ARHITEKT U KUĆNOM PRITVORU

Ai Weiwei: Salonski disident sklon spektaklu, ili istinski protivnik kineskog režima?

Ai iz pritvora i dalje twitta, chata i komunicira na druge načine
 AFP

Ai Weiwei, najpoznatiji kineski arhitekt izvan granica Kine, stavljen je u kućni pritvor u Pekingu, čime je njegovo natezanje s kineskim vlastima došlo do kritične točke. I ova se mjera - u usporedbi s drugima - može shvatiti više kao packa po prstima nego kao ozbiljna retorzija, poput 11 godina ozbiljnog zatvora, onoga pravoga, na koji je osuđen Liu Xiaobo, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Razlika se svodi na dva-tri slova. Liuva borba za ljudska prava, s manifestom koji su potpisale tisuće i u kojemu se zahtijeva višestranački demokratski politički sustav, najmoćnija oligarhija na svijetu s pravom smatra subverzijom, jer potkopava glavni temelj njezine vlasti. Aijeva borba za ljudska prava ograničava se na slobodu govora i komuniciranja, a to je sa stanovišta vlasti tek diverzija, jer je ne ugrožava izravno, ne gađa u srce njezine moći.

Glamur i senzacija

Ai Weiwei postao je poznat na Zapadu ne toliko što je bio jedan od arhitekata futurističkoga Olimpijskog stadiona u Pekingu, nego što se jedini od njih distancirao javno od projekta zato što su, kaže, vlasti “pretvorile Igre u instrument političke propagande”. Ma vidi čuda! A kada i gdje to Olimpijske igre nisu bile instrument propagande bilo režima, bilo vladajuće ideologije? U Berlinu? U Los Angelesu? U Moskvi? U Seulu? Pa tako su i počele, još u Olimpiji, prije 27 stoljeća. Aijev protest izazvao je odjek na Zapadu, ali je ponegdje bio i ismijan, kao pokušaj plastične operacije ideološkog himena. Dosljedno bi bilo uopće se ne latiti udjela u tom ili takvu projektu - ali onda bi izostali senzacija, odjek i glamour.

Djeca pod ruševinama

Batine koje je dobio Ai posvjedočile su da su neke njegove akcije ipak pogodile u živac, ako ne u srce. Poslije katastrofalnog potresa 2008. u Sichuanu priredio je instalaciju s imenima oko 5000 djece žive zakopane i ubijene pod ruševinama škola koje su bile loše izgrađene. Htio je svjedočiti na sudu u Chengduu u korist aktivista koji je prikupio imena tih najnevinijih žrtava i dokaze protiv korumpiranih dužnosnika. Prije sudskog ročišta u hotelsku sobu su mu upali policajci i namlatili ga tako da je lubanju morao dati pokrpati u Njemačkoj. Aktivist je zaglavio u višegodišnjem zatvoru.

Za Galeriju Tate u Londonu Ai je pripremio novu instalaciju: milijuni (Reuters veli 15 milijuna, AP oko 100 milijuna) suncokretovih sjemenki od porculana, ručno izrađenih. Ta bi instalacija simbolizirala oskudicu 1958.-1961., nakon katastrofalnoga Maova “velikog skoka naprijed”, kada je od gladi pomrlo 20-30 milijuna Kineza.

Za dodatnu kaznu vlasti su mu naredile da sruši netom izgrađen atelijer u Shanghaiju, od oko 2000 metara četvornih, jer je, navodno, bez dozvole. Gradonačelnik Shanghaija pozvao je sedam umjetnika, među kojima i Aija, da ondje grade atelijere i na taj način konstituiraju novu četvrt kulture. Samo Aijev nije otvoren, naglo je postao “divlja gradnja”. Za porugu - jer u kineskoj kulturi je važno ne “izgubiti obraz” - Ai je pozvao oko 1000 ljudi na feštu u povodu rušenja atelijera, ponudivši za okrepu 10.000 riječnih rakova.

Natezanje konopca

Popratio je to porukom na Twitteru: “U Kini nema slobode tiska, nema neovisnog pravosuđa, ni mogućnosti da se iskaže neslaganje”.

Vlasti su mu naredile da otkaže ironičnu feštu i da ne otputuje u Shanghai. Da biste me spriječili, morate me zatvoriti - odrezao je Ai. Policajci su se posavjetovali s nadležnima, pa su ga stavili u kućni pritvor - što je Ai odmah telefonirao Daily Telegraphu i nekim inim glasilima.

To je specifičan pritvor, jer Ai odande i dalje chata, twitta i komunicira na druge načine. Eto zašto i tu mjeru - na svaki način nedopustivu i vrijednu osude - ipak svrstavam u “packe”, u usporedbi s onim što kineske vlasti poduzimaju kad im se zaista nagazi na žulj.

Za razliku od “narodnih neprijatelja”, koji su znali biti utamničeni godinama i desetljećima, Ai Weiwei zasad je žrtva “represivne tolerancije”. Njegov sukob s vlastima pomalo sliči natezanju konopa.

Hoće li preći granicu? Zasad Ai Weiwei ne dira ni u jednu od kritičnih točaka: ne spominje višestranački sustav, ni manjinska prava u Tibetu ili Istočnom Turkestanu, a ni religije koje kineska Komunistička partija suzbija kao konkurenciju (Falun Gong, pa i Katoličku crkvu).

Stoga i kineskim vlastima odgovara da se stekne slika o Aiju kao o salonskom disidentu, sklonome spektaklu i željnome odjeka, poglavito na Zapadu. Vjerojatno su donekle u pravu. Ali to ne mijenja ono bitno: da je u pravu i Ai Weiwei kada kaže da u Kini nema slobode komuniciranja (premda je on ima više od drugih, ali to je dokaz u njegovu korist) ni neovisnog sudstva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. siječanj 2021 16:09