Točno prije dvadeset godina počelo je masovno protjerivanje, zatvaranje u logore, mučenje i ubijanje nesrpskog stanovništva općine Prijedor u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Na tom je području živjelo 112.543 stanovnika: 44% posto Muslimana, 42% Srba, 7% Hrvata. Logori su formirani u rudniku Omarska, tvornici pločica Keraterm i osnovnoj školi u Trnopolju. Do sada je evidentirano 3173 ubijenih i nestalih stanovnika općine Prijedor, a neki podaci ukazuju i da ih je više od četiri tisuće.
ko bi se odnos prema prošlosti u Prijedoru morao svesti na jedan imidž, mogla bi to biti fotografija Emira Hodžića koji s bijelom trakom oko nadlaktice lijeve ruke uspravno, iako blago pogurenog tijela, stoji u centru Prijedora. Na podu ispred njegovih nogu je bijela vreća, iza njega je modernistička propala zgrada nekadašnje robne kuće Patrija. Oko njega praznina glavnog gradskog trga. Prijedorčani ga pogledavaju dok prolaze na ugodnoj udaljenosti. Nitko mu ne prilazi, nitko ga ne pita što tu radi. Tek se poneki podsmjehuju. Ono što svojom prisutnošću želi reći očito nije ono što žele čuti. Emir Hodžić se neplanirano odlučio na protestni performans 23. svibnja ove godine, nakon što mu toga dana nije bilo dozvoljeno da s ekipom BBC-ja makar na par minuta uđe u nekadašnji logor Omarska, u kojem su mu bili zatvoreni otac i brat, a današnji rudnik u većinskom vlasništvu jedne od najvećih svjetskih kompanija za iskopavanje i preradu željeza Mittal Steela, i nakon što su gradske vlasti zabranile da se obilježi stradanje prijedorskih djevojčica i žena. Njihovih 266 tijela trebalo je biti predstavljeno s po jednom bijelom ukopnom vrećom na tom istom trgu. Bijela traka na njegovoj ruci podsjetnik je na službenu naredbu otprije 20 godina da nesrpsko stanovništvo obilježi bijelom krpom kuće u znak lojalnosti novouspostavljenoj srpskoj vlasti. Umjesto da se osjeća ponosnim jer se usprotivio zabrani sjećanja i učinio to sam iako nije baš bezopasno u Prijedoru, Emir Hodžić se osjećao poniženim. “Kao da moram moliti, kao da im neku štetu nanosim, kao da i ja nisam Prijedorčanin i da nemam pravo u svom gradu izraziti što mislim”, kaže. Stajao je tako niti deset minuta, nije dulje mogao izdržati.
Preuzimanje vlasti
Točno dvadeset godina prije tog Hodžićeva usamljeničkog čina počelo je masovno protjerivanje, zatvaranje u logore, mučenje i ubijanje nesrpskog stanovništva općine Prijedor u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Na području općine je živjelo 112.543 stanovnika: 44 posto posto Muslimana, 42 posto Srba, 7 posto Hrvata, prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Krajem travnja je Srpska demokratska stranka, predvođena prijedorskim liječnikom Milomirom Stakićem, koji je tada imao nepunih trideset godina, nasilno preuzela vlast u Prijedoru. Mjesec dana poslije logori formirani u rudniku Omarska, tvornici pločica Keraterm i osnovnoj školi u Trnopolju već su bili puni. Do sada je evidentirano 3173 ubijenih i nestalih stanovnika općine Prijedor, iako neki podaci ukazuju i da ih ima više od četiri tisuće. Neki koji pokušavaju izbrisati iz sjećanja što im se dogodilo, koji žive daleko od Prijedora i ne žele više ni progovoriti bosanskim jezikom, nisu ni prijavili ubojstvo ili nestanak svojih bližnjih.
Što kažu spomenici?
Sve se odigralo u samo tri mjeseca - od kraja svibnja do kraja kolovoza. Većina ljudi je ubijena u svojim kućama i na mjestima gdje su se skrivali. Nije tu bilo nekog ratovanja, već uglavnom niz “akcija etničkog čišćenja”. Procjenjuje se da je u logorima bilo oko 30.000 zatočenika, oko 50.000 ljudi je prognano. S Daytonskim sporazumom općina Prijedor je ušla u sastav Republike Srpske. I to se na svakom koraku daje do znanja. Ne možete na ulicama Prijedora vidjeti zastavu Bosne i Hercegovine. Čak i pred općinom, između dvije općinske zastave, visi samo ona Republike Srpske. U blizini su tri spomenika poginulim srpskim vojnicima. Nema ni jednog kojim se obilježavaju brojne bošnjačke, mahom civilne žrtve. Nećete lako sresti ni Bošnjaka koji neće izbjegavati izgovoriti naziv entiteta u kojem živi.
“Ako je BiH paradoks, onda je Prijedor glavni grad BiH. Na tržnici možete kupiti zastavu Saudijske Arabije i četničku zastavu, Dražu Mihajlovića i Tita. Srbi prodaju muslimansku vjersku literaturu, kao što se i za šivanje ženske muslimanske odjeće za molitvu specijalizirala Srpkinja. Ako se ozbiljnije razbolim, bit ću kao i svaki drugi građanin Republike Srpske prebačen helikopterom na liječenje u Beograd, ali kao Bošnjak ne mogu dobiti zaposlenje u svom gradu. Multikulturalnost i multikonfesionalnost tu ne žive, zastupljene su samo u statistici”, kaže Sudbin Musić.