ŽIVOTNA ISPOVIJEST

105 godina stara tajnica Josepha Goebbelsa: 'Nitko mi ne vjeruje, ali nisam ništa znala'

Hulton Archive, A German Life / REUTERS, A GERMAN LIFE

Ministar propagande u nacističkoj Njemačkoj Joseph Goebbels, u krugu: Brunhilde Pomsel

Brunhilde Pomsel radila je u samom srcu nacističkog propagandnog stroja. Povodom izlaska filma o njezinom životu, Pomsel raspravlja o svom nedostatku suosjećanja i privatnom životu svojeg montruoznog šefa

'Rijetko smo ga viđale ujutro', kaže Brunhilde Pomsel, jedna od tajnica nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa za The Guardian. 'Prošetao bi se stepenicama od svoje male palače pored Brandenburških vrata, na koja se nastavljalo ministarstvo propagande, do svojeg ureda u Unter den Lindenu. Šepurio bi se kao mali vojvoda po stepenicama.'

Pomsel, stara 105 godina i slijepa, kaže da joj je drago što joj se život približava kraju. 'Nadam se da se za mojeg vremena svijet neće okrenuti naopačke kako se to tada dogodilo. Veliko olakšanje mi je što nemam djece za koju bi se morala brinuti', kaže Pomsel.

Međutim, jedna od posljednjih preživjelih iz užeg kruga nacističkog režima kaže da ova ispovijest u poznim životnim godinama nije nikakav pokušaj čišćenja savjesti. Unatoč tome što je na poslu smanjivala brojke poginulih njemačkih vojnika te povećavala brojku silovanih Njemica od strane Crvene vojske, Pomsel svoje zadatke opisuje kao 'svaki drugi posao'.

Film 'A German Life' koji je nedavno prikazan na Minhenskom filmskom festivalu, a koji je nastao kao plod više od 30 sati razgovora s bivšom tajnicom Josepha Goebbelsa, razlog je ovog javnog istupa Brunhilde Pomsel.

'Važno mi je da prilikom gledanja filma mogu prepoznati zrcalnu sliku u kojoj mogu razumjeti sve što sam napravila krivo', objašnjava. 'Međutim, u stvarnosti, nisam radila ništa osim tipkanja u Goebbelsovom uredu.'

Pomsel tvrdi da ljudi koji danas kažu da bi se suprotstavili jednostavno lažu. 'Cijela je država njihovim dolaskom na vlast stavljena bila začarana', kaže Pomsel. 'Nije bilo mjesta mladenačkom idealizmu jer biste tada zbog njega mogli ostati bez glave.'

Na stol Brunhilde Pomsel je tijekom rada u ministarstvu propagande došao i dosje Sophie Scholl, aktivistice pokreta Bijela ruža. 'Jedan od Goebbelsovih specijalnih savjetnika mi je rekao da ga stavim u sef i da ga ne gledam. Bila sam jako ponosna jer su mi vjerovali i što je moja želja da ispoštujem to povjerenje bila jača od moje znatiželje da dosje otvorim.'

Pomsel tu discipline pripisuje odgoju. 'Moj je otac, kada sam imala sedam godina, zabranio posude za nuždu u sobama. Ako smo htjeli ići na WC morali smo otići u ostavu s vodom, a ako bismo bili neposlušni dobili bismo batina s kloferom. To sam zapamtila, to nešto prusko, taj osjećaj dužnosti.'

Pomsel je imala 31 godinu kada je počela raditi u ministarstvu propagande 1942. i to nakon što je dobila prebačaj s državnog radija. 'Samo bi me zarazna bolest zaustavila', kaže. 'Bila sam polaskana jer je to bila nagrada budući da sam bila najbrža tipkačica na radiju.'

No, njezina prijateljica Eva Löwenthal, židovka crvene boje kose nije bila te sreće, kaže Pomsel te dodaje da je bila šokirana kada je jedan djelatnik radija uhićen i poslan u koncentracijski logor jer je bio gej. Pomsel tvrdi da je, premda je radila u samom srcu nacističkog režima, vrlo malo stvari o strahotama ustvari znala. 'Znam da svi misle da smo sve znali o tome što se događa, ali nismo. Sve je bila jako tajnovito', objašnjava Pomsel, no odbija priznati da je bila naivna vjerovati da su Židovi koji su 'nestali' zapravo poslani u Sudetenland s ciljem ponovnog nastanjivanja tog područja. 'Vjerovali smo u to - progutali smo to - činilo nam se moguće', kaže.

Kada se prisjeća svog šefa, ministra propagande Josepha Goebbelsa, ističe da je uvijek bio dotjeran, da je nosio odijela od najfinijih tkanina te da je bio osunčan. 'Imao je vrlo uredne ruke - sigurno je išao na manikuru svaki dan', sjeća se Pomsel. 'Bilo mi je ga žao zato što je šepao', kaže Pomsel i dodaje da je to nadoknađivao arogantnošću.

Samo povremeno je imala prilike vidjeti pravu sliku čovjeka koji je laganje pretvorio u umjetnost, a sve u službi nacističkog režima. Kada ga je vidjela kako daje svoj ozloglašeni govor o 'totalnom ratu' bila je prestrašena. 'Niti jedan glumac ne bi mogao bolje izvesti takvu transformaciju. U uredu je bio elegantan i civiliziran, a na pozornici je bio pravi grubijan, poput bijesnog patuljka je urlao', objašnjava Pomsel.

Dan nakon Hitlerovog rođendana 1945. godine je dan kada je život Burnhilde Pomsel kakvim ga je do tada poznavala završio. Kada je njezinom šefu naređeno da se pridruži Hitleru u Führerbunkeru, Pmsel kaže da je nešto u njoj umrlo. 'Pokušali smo pribaviti što je više alkohola kako bismo ostali tupi', kaže Pomsel.

Dolaskom ruske vojske u Njemačku Pomsel je uhićena te je provela pet godina u zatvorima oko Berlina. 'Rekla sam istinu o tome tko sam i gdje sam radila. Mogu samo reći da to vrijeme nije bilo ugodno', kaže Pomsel te dodaje da je tek kada se vratila kući iz zatvora postala svjesna Holokausta.

Ubrzo nakon povratka njezin je život opet počeo ličiti onome koji je imala prije. Ponovno se zaposlila na državnom radiju te je napredovala do pozicije glavne tajnice direktora programa prije nego što se 1971. godine umirovila.

Pomsel se tek nakon 60 godina od kraja 2. Svjetskog rata interesirala za sudbinu svoje prijateljice Eve. Kada je 2005. godine otvoren memorijal posvećen žrtvama Holokausta, Pomsel ga je došla vidjeti. 'Kada sam došla u informacijski centar rekla sam im da tražim nekoga, Evu Löwenthal.' Djelatnik centra ju je ubrzo pronašao. Ispostavilo se da je 1943. deportirana u Auschwitz te da je proglašena mrtvom 1945. godine.

'Popis imena na stroju na kojem smo je pronašli nije se prestajao izlistavati na ekranu', rekla je Pomsel.

 

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo