Fikret Bačić je bolestan čovjek, ali neće umrijeti sve dok ne ostvari dva cilja: prvi je da dočeka presudu ubojicama svoje dvoje djece i supruge u selu Zecovi prije 24 godine, a drugi je da pronađe posmrtne ostatke svojih najbližih i dostojno ih pokopa.
Prvi svoj životni cilj dočekat će uskoro, čim sud u Sarajevu objavi presudu za 14 okrivljenika za pokolj u Zecovima gdje je ubijeno 150 ljudi. Počiniteljima je suđenje u tijeku. Dok čeka da se ostvari i drugi, želi sagraditi spomenik za 102 djece koliko ih je poginulo u posljednjem od besmislenih ratova na ovom području. On je bio u Njemačkoj tih dana, a njegovi Nermin (12) i Nermina (6) s majkom u kućnom pritvoru sve dok ih srpski vojnici nisu izveli iz kuće i strijeljali. Najmlađe od ubijene prijedorske djece bila je tromjesečna beba, a najstariji su trebali te 1992. godine postati punoljetni. Svi su ubijeni na svojim kućnim pragovima.
- Gradonačelnik Marko Pavić mi je na prvom razgovoru rekao da kao humanist nema ništa protiv spomenika, ali se pitao je li vrijeme za takvo što. Objasnio sam mu da djeca nisu nikome ništa kriva, bez obzira koje su nacije bila. Predao sam im zahtjev i prikupio više od 1000 traženih potpisa. Skupština održava sjednice, ali ova točka nikako na dnevni red - kaže Fikret Bačić.
- Meni je nebitno kakva će biti kazna, kako ubojicama moje djece tako i Karadžiću. Meni je bitno da budu obilježeni kao ratni zločinci. Da ih njihova djeca, susjedi i sugrađani pitaju zašto su to radili. A mi koji smo žrtve zlodjela moći ćemo upirati prstom i reći: Ubiti dijete, ženu i majku je zločin. A zajedno smo slavili, igrali nogomet. Najgore je što se nitko od njih ne kaje - ističe Fikret.