ZAGREB - Stojeći u kuhinji svoga stana na Park aveniji u New Yorku, Jamie Dimon natočio je šalicu kave, nadajući se da će mu to izliječiti glavobolju. Oporavljao se od laganog mamurluka, ali glava ga je zapravo boljela zbog jednog drugog razloga: previše je znao.
Scenom buđenja čovjeka koji je previše znao, direktora banke JP Morgan Chase, počinje knjiga “Too Big to Fail” (“Preveliki da propadnu”), senzacionalan prikaz kraha američkog i globalnog financijskog sustava. Autor Andrew Ross Sorkin, novinar New York Timesa, nije samo opisao što se točno dogodilo u ljeto i jesen proše godine na Wall Streetu i u Washingtonu, nego i što je koji od protagonista radio, mislio i osjećao u tom strašnom času.
Monetarna glavobolja
Jamie Dimon budi se, dakle, oko 7 sati u subotu 13. rujna 2008. godine. To je tip čovjeka čija su se supruga i djeca već naviknuli da iznevjeri svako obećano obiteljsko druženje jer uvijek iskrsne neki važan sastanak. Tako je bilo i večer prije. Dimon je kasnio na večeru koju je organizirao sa suprugom u svome stanu za roditelje dečka svoje kćeri. Bilo je to prvo, službeno upoznavanje, a Jamie Dimon kasnio je dva sata. Bilo mu je strašno neugodno. Imao je vrlo jako opravdanje, ali tko bi mu vjerovao... Razlog zbog kojega je kasnio? Jamie Dimon tu je večer bio na sastanku u njujorškom FED-u (Federalnoj banci) na koji su hitno pozvani direktori najjačih institucija s Wall Streeta kako bi saznali kako će se svijet kakav poznaju srušiti baš toga vikenda.
Glavobolja koju Dimon osjeća u subotu ujutro potječe od onoga što je saznao večer prije i, nakon pola sata razmišljanja po kuhinji, direktor organizira konferencijski telefonski poziv s desetak svojih najbližih suradnika iz JP Morgana. Na telefonima je zavladao muk kad je Dimon iznio scenarij sudnjega dana.
“Trebamo se odmah pripremiti za bankrot Lehman Brothersa.” Kratka pauza. “I bankrot Merrill Lyncha.” Opet pauza. “I bankrot AIG-a.” Pauza. “I bankrot Morgan Stanleyja.” Konačno, nakon još jedne dulje pauze, Dimon je završio: “I, potencijalno, za bankrot Goldman Sachsa”.
Netko će morati umrijeti
Tog vikenda gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg spremao se za put u Kaliforniju i susret s guvernerom Arnoldom Schwarzeneggerom koji je pripreman mjesecima. Ali dok su svi već spremali torbe, nazvao je svoga zamjenika Kevina Sheekeyja. “Otkazujemo put”, rekao je gradonačelnik.
“Sutra bi se trebao dogoditi smak svijeta”, dodao je. “Jesi li siguran da želiš biti u New Yorku kad se to dogodi?”, pitao ga je zamjenik.
Svijet nije skončao toga vikenda, ali je visio na rubu provalije dok su bankari na Wall Streetu i njihovi regulatori u New Yorku i Washingtonu smišljali načine kako da ne posrnu. Tih dana dogodio se “ekonomski 11. rujna”.
Toga vikenda past će Lehman Brothers, osiguravajuća kompanija AIG otkrit će u svojim knjigama crnu rupu koja će gutati milijarde dolara na sat, Merill Lynch, najveća ikona među investicijskim bankama, naći će se na rubu propasti... Svima trima kompanijama Dimonov JP Morgan bio je posrednik ili savjetnik. Te subote navečer, nakon cijeloga dana žestokih pregovora tijekom kojih su ministar financija Hank Paulson i predsjednik njujorškog FED-a Tim Geithner tjerali bankare kao stado ovaca (ni sami nisu znali koje je rješenje, sve je to bila jedna golema improvizacija neispavanih genijalaca), Dimon govori svojim suradnicima:
“Oni žele da Wall Street plati. Za njih, mi smo preplaćeni šupci. Nema političara koji će nam pomoći”, i uspoređuje situaciju s Titanicom: “Upravo smo udarili u ledenu santu. Voda preplavljuje brod, a muzika i dalje svira. Nema dovoljno čamaca za spašavanje. Netko će morati umrijeti.”
Taj netko je Dick Fuld, predsjednik Lehman Brothersa, koji je tog prelomnog vikenda već potpuno izvan igre. Dok svi pregovaraju, on sjedi u svome uredu i nitko mu ne uzvraća pozive. Ni direktori drugih banaka, ni Paulson ni Geithner, ni njihovi pomoćnici, čak ni Fuldovi podređeni koji su na tim pregovorima. Fuldu se na telefon javlja samo govorna pošta...
Tog prelomnog vikenda u rujnu kad se dogodio slom Lehman Brothersa, nisu potonuli svi divovi s Wall Streeta, kao što je Jamie Dimon pesimistično objavio svojim suradnicima na telefonskoj konferenciji. Ali Wall Street je doživio točku preokreta. Nakon najprofitabilnijeg razdoblja u svojoj povijesti, našao se na rubu nestanka. Tisuće milijardi dolara izbrisane su preko noći.
Američka vlada pustila je Lehman Brothers da padne, ali je odmah zatim bila prisiljena spasiti Wall Street dosad nezapamćenim planom ulaganja novca poreznih obveznika. Uzdrmani su neki od osnovnih principa globalnog kapitalizma. Ideja - prema kojoj su financijski čarobnjaci izmislili novo doba niskorizičnih profita i prema kojoj je financijski inženjering u američkom stilu postao zlatni uzor za sve u svijetu - postala je službeno mrtva.
Dok je financijski Titanic tonuo, spašavao se tko kako može. Bio je to turski bazar u režiji federalnih dužnosnika: sve dam, samo da prodam. Merill Lynch završio je u vlasništvu Bank of America što je, kako piše Sorkin u knjizi, isto kao da je Wal-Mart (američki Konzum) kupio Tiffany’s (prestižnu draguljarnicu). Morgan Stanley ostao je potpuno bez novca i već je bio na početku slobodnog pada u provaliju kad su Japanci iz banke Mitsubishi pristali (uz veliki popust) kupiti udio za 9 milijardi dolara.
Bio je to doslovno spas u zadnji čas: dogovor je potpisan u ponedjeljak 13. listopada, na dan koji je bio praznik i u Americi i u Japanu, pa je, u panici jer se nije više moglo čekati ni časa, umjesto slanja novca preko računa napisan ček na taj astronomski iznos.
Djetinjstva u siromaštvu
Kad su ga Japanci svečano donijeli u zgradu Morgan Stanleyja u New Yorku, nastala je strka jer predsjednika nije bilo, a potpredsjednik Rob Kindler očekivao je da će ček donijeti neka nižerangirana delegacija. Kad su mu s porte javili da se penje kontigent visokorangiranih Japanaca, Kindler nije imao ni sako, pa je posudio jedan od nekog odvjetnika. Dok je zakopčavao gumbe, sako se poderao na leđima. U prostoriju je ušao Takaaki Nakajima, šef banke Mitsubishi, i uručio mu ček s najvećim iznosom ikad napisanim. Morgan Stanley prodao se jeftino, ali je spašen od bankrota.
Prvi je pao Bear Stearns, peta po veličini investicijska banka na Wall Streetu koja je u ožujku 2008. pristala biti prodana. Federalna banka preuzela je 30 milijardi dolara vrijedne gubitke vezane uz toksične kredite, a potom je tvrtka prodana JP Morgan Chaseu za 2 dolara po dionici, što je bila mizerna cijena, ali je trebala javnosti signalizirati da se vlasnici banke Bear Stearns neće obogatiti nakon što su uništili tvrtku. Čim je pao Bear Stearns, problemi su snašli i Lehman Brothers.
Autor Andrew Ross Sorkin napisao je knjigu na temelju nekoliko stotina obavljenih intervjua s najvažnijim protagonistima krize. Kod nekih likova Sorkin ide u dubinu i zaviruje u njihova djetinjstva, studij, građenje karijere. U tim opisima čini se kao da su najbogatiji (i najpohlepniji) ljudi današnjice odrastali gotovo kao Dickensonovi junaci.
Lloyd Blankfein, šef Goldman Sachsa, najmoćnije investicijske banke na Wall Streetu koja je najpametnija izašla iz krize, rođen je u Bronxu i odrastao u jednom od najsiromašnijih dijelova Brooklyna. Majka mu je bila portirka, a otac poštar. Kao tinejdžer, prodavao je sokove na utakmicama New York Yankeesa.
Bijeg prije kraha
Maurice Greenberg (za prijatelje: Hank), bivši šef AIG-a koji je tu osiguravajuću tvrtku pretvorio u jednu od najvećih svjetskih financijskih kuća, s devet godina ostao je bez oca koji je bio vozač taksija i vlasnik male trgovine slatkišima na Manhattanu. Majka se zatim udala za nekog farmera pa su se preselili na sjever države New York, gdje je Hank svaki dan prije zore muzao krave.
Stanley O’Neil, bivši šef Merill Lyncha koji je “držao nogu na gasu” i izložio tvrtku propasti (a prije samog kraha je otišao, pokupivši milijunske bonuse), je Afroamerikanac (djed mu je bio rob) koji je odrastao u brvnari bez kanalizacije na farmi u istočnoj Alabami.
To su trojica likova koji su se doslovno s dna društvene ljestvice popeli na vrh svijeta s kojega se činilo da je novac besplatan i nepresušan. Autor knjige svaki od likova nastoji (i uspijeva) opisati jednostavno, a precizno.
Kad za Hanka Paulsona napiše da je, kao šef Goldman Sachsa (prije nego što je postao ministar financija), zapravo bio “američki veleposlanik za kapitalizam”, onda je svakome jasno tko je taj čovjek koji je “više učinio za produbljivanje odnosa s Kinom od bilo koga u Washingtonu, uključujući Condoleezzu Rice”.
Kao ministar financija, u danima i tjednima kad je smišljao način za spas Wall Streeta, Paulson se zapravo pretvorio u ekonomskog vođu Amerike. Predsjednik George W. Bush sjedio je sa strane i gledao. Paulson je osmislio 700 milijardi dolara vrijedan plan spasa za Wall Street i on ga je progurao kroz Kongres, unatoč kritikama da je to spašavanje bogatih na račun siromašnih ili ocjenama da je to što radi zapravo socijalistička nacionalizacija banaka.
Put panike
Sorkinova knjiga otkriva da je, uz Paulsona, golemu ulogu u spašavanju Wall Streeta imao Tim Geithner, šef njujorškog FED-a, koji je više uključen nego njegov šef Ben Bernanke, predsjednik američkih Federalnih rezervi. Ako postoji heroj u ovoj knjizi, to je Geithner, genijalac dječačkog lica.
U kasnim četrdesetima Geithner je izgledao kao tinejdžer, hobi mu je bio snowboarding i bio je poznat po tome što bi rečenice često začinjavao riječju “fuck”, što mu je navodno malo podrivalo autoritet (ali, opet, sudeći po knjizi “Too Big To Fail”, kočijaški jezik je, barem u doba krize, među bankarima s Wall Streeta bio kao “dobar dan”).
“Pa njemu je 12 godina”, bila je reakcija jednog od šefova banke Lehman Brothers kad je 2003. prvi put upoznao Geithnera. Ali taj je “dvanaestogodišnjak” praktički osmislio spas AIG-a, kad je u utorak 16. rujna 2008. zatvorio sve vodeće bankare Wall Streeta u svoju sobu. “Želim da svi maknete svoje telefone, BlackBerryje, sve što imate. Ne želim da itko zove ikoga izvan ove sobe, ni svoj ured, nikoga. Jeste li me razumjeli? Ovaj razgovor je povjerljiv...”, disciplinira ih Geithner i onda šokira sve okupljene prijedlogom da FED uloži 85 milijardi dolara (do danas je to naraslo na 180 milijardi) u spas AIG-a.
Danas je Geithner ministar financija u Obaminoj administraciji, ono što je Paulson bio u Bushovoj.
Paulson, Bernanke i Geithner pod golemim pritiskom dali su najbolje od sebe da nađu izlaz iz nezamislive krize, ali dijelom su i oni sami odgovorni za paniku jer su vodili nekonzistentnu politiku: FED je spasio Bear Stearns, pa zatim i kreditne kuće Fannie i Freddie, da bi zatim pustio Lehman Brothers da padne, a potom ponovo uletio da spasi AIG. Gdje je tu smisao? Koja pravila vrijede? Činilo se da nema pravila i investitori su bili zbunjeni - nisu znali hoće li neka tvrtka biti spašena, puštena da bankrotira ili možda nacionalizirana - što je vodilo prema panici.
U tim napetim trenucima pregovora razni bankari izmjenjuju najrazličitije uvrede, nekad iza leđa, a nekad izravno u lice. “To su obični moroni”, govori Chris Flowers o ljudima iz AIG-a ulagaču Warrenu Buffettu. “Nemate pojma ni o čemu, vi ste patetični amateri”, iznerviran je i Jamie Dimon istim ljudima iz AIG-a. Pregovarači AIG-a nazivaju kolege iz JP Morgana “Hitlerovom mladeži”, a Mark Feldman (JP Morgan) u lice govori Brianu Schreiberu (AIG): “Ti si jeb... imbecil”. Nesretni Dick Fuld na sve to ima samo za reći: “Un-fuckin-believable” (nevjero-jeb...-jatno).
Ništa od ‘rodijaštva’
Ono što je nevjerojatno je činjenica da su to ljudi čiji je posao bio da, za milijune i milijarde dolara zarade, savjetuju velike kompanije u kriznim situacijama. Kad su se sami našli u jednoj takvoj, neki su živjeli ignorirajući krizu, neki nisu bili sposobni riješiti je, a neki su se ponašali kao najlošiji učenici u razredu.
Tražeći posljednju slamku spasa, nekoliko sati prije nego što će proglasiti bankrot, ljudi iz Lehmana sjetili su se da za pomoć zamole Georgea H. Walkera IV., šefa Odjela za financijski menadžment u Lehmanu.
“Moraš nazvati svoga rođaka”, kažu Walkeru, bratiću predsjednika Georgea W. Busha.
“Ne znam...”, odgovara Walker.
“Moraš, George. Cijela jeb... tvrtka propada. Netko to mora zaustaviti.”
Nekoliko minuta kasnije, George H. Walker zove Bijelu kuću, ali uspijeva doći samo do službenika kojima ostavlja poruku za svoga bratića, predsjednika.
Poziv mu nije uzvraćen...