Probudio se, stavio sina u automobil, upalio ga i krenuo prema školi. Uobičajen dan bivšeg dinamovca, Brazilca Ettoa, koji je nakon karijere, sa suprugom Zagrepčankom, upravo u Zagrebu savio gnijezdo. No onda je protrnuo...
- Naježio sam se, stresao, stao na trenutak i duboko se zamislio. Udarna vijest na radiju bila je da je pao zrakoplov u Kolumbiji, zrakoplov Chapecoensea, u kojem su bili momci koje sam poznavao. I s kojima sam se veselio... - priča nam Etto, koji je svojedobno u karijeri i igrao protiv toga kluba.
- Pazite, maleni klub iz malenog grada krene naprijed, u četiri godine stigao je iz četvrte u prvu ligu, a sada do finala Sudamericane. Scenarij za film, bajku, čudesna priča. Baš sam se čuo s jednim igračem prije nekih tjedan dana, svi su bili uzbuđeni, oduševljeni što im se događa. I onda se dogodi ovo. Baš taj avion, baš taj let, baš taj dan. Nešto što se svima nama sportašima može dogoditi bilo kada. Strašna tragedija. Izuzev preminulih igrača, Etto je poznavao i trenera, legendu tamošnjeg nogometa - Caija Juniora.
- Čovjek prije pet dana, ushićen uspjehom, kaže da sada može i umrijeti, jer će umrijeti sretan. I onda se sudbina ovako poigra. Strašan šok. Bio je omiljen trener, vodio je sve velike brazilske klubove, bio je poznat kao veliki stručnjak i čovjek. Došao je u klub i mladu momčad prepunu talenata doveo na prag ovakvog uspjeha, koji bi ih katapultirao iz anonimnosti. Ti su dečki trebali ostvariti snove, transfere, neki bi stigli u Europu i napravili karijere. Ovo je bio predložak za veliki, sjajan film, a na kraju je ispao opći horor. Strašno se osjećam, utučeno, tupo, u šoku, ne znam što bih uopće radio - otkriva nam 35-godišnjak. Zajedno s njime, tuguje cijeli Brazil.
- Grad je u planinama, malen je, ali lijep, ponosan. I uspjeh kluba doživljavao je kao svoj. Znate kako je u Brazilu, čovjeku je nakon obitelji i vjere, najbitniji klub. A Chapecó je živio za Chapecoense, no i ostatak Brazila sa silnim je simpatijama pratio progres malog kluba koji postaje stabilan, ambiciozan. Pobjeda nad San Lorenzom bila je proslavljena diljem zemlje, svi su se veselili ovome finalu. Finalu koji se nikad neće odigrati. Tragičnom, nažalost, finalu života. Ettoove zastave su na pola koplja. Kao doduše i cijelom nogometnom svijetu, koji je jučer postao fan Chapecoensea. I to - zauvijek.