Pape ne podnose ostavku, ali se mogu odreći dužnosti. Razlika nije samo terminološka, nego suštinska: ostavka se podnosi nekome, nad papom nema autoriteta (barem ne na ovom svijetu), pa se on samo može odreći dužnosti i časti.
Svejedno, tema papinske ostavke već pedesetak godina nije tako čudnovata sama po sebi da bi morala samo izazivati smijeh. Razmišljao je o njoj ozbiljno Pavao VI. kada je odlučio da biskupi idu u mirovinu sa 75, te da kardinalima oduzme pravo biranja pape netom navrše 80 godina. Pavao VI nije se odvažio na taj korak jer se bojao da bi tako traumatizirao Crkvu - rekao je 1997 u razgovoru na Vatikanskom radiju isusovac svećenik Paolo Dezza, ispovjednik Pavla VI. Dezza kaže da je Pavao VI. imao dvije glavne brige u pogledu završetka svog pontifikata: "ponajprije pripraviti se pobožno za smrt i, zatim, strah od nemoći". "Upravo zato je", kaže Dezza, "molio Gospodina da uzmogne raditi do kraja, i zaista je radio kao papa sve do večeri uoči svoje smrti", u kolovozu 1978 u Castelgandolfu.
Rastezala se ta tema još više za duge bolesti Ivana Pavla II. Papa Wojtyla, suočen sa sve očitijom fizičkom nemoći, u nekoliko je navrata rekao da će „ostati na dužnosti dok to Bog bude htio“ - što ne znači „dok ne umre“, nego „dok ima snage za tu dužnost“. Zaista, Ivan Pavao II nije se odrekao dužnosti sve do smrti, jer je bio kadar neke njezine aspekte obavljati gotovo do samog kraja.
Napustiti svoj križ
Prije deset godina je tu tezu pape Wojtyle razradio njegov prijatelj i pisac Vittorio Messori u članku objavljenome na naslovnoj stranici milanskog Corrierea della Sera. Messori je za usporedbu je uzeo Georgea Careya, dotadašnjeg nadbiskupa Canterburyja i time primasa Anglikanske crkve: navršio je bio 67 godina, u dobru je zdravlju, a ipak je odstupio s te dužnosti, a na upit o nasljedniku odgovara da to nije njegova stvar, da će ga s liste predloženih imenovati Prvi ministar (Blair), pa će ga Kraljica potvrditi - a Carey će se posvetiti svom vrtu, igrat će se s unucima i priuštit će si neko putovanje kao običan turist. Gotovo s gnušanjem Messori je pisao da se u tom slučaju vjersko vodstvo vidi kao da je posrijedi predsjedanje nekom multinacionalnom tvrtkom ili "service clubom". "Petrovska služba" je posve drukčija, insistira Messori: nekog svećenika biraju drugi svećenici, eminentni po nauku i po strogosti života, ali koji djeluju kao ponizno sredstvo Duha Svetoga. U katoličkom obzoru, tvrdi Messori, papinstvo nije institucija nego "misterij: misterij Boga koji se učinio čovjekom među ljudima i koji je htio da neki čovjek bude Njegov svjedok i znak Njegove nazočnosti sve do Njegova povratka, na završetku vremena." U tom sklopu on ponavlja parabolu Ivana Pavla II koji je podsjetio da ni Krist (podrazumijeva se: Bog i svemoćan) nije sišao s križa ma koliko ga je boljelo. To znači da ni Papa, kao Kristov namjesnik na Zemlji, nema pravo napustiti svoju dužnost, svoj križ. Messori to prihvaća i diže na razinu vjerske i moralne obveze: "iako Zakonik kanonskog prava teorijski predviđa mogućnost" da se papa odrekne funkcije, "po savjesti nema mogućnosti da skine križ s leđa, odabravši mirovinu i odmor".
To ne znači da se neki pape nisu odrekli dužnosti, u nuždi ili pod pritiskom. Posljednji je to učinio Grgur XII Correr 1415, na saboru u Konstanzu, omogućivši tako da se završi "veliki raskol" (njemu su se bila suprotstavila ukupno trojica izabranih antipapa, a sabor je istodobno svrgnuo obojicu tada preživjelih, pa se moglo ponovo uspostaviti zajedništvo). Najpoznatiji je među papama koji su odstupili sv. Celestin V del Morrone (baš zbog ostavke 1294 neki su mu odricali svetost, proglašenu 1313., pa ga je i nakon kanonizacije npr. Dante uvrstio u pakao; njegov nasljednik Bonifacije VIII ga je zatvorio u samostan, nedavna istraživanja pokazuju da je veoma vjerojatno umoren). Benedikt IX Tuscolanski bio je u XI stoljeću papa triput: jednom je odstupio, a dvaput je svrgnut (posljednji put i izopćen). U prvom tisućljeću je Ivan XII Tuscolanski zbačen 964 godine, a sv. Silverij mučenik je odlukom cara Justinijana 537 nasilno zbačen, a zatim prisiljen potpisati odricanje od dužnosti, dok je već bio na umoru od mučenja. Svi ostali pape umrli su na dužnosti.
Krist podržava Petra
Bl. Ivan Pavao II je, oči operacije bedrene kosti 1994. godine, rekao kirurgu Gianfrancu Fieschiju: "Vi i ja imamo samo jedan izbor: vi me morate izliječiti, a ja moram ozdraviti. Nema mjesta za umirovljena papu." Uoči Božića i otvaranja Svete 2000. godine Ivan Pavao II je suradnicima u Kuriji izjavio da Krist podržava Petra (dakle: i svakog papu, Petrova nasljednika) "unatoč njegovoj osobnoj slabosti". Ta je rečenica tada protumačena istodobno na dva načina: da su, Kristovom pomoću, bili crkveno kvalitetni i oni pape koji su privatno bili slabići ili zločinci, te da Krist pomaže i onemoćalom papi da bude valjan papa.
Benedikt XVI odlučio je drukčije. Na neki način je baš sadašnji Papa dovršio reformu Pavla VI koji je odredio mirovinsku dob za biskupe i kardinale.