RIM - Nicola Cosentino (50), državni podtajnik za ekonomiju i financije i Berlusconijev prvi čovjek u Kampaniji, zaglavit će u zatvoru ako talijanski Parlament usvoji zahtjev napuljskoga istražnog suca Raffaelea Piccirilla. Taj je zahtjev došao malo prije objave izbornih lista za proljetne oblasne izbore, pa će vjerojatno spriječiti Berlusconija da Cosentina kandidira za predsjednika Kampanije, gdje desnica ima velike nade u uspjeh, pošto je dosadašnji demokratski “guverner” Antonio Bassolino utopio šanse svoje stranke u moru smeća koje je lani pridavilo Napulj i okolicu.
Smeće i politika
Smeće bi moglo doći političke glave i Cosentina. Tužioci su pribavili dokaze, uvjerljive istražnom sucu, da je Cosentino već petnaestak godina u bliskim poslovno-političkim odnosima s casaleškim klanom, jednim od najkrvoločnijih u camorri, da je tima i još nekim camorristima omogućio ili barem olakšao ilegalnu zaradu baš na nezakonitom i opasnom odlaganju otrovnih otpadaka, a da su mu se oni odužili osiguravajući mu glasove na izborima od općine Casal del Principe, preko kotara Caserta, sve do nacionalnog Parlamenta.
Cosentina je svojim priznanjima prikliještio camorristički boss Gaetano Vasallo, koji kaže da je plaćao Cosentinu mito. Drugi boss, Dario De Simone, svjedoči da mu je Cosentino obećao da će Berlusconijeva stranka, pobijedi li na izborima, eliminirati tzv. crvene suce koji su operacijom Spartacus svojedobno otežali život camorri. Cosentina tereti i snimak telefonskog razgovora u kojemu je bossu Micheleu Orsiju prigovorio: “Nemaš povjerenja u mene, a ja bih se za tebe dao ubiti”, što istražitelji tumače kao ritualnu frazu u tamošnjemu mafijaškom bratstvu. Postoji i svjedočenje bossa Orestea Spagnuola po kojemu je casaleški boss Francesco Bidognetti tvrdio za Cosentina da je “uređen”, tj. camorrist ili s camorrom u savezu.
Biraju onog tko se nakrao
Berlusconijev list Il Giornale i saveznički Libero predstavljaju sve kao dio i dokaz urote sudaca komunista.
Istina je da neka od svjedočenja koja terete Cosentina datiraju još iz sredine devedesetih, ali istina je i da ih je mnogo i s raznih strana.
Uostalom, ne mora to oštetiti Cosentinove političke izglede: u Italiji katkad radije biraju onoga tko se nakrao, nego onoga koji tek mora početi krasti.