U
Ž
I
V
O
"Vatrena oluja bila je nevjerojatna... Obuzeo me luđački strah i ponavljao sam si jednu rečenicu: 'Ne želim živ izgorjeti!' Ni ne znam preko koliko sam mrtvih tijela pregazio. Znao sam samo jednu stvar: ne smijem živ izgorjeti!"
13. veljače 1945. britanski su bombarderi započeli napad na njemački grad Dresden. U danima koji su slijedili, Britanci i njihovi američki saveznici grad su zasuli s 4.000 tona bombi, piše BBC.
Vatrena oluja koja je nastala uslijed bombardiranja pobila je 25.000 ljudi, uništila središte grada, isisala sav kisik i ugušila ljude koji su pokušali pobjeći od vatre.
Dresden nije bio jedini. Saveznički bombarderi pobili su na desetke tisuća ljudi i do temelja razorili ogromna područja napadima na Kőln, Hamburg i Berlin te nakon toga na japanske gradove Tokio, Hirošimu i Nagasaki.
Bombardiranje Dresdena je postalo jedan od najkontroverznijih poteza saveznika u Drugom svjetskom ratu. Neki su poslije dovodili u pitanje vojnu važnost tog grada. Čak je i britanski premijer Winston Churchill imao određene dvojbe nakon napada:
'Čini mi se da je došao trenutak da pitanje bombardiranja njemačkih gradova samo zbog povećanja terora, iako pod drugim izgovorom, preispitamo', zapisao je u svojim bilješkama. 'Razaranje Dresdena je ozbiljan argument protiv savezničkog bombardiranja.'
U veljači 1945. Dresden se nalazio samo 250 km od Istočne fronte gdje se nacistička Njemačka u posljednjim mjesecima rata pokušavala obraniti od sovjetske armije.
Grad je bio veliko industrijsko i prometno središte. Brojne tvornice proizvodile su municiju, dijelove za avione i drugu opremu za naciste. Ljudstvo i artiljerija prolazili su Dresdenom željezničkim i cestovnim putem, a stotine tisuća njemačkih izbjeglica, bježeći od borbi, slijevale su se u grad.
U to vrijeme, britanske su zračne snage (RAF) objavile da je na redu bombardiranje najvećeg njemačkog grada do sada. Odlučeno je da se izvede napad na Dresden kako bi se pomoglo sovjetskim saveznicima zaustavljanjem napredovanja nacističke vojske, ali i ometanjem evakuacije njemačkog stanovništva s istoka.
Bombarderi RAF-a pojačali su napade na njemačke gradove nakon više od pet godina rata.
Avioni su nosili mješavinu vrlo eksplozivnih i zapaljivih bombi: eksploziv bi raznio zgradu, a ostaci bi potom bili zapaljeni čime bi se povećala ukupna šteta.
I prijašnji napadi zbrisali su pojedine njemačke gradove s lica zemlje. U srpnju 1943. stotine RAF-ovih bombardera krenuli su u napad na Hamburg u operaciji Gomora. Bombardiranje, ali i neuobičajeno suho vrijeme, uzrokovalo je vatrenu oluju – požar tako silan da je stvorio vlastite vremenske uvjete i usisao vjetar koji je dodatno hranio plamen što je uništilo čitav grad.
Napad na Dresden počeo je 13. veljače 1945. Otprilike 800 bombardera RAF-a, predvođenih izviđačima koji su prvo plamenom označili područje bombardiranja oko stadiona Ostragehege, poletjelo je te noći prema Dresdenu. U samo 25 minuta, britanski su avioni na grad bacili više od 1.800 tona bombi.
Kao što je u vrijeme rata bio običaj, uslijedili su dnevni napadi američkih aviona. Više od 520 bombardera USAAF-a nadlijetalo je Dresden u iduća dva dana, pokušavajući pogoditi željezničke pruge, no u stvarnosti razarajući velika područja diljem grada.
Na tlu, civili su pokušali pronaći zaklon. Mnogi su se sakrili u skloništa nakon što je proglašena zračna uzbuna. No prvi val napada prekinuo je dotok električne energije, pa su neki izašli iz skloništa točno na početku drugog vala napada.
Bježeći od vatre, ljudi su umirali od gušenja jer je vatrena oluja isisala zrak iz njihovih pluća. Očevitkinja Margaret Freyer opisala je ovakav prizor: 'Žena je trčala s djetetom u naručju i pala, a dijete je uletjelo u plamen. Žena je ostala posve mirna ležati na tlu.'
Kurt Vonnegut je preživio bombardiranje Dresdena kao ratni zarobljenik.
'Čitav Dresden je bio jedan veliki plamen. Taj je veliki plamen proždirao sve organsko, sve što je moglo gorjeti', zapisao je u svojem tekstu 'Peta klaonica'.
Grad je, zapisao je, poslije napada izgledao 'poput Mjeseca. Nije bilo ničeg osim minerala. Posvuda samo vruć kamen. Svi u čitavoj četvrti bili su mrtvi.'
U napadu su Britanci izgubili šest bombardera, od kojih su tri slučajno srušili njihovi vlastiti avioni. Amerikanci su izgubili jedan.
Nacistička Njemačka je bombardiranje Dresdena odmah iskoristila za napad na Saveznike. Ministarstvo propagande tvrdilo je da u Dresdenu nije bilo vojne industrije i da je to samo bio grad kulture. Iako su lokalne vlasti kazale da je poginulo 25.000 ljudi – što je brojka s kojom se danas slažu svi povjesničari – Nacisti su tvrdili da je poginulo 200.000 ljudi.
U Britaniji je Dresden bio poznat kao turistička destinacija i neki su otvoreno propitivali važnost tog napada. U članku koji je objavio Associated Press rečeno je da su Saveznici izveli 'bombardiranje radi povećanja terora i širenja panike'.
Tvorci američkih i britanskih ratnih planova, međutim, inzistirali su da je napad imao stratešku važnost, istu kao i napadi na neke druge njemačke gradove: uništenje vojne industrije, uništenje domova radnika i sakaćenje njemačkog transportnog sustava.
Američki izvještaj o bombardiranju iz 1953. zaključio je da je napad uništio ili značajno oštetio 23 posto industrijskih građevina Dresdena i najmanje 50 posto stambenih zgrada. No unatoč tome, Dresden je bio 'legitimna vojna meta, a sam napad nije odskakao od uobičajene politike bombardiranja', zaključuje se u izvješću.
Debata o savezničkom bombardiranju i o napadu na Dresden, nastavlja se do današnjih dana. Povjesničari se pitaju je li uništavanje njemačkih gradova omelo nacističke planove ili samo izazvalo smrt civila, posebno kako se rat bližio kraju.
Nasuprot invazijama poput Dana D, daleko je teže ocijeniti koliko su takvi napadi doista pomogli u konačnoj pobjedi u ratu.
Neki smatraju da je napad na Dresden, u najmanju ruku, moralni propust Saveznika, pa čak i ratni zločin. No drugi kažu da je napad bio nužan dio cjelokupnih ratnih aktivnosti da se porazi nacistička Njemačka.
Napad na Dresden čak je postao i dijelom teorija zavjera kojima je naročito sklona krajnja desnica – uključujući one koji negiraju Holokaust i razne ekstremističke stranke – koji ponavljaju preuveličane nacističke podatke o broju stradalih.
75 godina nakon napada, bombardiranje Dresdena i dalje ostaje kontroverzna tema.
Sjećanje na tragediju dijeli njemački javnost
Ekstremno desna Nacionaldemokratska stranka Njemačke (NPD) još je 2005. u parlamentu Saske izazvala skandal jer je savezničko bombardiranje Dresdena nazvala "bombaškim holokaustom".
NPD je svjesno na istu razinu stavio bombardiranje neprijateljskog grada i sustavni genocid nad europskim Židovima i time izazvao velik skandal i izolaciju zastupnika NPD-a u saskom parlamentu.
Koliko poginulih?
NPD je u međuvremenu utonuo u beznačajnost, ali danas je populistička desnica iz Alternative za Njemačku (AfD) preuzela ulogu 'razbijača mitova' vezanih uz tragediju Dresdena.
"Ja polazim od toga da je u Dresdenu u savezničkim bombardiranjima poginulo 100.000 ljudi", rekao je prije nekoliko dana predsjednik AfD-a Tino Chrupalla.
On svoju procjenu zasniva na svjedočanstvu svojih djeda i bake koji su mu govorili o "brdima trupala" na ulicama Dresdena 1945.
Brojka od 100.000 je četiri puta veća od brojke o kojoj su se već odavno složili povjesničari.
"Joseph Goebbels je stvarno obavio dobar posao", govori povjesničar Rolf Dieter Müller iz Centra za vojnu povijest i sociologiju iz Potsdama u razgovoru za tjednik Der Spiegel.
Nacističke vlasti su kasnije ovu brojku uvećale na čak 200.000 iako postoje dokumenti koji pokazuju da su nedugo nakon bombardiranja i oni sami istragom došli do 20 do 25 tisuća žrtava. No te su im brojke očito bile premale za stvaranje mita o Dresdenu.
Müller objašnjava kako je broj od 100.000 žrtava u javnost plasirao Hitlerov ministar propagande Goebbels koji je u posljednjim danima rata tako htio podići borbeni moral posrnule Njemačke. Müller je bio na čelu povjerenstva koje je još jednom detaljno istražilo posljedice bombardiranja i broj žrtava u Dresdenu.
No zašto se do te mjere raspravlja o žrtvama bombardiranja Dresdena kada je, po ukupnim ali i relativnim brojkama, žrtva bilo mnogo više u zapadnim gradovima Njemačke poput Hamburga, Kölna ili Ruhrske oblasti koje su se na nišanu savezničkih bombardera našle mnogo prije nego Dresden koji se nalazi na krajnjem jugoistoku zemlje?
Mit nevinog grada
Činjenica je da je Dresden bombardiran pred sam kraj rata. No činjenica je isto, kako tvrde povjesničari, da se taj kraj u veljači još nije mogao s točnošću predvidjeti.
Argument revizionističkih krugova kako je bombardiranje Dresdena i vojno bilo potpuno besmisleno isto je tako pobijena. "Dresden je 1945. bio važno vojno čvorište. Ondje se nalazio velik broj vojnika koji su se povlačili pred Crvenom armijom i bojazan saveznika i Sovjeta bila je da će ti vojnici uskočiti u pomoć prilikom opsade Berlina", kaže Müller.
I bivša gradonačelnica Dresdena Helma Orosz pokušava ukloniti mit o "nevinom gradu".
"U Dresdenu se proizvodilo oružje. Ovdje su bili zatočeni prisilni radnici. To su svi znali", rekla je Orosz.
Preuveličavanje tragedije, kao da 25 tisuća mrtvih nije dovoljno, nastavljen je i u Istočnoj Njemačkoj jer je bombardiranje prosovjetskim vlastima poslužilo za gajenje mržnje prema Zapadu i "angloameričkom teroru".
"Nacisti su započeli mit, a komunisti DDR-a su ga nastavili njegovati", kaže povjesničar Johannes Schütz za njemačku novinsku agenciju dpa.
Simbolično, pomirba između saveznika i Dresdena nastupila je 2005. kada je novcem iz cijelog svijeta, između ostalog i iz SAD-a i Velike Britanije, završena obnova u bombardiranju srušene katedrale. Od tada ona služi i kao simbol pomirenja.
Ali očito ne za sve. (Hina)