SECURITATE ZA MOJIM PETAMA

Agent mi je rekao: 'Došli ste ovamo s turističkom vizom, no vi ste zapravo novinari. To znači da ste špijuni! Znate li što mi radimo sa špijunima?'

    AUTOR:
    • Frank Westerman

  • OBJAVLJENO:
  • 22.12.2019. u 14:54

Frank Westerman, nizozemski pisac i novinar, imao je 25 godina kada je došao u Rumunjsku. Bilo je to u prosincu 1989. godine, nekoliko dana prije pada diktatora Nicolaea Ceauşescua. Agenti Securitatea, rumunjske tajne službe, od početka su ga pratili, a na kraju uhitili, premlatili i deportirali. 30 godina nakon dramatičnih događaja Westerman se vratio u Rumunjsku tražeći dosje koji je Securitate vodio o njemu

Taj dan poslijepodne snijeg je počeo padati krupnim, suhim pahuljama. Vraćali smo se s Karpata, iz kraja gdje je rođen Nicolae Ceauşescu i vozili prema Bukureštu. Kako smo se primicali rumunjskoj nizini, ceste su bile sve veće, ali i sve uže, dvotračna magistrala pretvorila se u četverotračni autoput s bankinama, da bi kolnici prvo postali blatni, a onda sasvim nalik pisti za skijaške skokove, dva paralelna usjeka u ledu.

Imao sam tada dvadeset i pet godina i nikad prije nisam bio na skijanju, no ponijeli smo sa sobom dva para posuđenih skija koje smo pričvrstili na krov našeg Renaulta 5 (zvali smo ih našim gromobranima). Dok su u to isto vrijeme istočni Nijemci u čudu gledali što se već tjednima događalo na berlinskom Kurfürstendammu, a Mađari slobodno šetali i čudili se po Hofburgu, u Beču, Rumunji su i dalje živjeli pod čvrstom rukom Nicolae i Elene Ceauşescu. I dalje su bili kolektivno zatočeni u zadnjem uporištu pod Željeznom zavjesom.

Nigdje se, međutim ta čvrsta ruka nije vidjela. U mraku, s ruksacima na leđima, nosili smo skije pod rukom i ušli u hotel Majestic. Moj prijatelj Bart, koji je netom diplomirao biologiju, i ja, kao poljoprivredni inženjer koji je diplomirao tek par mjeseci ranije, imali smo deset hotelskih vaučera od kojih je svaki vrijedio za po jednu noć u nekom od državnih hotela s liste koju smo dobili u rumunjskoj turističkoj agenciji u Amsterdamu, čija je glavna reklama bila, “Rumunjska: raznolikost koju si možete priuštiti”. Putovanje s novinarskom vizom nije bilo moguće. Vakuumirani radnički raj nije volio primati znatiželjne namjernike. Činilo se da je to bila jedina preostala zemlja Istočnoga bloka koja je i dalje bila imuna na bilo kakve pobune i nemire.

Reanault 5 kojim je Westerman putovao Rumunjskom

 

Skije smo naslonili na zid oblijepljen tapetama, a Bart je počeo istraživati po sobi. “Tu smo!”, govorio je u pipe i držalo u otvor od tuša. “Halo, halo! Wir sind da!” – nastavio je govoriti i u cijevi od grijanja. Bio je petak, 15. prosinca 1989. Upravo smo iskoristili svoj šesti vaučer, otprilike na polovici svog boravka u Rumunjskoj.

Tu večeri nas je Njegova ekselencija, gospodin Coen Stork, nizozemski veleposlanik u Rumunjskoj, pozvao u svoju rezidenciju, koja se nalazila na adresi Strada Atena 20. Uputili smo se tamo pješice, prteći tek napadali, škripavi snijeg, po opustjelim ulicama Bukurešta. Kad smo pozvonili na vrata rezidencije, velike zgrade do čijeg je ulaza vodilo vanjsko stepenište, nismo prošli nezamijećeno. Na određenim razmacima, po cijeloj Strada Ateni bile su postavljene drvene stražarnice, nalik visokim psećim kućicama, u kojima su stajale uniformirane sjenke.

Coen Stork dočekao nas je u košulji, uzeo naše kapute, odnio ih objesiti i brzo se vratio. Biti veleposlanik u to vrijeme u Bukureštu bilo je ozbiljno. Mjesec dana ranije, u studenom, za vrijeme zadnjeg partijskog kongresa, imao je priliku dalekozorom, sa svog balkona, iz diplomatske lože, promatrati samog Conducătora. Vidio je tada čovjeka duboko upalih očiju, blijedih obraza, koji se neprestano ogledavao. I onda je iznenada, taj Karpatski genij, kako su ga zvali, uzeo svoj dalekozor. Nekoliko dugih sekundi Coen i drug Ceauşescu gledali su ravno jedan u drugoga.

Naš čovjek u Bukureštu bio je niskoga rasta. Otišao je napraviti kavu u kuhinju, a mi smo ostali sjediti u dnevnom boravku koji je izgledao kao biblioteka. Cijeli interijer, od hodnika nadalje, bio je pun polica za knjige. Tada nas je odveo u svoju radnu sobu. “Ovo je jedini dio u cijeloj zgradi za koji vjerujemo da nije pod nadzorom.” Oko nas su i tu bili silni tomovi knjiga, Shakespeare, Puškin, sestre Brontë, Lessing i Anne Frank. Naš nam je domaćin pričao da misli da je jedna od Dickensovih knjiga bila izvađena i vraćena natrag s mikrofonom i odašiljačem. Ja sam stavio role svojih Kodak filmova na stol između nas i one su, zajedno s našim bilješkama, kasnije poslane u Nizozemsku diplomatskom poštom. Na snimkama nije bilo ničeg zabranjenog.

Bili su to sasvim obični prizori: starica sa šalom preko glave koja gura kolica u potrazi za hranom (kad smo je vidjeli, izašli smo iz automobila i poklonili joj dvije naranče); par ljudi s krznenim šubarama koji pale svijeće u katedrali u Temišvaru; putnici u trolejbusu snimljeni kroz prozor. Pokupili smo i neke autostopere kojima se naš auto sa Zapada učinio dovoljno siguran pa smo i otvoreno popričali. “Mi, Rumunji potpuno smo uništeni iznutra”, rekao nam je tada 25-godišnji Aleksandru. “Više ne vjerujemo ni u što, ni u Boga, ni u ideje, ni u budućnost.”

Veleposlanik Stork slušao nas je vrlo pažljivo. Kad smo bili gotovi, izvadio je iz džepa zapečaćenu kuvertu i gurnuo je prema nama po staklenom stolu. “Htio bih vam dati nešto, ali mislim da je najbolje da sami pogledate o čemu se radi”.

Preslike dosjea Franka Westermana koji je sastavila rumunjska tajna policija Securitate. U njemu, među ostalim, piše: “Dana 17-12-1989 fotografirali su građane koji su stajali u redu, ispred trgovine. Te večeri pješice su otišli do adrese na kojoj stanuje subjekt ‘Diana’. (Subjekt ‘Diana’ bilo je kodno ime aktivistice za ljudska prava, Doine Cornea, koja je u to vrijeme bila u kućnom pritvoru; op. a.). Ovdje ih je otprilike oko 18.15 zaustavio policijski narednik. Otprilike oko 18.20 obavještajna jedinica ih je pozvala da krenu s njima. Stigli su oko 18.30. Fotoaparat i bilješke su im oduzeti”

 

* * *

10.560 dana kasnije

Snijeg na pločniku Strada Atene počeo se pretvarati u bljuzgu. Visoke, drvene stražarnice su nestale. Po ulici nema puno parkiranih automobila, ni promet nije gust. Zgrada s visokim stepeništem koje vodi do ulaza nije se promijenila ni nakon 29 godina. Čak je ista bila i oznaka kućnog broja 20.

Razlog mog povratka u Rumunjsku nije bio turistički (do dana današnjeg nisam naučio skijati). Na granici sam rekao cariniku da idem “u posjet prijateljima”. Zapravo sam se išao naći sa svojim starim prijateljem iz razreda, na Strada Argentini. On sada u Bukureštu vodi IT kompaniju i želio mi je pomoći da vidim postoji li moj Securitate dosje iz prosinca 1989. Je li ili nije Ceauşescova tajna policija sastavila dosje pod mojim imenom, nije bilo jasno. Naime, postojala je mogućnost i da je moj dosje, s fotografijama i izvještajem s mog ispitivanja postojao, ali da je nakon što su Nicolae i Elena Ceauşescu ubijeni, na Božić 1989. – uništen.

Imao sam samo jedan varljivi “dokaz” o tome što mi se dogodilo. Bila je to moja davno istekla putovnica iz osamdesetih godina, na kojoj je bila utisnuta VIZĂ TOURISTICĂ, s brojem 8626335. Registracijski broj našeg Renaulta JD33YS bio je dopisan rukom. Imao sam uza se i dvije svoje fotografije napravljene po povratku u Amsterdam, na kojima su dokumentirane modrice oko mog desnog oka, crveni i ljubičasti podljevi, rezultat hapšenja u mračnoj ulici nakon kojega je uslijedilo jednosatno ispitivanje agenata Securitate. Imao sam na sebi preveliku, svijetlo smeđu košulju, obrazi su mi bili obrasli u rijetku bradu i, uglavnom, izgledao sam vrlo mladoliko. Moj osmijeh je miran i pribran, ali cijeli izraz lica odavao je da sam se i dalje osjećao nesigurno.

Georgiana ili Gina Sirbu, pravnica, pomogla mi je da ispunim molbu za pristup spisima iz tajnih arhiva. U Gininom mailu, pod naslovom Komunistički spisi, bili su navedeni podaci koje sam morao donijeti sa sobom:

- ime i prezime majke (MAMA) i oca (TATĂL).

- datum i mjesto ulaska (INTRARE) u Socijalističku Republiku Rumunjsku.

Westermanova putovnica

 

Kad smo već kod toga, mi smo tada stigli na granični prijelaz Comloşu Mare u 10 sati ujutro, u nedjelju 10. prosinca 1989. Odmah se sve činilo nestvarno. Prazan i pust pejzaž, fijukanje vjetra u krovovima pograničnih karaula, pregled Renaulta, temeljit, s ogledalom na dugom štapu za gledanje ispod motora, kotača i cijelog automobila.

Pogranični policajci nisu rekli ni riječi, baš kao ni mi. Jedan od njih je u rukavicama pregledavao našu prtljagu i otkrio lijepu kolekciju muzičkih kazeta. Van Morrison, Joe Cocker, David Bowie, Tom Jones, ali i Beethoven i Bach (to su bile Bartove).

“Samo uzmite”, rekoh, kad je policajac uzeo Pink Floyde. Međutim, njemu se više dopalo nešto drugo, Blondie ili Ike & Tina Turner. Samo sam kimnuo glavom.

Tren kasnije dobili smo natrag svoje putovnice. Rampa se digla. Nastavili smo put, s velikim osjećajem olakšanja, poput djece koja izrone na kraju bazena nakon što su preronili cijelom njegovom dužinom. Dnevno svjetlo je bilo jednako s obje strane granice, ali sve oko nas, sva ta strništa i red topola nalazili su se iza Željezne zavjese.

Zapjevali smo “Unchain my heart” i odmah nakon toga “You can leave your hat on”. Nismo imali pojma što nas čeka. Zajapureni birokrati? Hoće li domaćini biti prijateljski raspoloženi? Rezervirani? Jesu li ljudi ovdje debeli? Mršavi? U smislu predostrožnosti, kako ne bismo ništa riskirali, unaprijed smo popamtili adrese niza disidenata poznatih na Zapadu, pa smo sada, na autocesti, ispitivali jedan drugoga.

“Mircea Dinescu”, rekoh, na što je Bart brzo izrecitirao naziv ulice i kućni broj tog ušutkanog pjesnika.

“Doina Cornea”, uzvratio mi je, a ja sam onda odgovorio sve poznate pojedinosti o toj humanitarki koja se borila za ljudska prava, profesorici francuskog, koja je bila u kućnom pritvoru.

Najbliža adresa koju smo znali bila je Pastora Tőkésa, iz Temišvara, a njega smo smatrali jednim od najvažnijih koje moramo obići. Nedjeljne mise na kojima je propovijedi držao taj pristali László Tőkés smatrale su se subverzivnima, no služba sigurnost nije ga mogla uhapsiti, jer se, zajedno s nekoliko desetaka svojih župljana, od kojih su svi bili pripadnici mađarske manjine u Rumunjskoj, zatvorio u svoju crkvu. Ovo “u crkvu” možda je malo pretjerano reći, jer su se obredi njihove protestantske crkve držali zapravo u jednom stanu, u velikoj stambenoj zgradi, dok je sam Tőkés, sa svojom trudnom suprugom živio “u župnom uredu,” zapravo, u stanu iznad.

Pripremajući se ovaj put, Bart i ja smo posjetili jednog rumunjskog disidenta koji je prebjegao u Nizozemsku. On nam je organizirao da na putu kroz Mađarsku odsjednemo kod Jánosa Molnára, prijatelja i kolege Lászla Tőkésa, koji je napustio Rumunjsku. Otac Molnár više nije mogao izdržati pritiske i prijetnje Securitatea i odlučio se na egzil, početkom 1989. zajedno sa svojom suprugom Irmom i njihovim petogodišnjim sinom. U Mađarskoj su ih dočekali kao mučenike i smjestili u jednu kuću, malo izvan mjesta, u Segedinu, u dormitorij, gdje smo i mi prespavali.

Obitelj Molnár bilo je ozbiljno zabrinuta za Lászla i Editu Tőkés, koje su ostavili u Rumunjskoj. Za vrijeme večere spomenuli su nam da njih dvoje sada mogu obnavljati zalihe hrane samo preko dana, a János nam je i nacrtao plan njihove ulice i pokazao kako ući u kuću.

Gina Sirbu me mailom pitala želim li bilo što iz odjela “tajni susreti”.

Ja sam joj otpisao sljedeće: “Bukurešt, Strada Atena, broj 20, 15. prosinca 1989. i još dodao: gospodin Stork, Coenraad Frederik (28. ožujka 1928. - 27. listopada 2017.)

Modrice na licu mladog Westermana

 

Poruka što smo je izvadili iz zapečaćene kuverte koju nam je dao veleposlanik Stork je glasila: IDITE U TEMIŠVAR. U nekoliko telegrafski kratkih rečenica veleposlanik nam je iznio kako se jako brzo pogoršava situacija Lászla Tőkésa. Vlasti su izdale ultimatum kojim su ga namjeravali spriječiti da dalje propovijeda. Zabrana je stupala na snagu sljedeći dan, u subotu, 16. prosinca, a nalog za njegovo hapšenje već je bio sudski odobren.

Nakon što sam pročitao pismo, osjetio sam se vrlo neugodno. Mi smo u svakom slučaju htjeli posjetiti Tőkésa, obećali smo to i Molnárovima. Naš plan je bio da otputujemo u Temišvar po sjevernom obodu Karpata, no to nije bilo moguće izvesti u jednom danu. Jedva smo palili motor našeg Renaulta, što je značilo da smo, uglavnom, kad god bismo htjeli krenuti, prvo morali obojica pogurati auto, kao da se utrkujemo u bobu, ja sa strane, da mogu uskočiti na vozačevo mjesto, a Bart odostraga. To je bio jedini način da pokrenemo taj naš automobil.

Odlučili smo javljati se svojim roditeljima, u Nizozemsku, svakih četrdeset i osam sati, tako da, ako nam se nešto dogodi, što prije kontaktiraju Ministarstvo vanjskih poslova. “Budite oprezni na cesti”, rekao nam je Coen kad smo izlazili.

Otkako smo zatvorili vrata rezidencije za sobom, imali smo osjećaj da nas netko prati. Sljedeće jutro, dok smo doručkovali u hotelu Majestic, činilo nam se da nas promatra čovjek koji je čitao partijske novine, kao u filmovima.

Da skinemo svaku sumnju sa sebe, u subotu smo posjetili dvorac Vlada Tepeša, nabijača, poznatijeg kao Drakula. To stajanje nam je odnijelo nekoliko sati, ali kako smo se riješili i bilješki i fotografskog filma, osjećali smo se slobodno i neopterećeno.

Ručali smo na nekom raskrižju, u blizini skijališta Poiana Braşov. Posvuda je pisalo “Ceauşescu je prijatelj Rumunja” na velikim, crveno-plavim plakatima.

Iako nisam izvadio foto aparat iz torbe, čim smo se vratili na cestu, primijetili smo da nas prate dvojica muškaraca u automobilu marke Dacia. Naše putovanje u Transilvaniju (a ne na skijanje) pobudilo je sumnju. Te večeri stigli smo u Cluj, grad koji je još uvijek bio četiri sata vožnje udaljen od Temišvara.

Prva stvar koju smo htjeli napraviti u nedjelju ujutro, onu nedjelju kad više Lászlu Tőkésu nije bilo dopušteno držati propovijedi, bila je da odemo u crkvu, u pravoslavnu katedralu, u Cluju. Pratili su nas čak i kad smo tamo prešli preko velikoga trga. Bart mi je pokazao muškarca u dugom kaputu koji je pod rukom nosio poslovnu torbu, u nedjelju prije podne. Ja nisam vjerovao da taj njemu sumnjivi tip nas prati, pa je Bart predložio da ga testiramo. Razdvojili smo se i krenuli u suprotnim pravcima, a onda se nakon petnaest minuta našli pred ulazom u katedralu.

“Onda?”

“Ja sam siguran da me prate”, reče Bart.

“I ja također.”

Čovjek u dugom kaputu se ili raspolovio ili je imao dvojnika. Onaj koji je hodao za mnom imao je malu torbicu koju je nosio u ruci i povremeno je prinosio ustima, kao da nešto u nju govori.

“To je radio i onaj moj”, reče Bart.

Cijela ta napeta situacija natjerala nas je u smijeh. “A da sjednemo u auto? Da vidimo što će onda napraviti?” predložio sam.

Pogurali smo naš Renault, uskočili u njega i nastavili dalje, po širokoj, skliskoj cesti, ostavivši Securitate daleko iza sebe... Odnosno, mislili smo da jesmo. Na izlazu iz grada, u našem retrovizoru opet se pojavio bijeli automobil. Ne znam što mi je došlo, ali sam taj prijedlog iznio na glas. “Mislim da ona Dacia ne može voziti tako brzo kao mi.”

Je li to bilo hrabro? Naivno? Oholo? U svakom slučaju, bilo je jako glupo. Što se pokazalo kasnije.

Rumunjska je bila gotovo savršena diktatura. Vodio ju je apsolutistički vladar koji je volio da ga zovu “Dunavska misao”. Mislim da nam to u ono vrijeme nije bilo jasno. Skrenuo sam na neku pokrajnju cestu i onda, nakon što sam pretekao kola koja su vukli konji i još neki usamljeni kamion, nagazio na gas, prvo do 120, a onda i do 130 kilometara na sat. Dacia je u retrovizoru postajala sve manja i manja i konačno nestala. Tada sam skrenuo s ceste, po tragovima zaprežnih kola i sklonio auto iza neke štale, no nisam ugasio motor. Nekoliko trenutaka kasnije po cesti je prošla Dacia, a mi smo se vratili smjerom iz kojega smo došli. Bilo je vrijeme da se odjavimo iz hotela i krenemo za Temišvar, mislili smo, no nismo računali na Securitate. Onih poslovnih torbi bilo je sve više.

Krenuli smo natrag, u svoju hotelsku sobu. Što da radimo? Nismo imali što izgubiti. Bart je predložio da nazovemo barem jednog od disidenata s našeg popisa. Doina Cornea živjela je u Cluju, u toj i toj ulici, na broju 16. Bila je u kućnom pritvoru nakon što je razgovarala s jednim francuskim novinarom. Coen Stork bio je siguran da ona rado prima goste sa Zapada, ne samo zato što je hrabra, nego i zato što je uživala zaštitu nikog drugog nego Danielle Mitterrand. Ceauşescu je za nju mislio da je gora od Drakule.

Ostali smo u hotelu još jednu noć i izašli tek popodne, kad je pao mrak, oko pet, pola šest. Zapamtili smo plan ulica Cluja, to nije bilo teško. Čak smo imali dojam da nam ni securisti više nisu na tragu. Izgleda da je smjena onih završila i da nitko nije bio pozvan da ih odmijeni.

Prizor kojeg je Westerman snimio u Rumunjskoj 1989. godine

 

Kuća gospođe Cornea bila je na uzvišenju. Ulica u kojoj je stanovala bila je popločana kamenim kockama ili ciglama, koliko se sjećam, zavijala je uzbrdo, a onda završavala ravnim dijelom u kojem je bila samo jedna ulična svjetiljka. Pratili smo brojeve na kućama i onda primijetili kako se pale neki automobilski farovi pri vrhu ulice.

“Mislim da bismo se trebali vratiti”, rekoh.

Bart je mislio da za to nema razloga, ali ipak je usporio. Stali smo i ogledali se oko sebe. Sad smo vidjeli da su se upalili još jedni automobilski farovi, ovaj put iza nas.

“Ajmo dalje”, reče Bart i krene naprijed, u svojim teškim čizmama.

No, malo dalje, pod jednom od uličnih svjetiljki ugledali smo policajca, u šinjelu.

“Ne radimo ništa protuzakonito”, reče mi Bart. “Samo hodamo ulicom i idemo nekome u posjet...”

Krenuo sam par koraka za njim, a onda opet predložio da se odmah vratimo.

Policajac je upalio primopredajnik koji je držao u ruci. Čulo se zvrčanje signala. Bart je baš tada prolazio kraj njega, no i dalje je bio uporan, da odemo do dvorišta kuće na broju 16. “Stoj!” – odjeknuo je povik koji je policajac uputio i nama i u svoj primopredajnik. I dok je policajac podigao ruke, da nas zaustavi, krajičkom oka sam primijetio dva muškarca u civilu koji su izišli iz onog automobila s upaljenim svjetlima i krenuli u našem pravcu. Okrenuo sam se i ugledao još dvojicu koji su nam se približavali, ruku opuštenih uz tijelo, kao da su u večernjoj šetnji, izašli na svježi zrak.

Mene su zgrabili prvog, s leđa. Izvinuli su mi na leđa prvo desnu, a onda i lijevu ruku. Dobio sam udarac koljenom u trbuh i svinuo se, a onda su me ponovo podigli i još jednom udarili, ovaj puta u lice. You tourist? You tourist?

Vidio sam da su Bartu ispale naočale na pod. I njemu su izvinuli ruke na leđima.

Jedan od ona dva automobila se približio s otvorenim vratima. Bacili su me unutra dok su mi ruke i dalje bile na leđima, na stražnje sjedalo, tako da sam skoro udario glavom u zatvorena vrata s druge strane. Drhtao sam, držao ruke na licu i osjetio da je automobil krenuo po onoj drndavoj kaldrmi, kroz mračne ulice. Pored mene je na stražnjem sjedalu sjedio agent.

“Journalist? You journalist?”

“Da, da”, rekoh.

Agent pored mene, kratke kose, koji je nosio dolčevitu ispod kaputa, konačno se umirio. No, kad sam spustio ruke koje sam držao pred licem, ponovo me počeo udarati, kratkim, oštrim udarcima desne ruke.

Turist?

Nu, nu.

Journalist? I dalje me udarao, očito je bio dešnjak.

Niti deset minuta kasnije uvezli smo se u dvorište neke zgrade sagrađene od cigle. Sva su svjetla bila popaljena, nigdje u blizini ni drveta, ni jarka. Odveli su nas u neku prostoriju, zapravo učionicu, u kojoj su bile drvene klupe, a na zidu uokvirena slika Ceauşescua. Mislio sam si, hvala bogu da Conducător gleda, to je značilo da su sve ovo izvodili ipak službeni policajci.

Tražili su da ispraznimo džepove na hlačama i kaputima. Iz mog džepa su ispali ključevi, maramica, olovka i papir, nešto sitniša i bombona. Nismo smjeli razgovarati. Bart me samo pogledao, ali nisam imao pojma što želi reći. Bojao sam se da će nas ispitivati odvojeno, jer se na to nismo pripremili. Agenti koji su nas doveli u prostoriju stali su u vrstu, uza zid učionice. Nastupila je tišina.

Nakon nekog vremena u prostoriju je ušao neki zdepasti muškarac, u vojnoj uniformi, s nekoliko činova na epoletama. Skinuo je šapku, pregledao olovke i blokove koji su bili pred nama. Imao je sa sobom i naše putovnice koje smo morali ranije predati na hotelskoj recepciji. Prstom je kuckao po vizi na kojoj je crvenim žigom bilo utisnuto TURISTICĂ. “Došli ste ovamo s turističkom vizom, no vi ste zapravo novinari. Za nas to znači da ste zapravo špijuni!”

Oficir je govorio njemački. Nagnuo se prema nama, no srećom je između nas bio stol na kojemu su bile sve naše stvari. “Znate li vi što mi radimo sa špijunima u Rumunjskoj?”

Još nas nisu razdvojili i to nas je spasilo. Ipak, mene je šokirala njegova sljedeća rečenica. “Onda? Za koju tajnu službu radite?”

Na moje veliko iznenađenje, Bart je promumljao nešto što je zvučalo kao “nicht verstehen”, “kein Deutsch”. Bio je nesiguran, ali zazvučalo je istinito. Kao da je znao što radi.

“Koji jezik razumijete?”

“Français”, čuo sam Barta kako govori.

Ja francuski nisam uopće razumio, možda dvije tri riječi. Merci, au revoir. Što da ja radim?

Oficir je spustio naše putovnice na stol, kao da polaže igrače karte iz špila. Nakon toga nam je najavio da će nas ispitati na francuskom, uzeo svoju šapku i izašao.

Prizor kojeg je Westerman snimio u Rumunjskoj 1989. godine

 

Za troškove pravnog postupka Gini Sirbu sam poslao preko Raiffeisen banke 1671 lei odnosno 357 eura. Odgovor sam trebao dobiti za šest mjeseci, kako stajalo je u pravilima postupka, iako se to počinje brojati tek od dana kad se zaprimi moja molba, a ne od dana kad sam je poslao. “Dobit ćete potvrdu o primitku”, objasnila mi je Gina Sirbu.

A ja sam joj još dodao mjesto i vrijeme našeg izlaska iz zemlje što je bilo zabilježeno u spisima pod PĂRĂSIT (!) TERITORIUL. Za to sam dobio drugi pečat, na graničnom prijelazu Oradea. Tamo su mene i Barta, pod policijskom pratnjom izbacili iz Rumunjske, zajedno sa skijama i ostalim stvarima. U tri ujutro, 18. prosinca bili smo “uklonjeni iz zemlje”.

U zadnjem tjednu što su ga Nicolae i Elene Ceausescu proveli živi na zemlji, stali smo u prvom mađarskom hotelu koji smo uspjeli pronaći i bacili se u krevete. Tek tada sam uspio rekonstruirati što se to s nama uistinu dogodilo.

Pola sata nakon što je onaj oficir otišao, došao je neki ugodni, dobro odjeveni mladić otprilike naših godina, s cigaretom i cigaršpicom. Preko čela mu je nehajno visio dugi, plavi pramen kose. Pogledao nas je, posebno mene i moje oko, da bi zaključio da smo se sigurno potukli u nekom noćnom klubu. “Mora da je bilo radi neke cure, zar ne?”

“Non, non”, procijedio sam, pokazujući na tipa u dolčeviti koji je bio naslonjen na zid.

Naš novi isljednik odglumio je iznenađenje i rekao da mu je žao. Nismo mu povjerovali, ne samo zato što ne znamo francuski.

Ispitivanje je dugo trajalo, a policijski službenici su ulazili i izlazili iz prostorije.

“Smoke?”

Ne hvala. Između onoga što se govorilo razabrao sam riječi “granica” i “pratnja”. “Izbacit će nas iz zemlje”, rekoh Bartu.

“Nije dopušteno da međusobno razgovarate”, zapovjedi nam ljepuškasti policajac.

No, nakon toga je sve išlo brže. Izveli su nas van, prvo do hotela, gdje smo vidjeli da su nam pretresli prtljagu. Odjeća, papuče i toaletni pribor, sve je to bio potrpano natrag u naše ruksake. Srećom, listu disidenata koju su nam dali Molnári ostavili smo u Mađarskoj. Ponovo smo pričvrstili skije za krov. Bart se morao vratiti u policijski automobil, dok je meni rečeno da vozim naš Renault.

“Neće upaliti”, pokazao sam rukama, pa tri policajca nisu mogli ništa drugo nego da me usred noći poguraju po ulici Cluja.

Na koncu sam, u našem hotelu u Mađarskoj, ipak uspio zaspati. U podne sljedećega dana nazvao sam roditelje. Nisu nas pitali kako smo, nego gdje se nalazimo.

“U Mađarskoj? Kako?” Bili su sretni, zapravo oduševljeni, jer su cijelo jutro u vijestima na radiju javljali da se po Temišvaru puca.

Bart i ja smo tek tada prvi put čuli da se to događa. Vozili smo kao ludi do Segedina gdje smo zatekli očajnu Irmu Molnár. I János Molnár je bio zabrinut, no njegova se supruga bojala najgorega, da su László i Edit Tőkés mrtvi, da ih je ubila Securitate.

Ali odakle je čula da se to dogodilo, pitao sam

“Gdje sam čula?”, kriknula je. “Pa, pogledajte kako vam izgleda oko. Ako tako što mogu napraviti strancima, onda vam mora biti jasno da će svoje ljude ubiti sasvim lako...”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo