RIM - Talijanski premijer Silvio Berlusconi (72) sutra će napustiti Bolnicu svetog Rafaela, u koju je smješten pošto ga je u nedjelju u Milanu ozlijedio napadač Massimo Tartaglia. Liječnici su mu naredili dvotjednu kućnu njegu, bez izlazaka u javnost. U Kopenhagen jamačno više neće stići.
Promet u njegovoj bolničkoj sobi svejedno je nalik osrednjoj željezničkoj stanici, sudeći po onome što prenose talijanske televizijske mreže, ne štedeći melodramatične detalje.
Gužva u bolnici
Doznali smo tako da su i suze potekle kad ga je pohodio Gianfranco Fini, predsjednik Zastupničkog doma i formalno drugi čovjek njihove stranke Puka slobode. Berlusconi i Fini posljednjih mjeseci nisu razgovarali. Fini je Berlusconija kritizirao otvoreno objašnjavajući mu neobjašnjivu razliku između parlamentarnog premijera, koji ne bi smio biti iznad zakona, i apsolutnog monarha. Finijev susret s ozlijeđenim Berlusconijem opisan je lirski, sa suzama ganuća (iako ponetko insinuira da je Fini premijera čvrsto poljubio u ozlijeđen obraz).
Dolazili su tako, jedan po jedan, vas dan, drugi su pak telefonirali, a treći se samo raspitivali za Berlusconijevo zdravlje, među njima i Veronica Lario, premijerova druga supruga koja je podnijela zahtjev za rastavu braka. “A što ćete, ipak sam otac njezine djece”, protumačio je to Berlusconi , kako prenose glasila.
Odustajanje od mržnje
Talijanski politički prvaci se, gotovo u glas, zauzimaju za odustajanje od govora mržnje, koji već godinama sve to jače prožima talijanski politički život, i kojemu pripisuju i atmosferu napada na Berlusconija. Ipak, i rasprava u emisiji “Porta a porta” u ponedjeljak uvečer pokazala je da svi vide govor mržnje uglavnom na suprotnoj strani.
Vladajuća većina zahtijeva da se obustave sudske istrage protiv Berlusconija jer to smatra mržnjom i političkim “lovom na čovjeka”.
U Zastupničkom domu je predvodnik Puka slobode Fabrizio Cicchitto (bivši socijalist i pripadnik urotničke paramasonske lože P2) i u utorak zaoštravao ton političkog sukoba, ustvrdivši da je napadač na Berlusconija možda psihički bolesnik, ali da su njegovu ruku “oboružali ljevičari”, te da su za atmosferu mržnje krivi listovi Espresso i la Repubblica te Antonio Di Pietro.
To su detalji, ali oni pokazuju da se ozračje nakon napada na Berlusconija ne smiruje nego zaoštrava. S više strana se upozorava da je to opasna igra s vatrom, ali se u toj igri ne popušta ni s jedne strane.
Očito je da je pritom mnogima posve nevažan motiv napada koji je poduzeo Massimo Tartaglia, koji je i dalje u pritvoru u Milanu. Njegovi odvjetnici zahtijevaju da ga se smjesti u psihijatrijsku ustanovu, jer je već 24 godine registriran kao duševni bolesnik, a posljednjih desetak je liječen u milanskoj Polikliničkoj bolnici. Sam Tartaglia je, preko svojih odvjetnika, poslao pismo isprike Berlusconiju u kojemu je svoj čin ocijenio kao “površan, kukavički i bezuman”.
Izbjegnut građanski rat
U talijanskoj javnosti se napad na Berlusconija uglavnom ne vidi kao čin pojedinca, nego kao izraz politike. Berlusconi o tome zasad šuti. Za razliku od Palmira Togliattija, tadašnjeg sekretara Talijanske komunističke partije (PCI), koji je odmah s bolesničke postelje pozvao na mir pošto je 1948. jedva preživio atentat i bitno smanjio opasnost od prerastanja nereda u građanski rat.
Atentat na Togliattija nije jedini presedan.
Više čitalaca nam je poslalo izvod iz Wikipedije na hrvatskome gdje se spominje navodni fizički napad na Benita Mussolinija u Puli 1920., prije negoli je fašistički Duce postao premijer, jedini koji je na vlasti bio dulje od Berlusconija.
Evo tog citata: “Benito Mussolini u svojem jedinom posjetu Puli, 21. rujna 1920. godine, održao je govor u pulskom kazalištu izrekavši sljedeće: ‘Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine. Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe: vjerujem da se može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana’.
Prilikom izlaska iz kazališta Mussoliniju je netko u gužvi opalio šamar, štoviše dva. Taj najglasniji i najdulji pulski šamar postao je mit, do danas neuništiv. Diljem Istre odmah se proširio glas da je ‘Mussoliniju da dvi triske jedan delavac’, a budući Duce je u svojoj biografiji napisao da u Puli oduševljenje nije bilo tako veliko kao u drugim gradovima. Nije ostalo riješeno da li se ovaj događaj zbio, a ako jest, tko je bila ta osoba koja je budućem fašističkom vođi opalila šamar.”
Dugo slavljeni vritnjak
U Hrvatskoj je dugo slavljen vritnjak kojim je pravaški zastupnik Josip Gržetić usred Sabornice počastio bana (potkralja i predsjednika Vlade) Károlya Khuena Héderváryja zato što je hrvatske arhivske dokumente krišom vratio u Budimpeštu.
Takvi akti su nedopustivi bilo u kojem parlamentu.
Ipak, percepcija ovisi o političkom trenutku, što se i sada opaža u Italiji. A trenutak je takav da mnogi slave bolesnog Tartagliu kao da je učinio junačko djelo, a ne kukavičko, što i sam uviđa. Takva reakcija obično je izraz nemoći. A ona je vazda opasan savjetodavac. Opasnost raste u svakom društvu gdje se makar i manjinski dio političke nacije osjeća nemoćnim. Baš se u tim uvjetima, u najgorem slučaju, nalaze atentatori samoubojice.
Maroni: Nije bilo nikakvog propusta
Talijanski ministar unutrašnjih poslova Roberto Maroni tvrdio je prekjučer da nije bilo propusta u osiguranju Silvija Berlusconija. Štoviše, rekao je, policija je presrela i onemogućila pokušaj grupe političkih protivnika koji su, praveći se Berlusconijevim pristašama i noseći transparente njegove stranke Puka slobode, pokušali stići pod samu pozornicu i ondje razviti transparent “s uvredama”.
Predsjednik parlamentarnog Povjerenstva za nadzor sigurnosnih službi Francesco Rutelli iznio je pak jučer da su službe dužne spriječiti Berlusconija kada narušava regule sigurnosti te se približava građanima da bi se s njima rukovao, primao od njih darove, prijedloge, zahtjeve itd.
Berlusconi obožava te, kako Talijani kažu, “kupke u gomili” (bagno di folla), a to nervira zaštitare.
“Ne vjerujem da će se Berlusconi i ubuduće dati obuzdati”, smješka se nakon svega njegov glavni javni glasonoša i državni podtajnik u Predsjedništvu Vlade Paolo Bonaiuti, nekadašnji socijalist i novinar.
Berlusconiju stručnjaci osobito zamjeraju što je iz blindiranog automobila izišao još jednom, poslije ozljeđivanja, da se pokaže masi i da kaže “Nije mi ništa, dobro sam!” Taj čin, politički logičan, bio je sigurnosno glup: da je posrijedi bio organizirani napad, dao bi mogućnost drugom napadaču da ga možda i ubije.
Ubojstvo Olofa Palmea u civiliziranoj Švedskoj 1986. pokazuje da je među osam milijuna urednih građana dovoljan jedan jedini divljak, statistički posve zanemariv, pa da ubije i premijera koji ne izaziva, poput Berlusconija, nego mirno ide u kino, građanin među građanima.