950.
Le Corbusier
Dopisivanje Le Corbusiera i Vladimira Turine nastavilo se i idućih godina, a u Jugoslaviji su upravo hrvatski arhitekti u najvećem broju bili u stalnom kontaktu s Le Corbusierom. Tako, primjerice, Turina pokušava pronaći zainteresiranog izdavača za Le Corbusierov Modulor, a i stanovita se gospođa Magda Kanitz javlja Le Corbusieru pismom iz Zagreba, te predstavlja kao njegova obožavateljica. Pita ga naime savjet o tome koju bi knjigu osim Modulora još mogla prevesti na hrvatski jezik. I, nevjerojatno, Le Corbusier joj odgovara, a u njihovoj korespondenciji, kao i u onoj s Turinom, Le Corbusier je zainteresiran za objavu svojih knjiga u Jugoslaviji, i to na - kako više puta u pismima upućenim u Zagreb navodi - “langue croate” (hrvatski jezik).
Jedan bolji grad
Le Corbusier se dopisivao i s Jurjem Neidhardtom. Početkom 1950-ih nalazi se s njim nekoliko puta u Parizu. Godine 1961. od Neidhardta dobiva njegov recentni urbanistički projekt revitalizacije i nove izgradnje Marijin Dvora u Sarajevu - viziju velikog središnjeg gradskog areala. Taj dokument, koji u Fondaciji Le Corbusier pronalazimo pod šifrom “Demain” (Sutra), a koji je nekoć bio dio Le Corbusierove osobne biblioteke u stanu u Ulici Molitor u Parizu, veliki je svjetski arhitekt detaljno proučavao, o čemu svjedoče neki komentari koje je bojicama (plavom bojom) na Neidhardtovim privicima zabilježio.
Dio vizije o jednom boljem “gradu sunca i sreće” ipak je bio realiziran u Hrvatskoj tijekom 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina, u zemlji koja je tada bila dio jugoslavenske federalne unije. Nastajali su tada danas uvelike zapušteni višestambeni ansambli - naselja i urbanistički mikrorajoni temeljeni na postavkama CIAM-a i Atenske povelje. Za CIAM - Congrès internationaux d’architecture moderne (Međunarodni kongresi moderne arhitekture; najveći arhitektonski pokret u povijesti) - znamo da su njegovi članovi bili trojica hrvatskih arhitekata: Ernest Weissmann, Vladimir Antolić i Bogdan Teodorović, a za Atensku povelju, taj krunski dokument modernog urbanizma koji će na kraju u obliku knjige na svoj način i ipak samo pod svojim autorstvom Le Corbusier objaviti u Parizu 1942., znamo i da su u njezinu sukreiranju pokušala sudjelovati trojica spomenutih arhitekata. Međutim, istraživanje geneze CIAM-a ukazuje na doprinos tom najvećem arhitektonskom pokretu na svijetu i drugih arhitekata iz Zagreba. Kada je CIAM krajem 1950-ih doživio svoj vrhunac i kraj, Vladimir Turina, Radovan Nikšić, Božidar Rašica, Zvonimir Radić, Srebrenka Gvozdanović i još neki zagrebački arhitekti (a skoro svi su bili sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta) pokušali su s tada predsjedavajućim u CIAM-u, nizozemskim arhitektom Bakemom i drugom važnom osobom iz tog pokreta. Van Eyckom, također nizozemskim arhitektom, pokrenuti novi, “drugi CIAM”. To je bilo upravo na tragu ideje o obnovi svjetskog pokreta koju Le Corbusier plasira za posljednji cjeloviti kongres CIAM-a održan 1956. godine u Dubrovniku. Još je jedno otkriće važno za istraživače moderne arhitekture iz cijeloga svijeta koje sam u istraživanim dokumentima pronašao u priči o Le Corbusieru i njegovim hrvatskim suradnicima i prijateljima, a radi se o njegovim pripremama za spomenuti posljednji cjeloviti kongres CIAM-a u Dubrovniku, od kojeg je u zadnji tren odustao.
Slavenska epoha
Moj cilj međutim nije bio rasvijetliti okolnosti o ulozi hrvatskih arhitekata u CIAM-u. Najveće je otkriće i najvredniji objavljeni materijal tako tema koju sustavno provlačim kroz dvanaest poglavlja knjige “Le Corbusier i hrvatska škola arhitekture”, koja izlazi ovih dana, a odnosi se na spomenutu i u Parizu otkrivenu korespondenciju Le Corbusiera s hrvatskim arhitektima. I to nije bio samo Turina, već njih četvorica: Zvonimir Kavurić, Ernest Weissmann, Juraj Neidhardt i, naposljetku, Vladimir Turina. Svi su oni bili Le Corbusieru osobito dragi suradnici, a godine kada kod njega uz četiri hrvatska radi i nekoliko srpskih, slovenskih i poljskih arhitekata te jedan Rus Le Corbusier je nazvao “Slavenskom epohom” - Époque slave.
Korespondencija pismima s hrvatskim arhitektima trajala je, iznenađujuće, do kraja Le Corbusierova života. Tragična sudbina Zvonimira Kavurića 1944. onemogućila je tog Le Corbusierova suradnika - prvog hrvatskog arhitekta koji je došao u njegov atelijer - da razvije prijateljstvo temeljeno na za Le Corbusiera tipičnoj jednostavnosti i na nekoj umjetničkoj bezvremenskoj povezanosti s ljudima koje je ta iznimno teška osoba - vuk samotnjak, kako je jednom sebe ironično nazvao Le Corbusier - održavala s relativno malim brojem suradnika.
Ernest Weissmann je od svih hrvatskih arhitekata najduže ostao u kontaktu s Le Corbusierom. Njihovo dopisivanje traje praktički do kraja Le Corbusierova života. Osim iscrpne obavijesti iz veljače 1937. koju je Weissmann u dugačkom pismu poslao Le Corbusieru kao osvrt na recentna Le Corbusierova urbanistička stajališta i reformulaciju postavki Atenske povelje te izvješće o napretku priprema za projekt paviljona Pavillon des temps nouveaux, na kojem surađuje s Le Corbusierom i Pierrom Jeanneretom, Weissmann Le Corbusieru piše i detaljnu kritiku urbanizma koji kao metodološki pristup, u razdoblju sve brže industrijske proizvodnje pred rat, Le Corbusier namjerava uskoro predstaviti javnosti kroz nekoliko svojih novih projekata za središte Pariza. Ta je kritika, po mojem sudu, bila prva detaljna kritika Le Corbusierova međuratnog urbanizma. A iz nekoliko Weissmannovih pisama par godina prije Drugog svjetskog rata doznajemo puno interesantnih detalja. Između ostalog i da je glasovita dizajnerica i Le Corbusierova dugogodišnja suradnica Charlotte Perriand došla iz Pariza u Zagreb, pa iz Zagreba otputovala u Kraljevicu na operaciju koljena k ortopedu Miroslavu Deliću, Weissmannovu suradniku na projektu jedne od njegovih brojnih nerealiziranih bolnica. U Kraljevici Perriandova boravi i za postoperativnog oporavka, a Weissmann je redovito posjećuje. Weissmann dalje opisuje neka svoja putovanja, upoznavanje s katalonskim arhitektom Josepom Lluîsom Sertom itd., a rat je tragično prekinuo kontinuitet razvoja moderne arhitekture koji će arhitekti iz Hrvatske obnoviti - otkrivamo u mnoštvu arhivirane građe Fondacije Le Corbusier u Parizu - upravo pismenom korespondencijom, upoznajući se tako u oskudno poslijeratno doba s recentnim svjetskim arhitektonskim tokovima uvelike zahvaljujući upravo Le Corbusieru.
Posljednje pismo
U posljednjem pismu Weissmannu, koje šalje 1961. iz Chandigarha, tražeći ga podatke o dimenzioniranju nekih administrativnih jedinica upravnih građevina kako bi njegovo iskustvo primijenio u svojim najvećim projektima do tada - administratovno-upravnim građevinama novoga glavnog grada tadašnje indijske savezne pokrajine Punjab - Le Corbusier je njihovu korespondenciju dulju od tri desetljeća završio nezaboravnim riječima, tekstom koji je također do danas ostao nepoznat, a koji govori više o njihovoj suradnji i prijateljstvu od bilo kojeg službenog dokumenta. Kuriozitet je tog posljednjeg pisma upućenog jednom arhitektu iz Hrvatske i to što ga Le Corbusier piše na engleskom. A poznato je da nije govorio engleski. Jer se, primjerice, u pripremama za CIAM-ov kongres u Dubrovniku žalio da teško razumije o čemu je riječ budući da mu mnogi dopisi dolaze na engleskom. Francuski je bio službeni jezik među arhitektima modernog pokreta, a činjenica da je Le Corbusier u Indiji učio engleski (što doznajemo upravo iz korespondencije s Weissmannom) - jezik za koji je znao ironično tvrditi da nikada neće postati svjetski - može pak upućivati na jednu drugu stvar bitniju od samog frankoanglofonskog antagonizma. U poznim godinama naime osobi sklonoj opsesijama, umjetničkom vrenju ideja i kreativnoj hiperaktivnosti bilo je važno održati vlastitu mentalnu kondiciju. Baš kao i fizičku onim opsesivnim plivanjem u Cap-Martinu koje je počinjao svaki dan točno u 10 sati, sve do zadnjega, kada je zauvijek otišao. Učenje jezika bilo je vjerojatno jedna vrsta terapije za usamljenika koji nije imao prave prijatelje.
Weissmann se svojim socijalnim stajalištima i ljevičarskim angažmanom, u kojima je bio dosljedan i kao rijetko tko principijelan od početka do kraja, uklapao u Le Corbusierov poslijeratni pogled na svijet, vrlo jedinstven, ambivalentan, pun umjetničkog impulsa i naboja intuicije i kreativnog bljeska ideja koje će u kontinuitetu i pomalo nediplomatski iskazivati neovisno o društvenim okolnostima, ratu i političkim prilikama.
Dugački razgovor
Le Corbusierove su riječi u zadnjem pismu Weissmannu bile uobičajeno jake, ali smisao teksta i ono što od Weissmanna traži iznenađujuće neprecizni. Weissmann mu odgovara 28. ožujka 1961. i šalje sve što je tražio te dodaje kako osjeća da je došlo vrijeme za jedan njihov dugački razgovor.
Le Corbusier i Weissmann se više nikad nisu sreli, a posljednje pismo koje Le Corbusier piše Weissmannu 14. ožujka 1961. završava riječima:
Sjeti se lijepih vremena iz prošlosti
Prošlost je uvijek plava
Sadašnjost crvena i žuta
Kao vatra kuća u plamenu
Hvala ti
Le Corbusier
Ove sjetne riječi otkrivaju nesretan duh velikog umjetnika. Teško je živjeti u vremenu ispred vremena u kojem žive ostali pripadnici društva. A čini se da je Le Corbusier čitav život skupo plaćao baš taj rijedak dar bivanja ispred svoga vremena. Vidjeti unaprijed ono što drugi još ne vide talent je kojim su obdareni samo neki pojedinci, a njihov život u svijetu u kojem drugi ne vide ni vlastitu budućnost (pa ni dobro onda kada im se srčano i iskreno namjenjuje), za vizionara je najveća nesreća.
Tu je nesreću poput najtežeg bremena nosio Le Corbusier. Jednom ju je opisao bezvremenskim i teškim riječima koje dobro ocrtavaju njegovu sudbinu: “Život u ovom svijetu nema milosti...”