Majušni muškarac u velikoj fotelji gromkim je glasom i spektakularnim vokabularom najavio svoj odlazak nakon više od deset godina na čelu britanskog parlamenta. Većina kolega iz zastupničkih klupa ustala je i nagradila ga prodornim pljeskom, nakon čega su mu sat i pol držali govore hvale. No, jedna je znakovita skupina ostala sjediti, bez pljeskanja, bez riječi hvale. Bili su to članovi vlade Borisa Johnsona.
John Bercow, predsjednik Donjeg doma, najviše se zamjerio bivšim stranačkim kolegama, konzervativcima koji su se zalagali za Brexit. Kritičari tvrde da je bio pristran, činio sve u svojoj moći kako bi zaustavio Brexit, a pobornici tvrde da je bio borac za značaj parlamenta i zastupnika. Nije nemoguće da su i jedni i drugi u pravu.
Iako je visok samo 168 centimetara, Bercow je nebrojeno puta uspio nadvisiti članove vlade, pa čak i premijere. Kolege u šali za njega kažu da je progutao rječnik, pa disciplinu u parlamentu održava kombinacijom prodornog uzvika “Reeeeeed!” i nevjerojatno elaboriranih gospodskih uvreda.
Iz radničke obitelji
“Vrlo nježno kažem da sjediti na klupi i razmetljivo prtljati po elektroničkom uređaju krši prihvaćene konvencije ovog Doma da se takvi uređaji trebaju koristiti bez nagrđivanja parlamentarne pristojnosti”, priopćio je tadašnjem ministru zdravstva Jeremyju Huntu dok je jednom petljao po mobitelu. “Radi se o nečemu toliko zasljepljujuće očitom da bi samo neuobičajeno bistra i sofisticirana osoba mogla propustiti to shvatiti.”
Kada je jednom prilikom tadašnji premijer David Cameron premašio zadano vrijeme za odgovaranje na pitanja, i to tako što je kritizirao čelnika oporbe umjesto odgovarao na pitanje, Bercow ga je odlučio srezati. “Reeed!” viknuo mu je. “Ali nisam završio!” odgovorio mu je Cameron. “Kao odgovor na to pitanje, premijer je završio i može mi vjerovati na riječ da je završio”, odbrusio je Bercow.
Glasan, pristojne uvrede i šarene kravate ono su po čemu će Bercowa pamtiti šira javnost. Na svoj prvi dan na poslu kao predsjednik parlamenta raskrstio je s tradicijom i nije obukao tradicionalnu opravu. Sjeo je u fotelju odjeven u obično odijelo, sa živopisnom plavom kravatom, a od tradicionalne oprave jedino je zadržao halju.
“Mislim da se savršeno pristoji da predsjednik nosi poslovno odijelo i da nosi jednostavnu halju preko tog odijela, i to namjeravam činiti”, rekao je tada. “Za mene je to stvar osobnog izbora. Mislim da je prikladno i u duhu vremena.”
Što god kritičari mislili o Bercowu, jedno mu se ne može poreći - parlament se danas ponovno nalazi u središtu politike UK. Postao je mjesto aktivne rasprave u kojoj svaki zastupnik, bez obzira na položaj, ima pravo izraziti mišljenje i postaviti neugodna pitanja vladajućima. Postao je i mjesto gdje zastupnici nadilaze stranačke podjele kako bi postigli kompromise za koje vjeruju da su u najboljem interesu građana. U cijelom kaosu oko Brexita, moglo bi se tvrditi, parlament je jedini dio britanske politike koji služi svojoj svrsi i radi kako je zamišljen, koliko god njegove odluke frustrirale one koji se s njima ne slažu. Sve to ne bi bilo moguće bez Johna Bercowa.
Malo je nedostajalo da Britanija ostane uskraćena za jednog nezaboravnog čelnika parlamenta. Mladi Bercow bio je strastveni i uspješni tenisač te se našao na prvom mjestu državne ljestvice juniora. No, kada je prestao rasti, postalo je očito da neće imati predispozicije za profesionalnu tenisku karijeru.
Bercow je rođen u Edgwareu na sjeveru Londona, u radničkoj obitelji koja se prije stotinjak godina doselila iz Rumunjske u Britaniju. Svoje su prezime naturalizirali iz Berkowitz u Bercow. Njegovi djed i baka po ocu bili su Židovi, a majka Brenda se nakon udaje također preobratila na judaizam. Otac Charles bio je vozač taksija, ali mladi John Bercow zračio je ambicijom već od studentskih dana.
Diplomirao je politologiju na Sveučilištu u Essexu s počastima kao jedan od najboljih studenata. “Kada je ovdje studirao, bio je vrlo desno nastrojen, izrazito svadljiv i vrlo dobar. Bio je izvanredan student”, rekao je poslije Anthony King, jedan od njegovih profesora.
Dok je još studirao, pridružio se klubu Konzervativnih ponedjeljaka, tvrdo desnoj skupini studenata od kojih se i stranka poslije distancirala. Natjecao se i za izvršni odbor kluba 1981., zalažući se za program “potpomognute repatrijacije” doseljenika. Izabran je za tajnika za imigraciju i repatrijaciju, no kada je navršio 20 godina, napustio je klub nakon svađa s članovima. Kasnije u životu priznao je da je članstvo u klubu bilo “potpuno ludilo” te da su njegovi tadašnji stavovi bili “tupoglavi”.
Konzervativna mladost
Bercow je bio posljednji predsjednik Federacije konzervativnih studenata prije nego što je 1987. ta organizacija raspuštena, no tu je poziciju iskoristio kako bi se povezao s vodećim članovima stranke. Izabran je za člana Općinskog vijeća u londonskoj četvrti Lambeth 1986., no nije uspio ući u parlament sljedeće godine. Nije se uspio probiti ni na sljedećim izborima, 1992., kada se natjecao u izbornoj jedinici Južni Bristol.
Uoči izbora 1997. unajmio je helikopter za 1000 funti kako bi stigao na dva sastanka o predizboru kandidata, u dvije jedinice u kojima konzervativci uvijek prolaze - Buckinghamu i Surrey Heathu, te je postao kandidat torijevaca za Buckingham. Poslije je za najam helikoptera izjavio kako je to bilo “najbolje potrošenih 1000 funti u životu”.
Konzervativci su tada bili u oporbi, a Bercow je brzo napredovao. Već 1999. imenovan je glasnogovornikom za obrazovanje i rad te je prvi put sjeo u “prednje klupe” parlamenta, rezervirane za članove vlade i vlade u sjeni. Sljedeće je godine postao glasnogovornik za unutarnju politiku, 2001. glavni tajnik Ministarstva financija u sjeni, potom ministar u sjeni za rad i mirovinski sustav.
Sljedeće se godine Bercow oženio sa Sally Illman, bivšom konzervativkom koja je prešla u laburiste. Iako je 1997. bila aktivni član laburističke kampanje, u Buckinghamu je zdušno podržavala budućeg supruga. Bercow i Sally postali su roditelji troje djece, dva dječaka i djevojčice, no njihova će veza često biti sve samo ne idilična.
Njegova je tvrdoglavost prvi put došla do izražaja u sukobu s čelnikom stranke Iainom Duncanom Smithom 2002. godine. Kada je laburistička vlada predložila Zakon o usvajanju i djeci, prema kojemu bi nevjenčani parovi, uključujući i homoseksualne, smjeli posvajati, Smith je naložio svojim zastupnicima da glasaju protiv. Bercow je smatrao da je morao dopustiti glasanje prema savjesti, glasao je za i podnio ostavku, vrativši se u stražnje klupe parlamenta odakle je nastavio kritizirati Smitha.
Sljedeće godine novi šef oporbe Michael Howard imenovao ga je ministrom u sjeni za međunarodni razvoj, no Bercow se i s njim uspio posvađati. Sporili su se oko poreza, imigracije i rata u Iraku, a Bercow je prešao granicu kada mu je rekao da je zastupnica Ann Widdecombe bila u pravu rekavši da je “nešto mračno oko njega”. Howard ga je 2004. potjerao iz vlade u sjeni. Nakon toga više nikad nije zasjeo u prednje klupe, no postao je izrazito aktivan zastupnik.
Bio je rizničar višestranačke grupe koja se zalagala za zaštitu prava i podizanje svijesti o domorocima i plemenima. Udruga Stonewall prozvala ga je političarem godine zbog njegove borbe za jednakost članova LGBT zajednice, a postao je i jedan od najglasnijih boraca za podršku djeci s problemima u govoru i komunikaciji, teme koja mu je postala bliska kada je njegovu najstarijem sinu dijagnosticiran autizam. U 2005. dobio je i prestižno priznanje za oporbenog zastupnika godine.
Bercow je s godinama sve više gubio konzervativne stavove, iako i on i njegovi poznanici tvrde da je utjecaj njegove supruge tu bio minimalan. Kada je 2007. torijevac Quentin Davies prebjegao laburistima, mediji su bili puni glasina da će ga Bercow slijediti. Iako je ostao član stranke, 2007. postao je savjetnik laburističkog premijera Gordona Browna, zadužen za izvještaj o podršci djeci s problemima u govoru i komunikaciji, za što je dobio odobrenje stranke.
Kada je predsjednik parlamenta Michael Martin najavio svoje povlačenje 2009., Bercow je odmah najavio kandidaturu.
“Htio sam postati predsjednik jer sam osjećao da postoji zadaća koju treba odraditi, ojačati uključenost i povećati prilike zastupnika iz stražnjih klupa te pomoći parlamentu da ustane s koljena i prepozna da nije tu samo kao operacija za udaranje pečata aktualnoj vladi, nego da se prema potrebi suprotstavi i razotkrije aktualnu vladu”, opisao je poslije svoje namjere.
Sa samo 45 godina postao je najmlađi predsjednik u više od 100 godina. U prve tri godine mandata Bercow je znatno povećao broj pitanja na koja su premijeri odgovarali tijekom tjednog termina te je potaknuo renesansu hitnih pitanja, mehanizma kroz koji su zastupnici mogli pozvati ministre u parlament kako bi se očitovali o gorućim temama.
Izvan parlamenta Sally Bercow privlačila je znatno više pažnje od supruga. Dok je John reformirao zastupnički dom, atraktivna Sally se fotografirala omotana samo u zavjese za tabloid Evening Standard. Sudjelovala je i u celebrity izdanju “Big Brothera”, no bila je prvi stanar kojeg su izbacili.
Htjela je postati zastupnica Laburističke stranke te je čak bila na listi odobrenih kandidata, no nije uzeta u obzir nakon “Twitter skandala” 2012. kada je optužila lorda Roberta McAlpinea za pedofiliju, zbog čega mu je morala isplatiti izdašnu odštetu.
U svibnju 2015. priznala je da je imala aferu sa suprugovim bratićem Alanom, koja je trajala godinu dana. Tada je izjavila da je “grozna supruga” te da je “je**no slomljena srca” nakon što ju je Alan Bercow ostavio. Alanova supruga Erica uzvratila joj je da “prvo moraš uopće imati srce da bi ti moglo biti slomljeno”.
Sally je za aferu okrivila “život u parlamentu”, no ostala je u braku s Johnom za kojeg je rekla da je bio “izrazito častan čovjek, vrlo dobar čovjek, jedini koji se u cijeloj priči držao dostojanstveno”. Iako je tada medijima rekla da ne zna što želi, niti zna što John želi, par je i danas u braku, a Sally je iz parlamentarne galerije došla podržati svog supruga kada je najavio odlazak.
Bercow se, pak, u najavi odlaska pozvao na obećanje koje je dao supruzi - da će mu prošli izbori biti posljednji.
Predsjednik parlamenta je nestranačka pozicija te izabrani predsjednik podnosi ostavku u stranci. No, ista ta pozicija tradicionalno dolazi uz veliku količinu poštivanja. Dvije vodeće stranke ne postavljaju kandidate na izborima u jedinici aktualnog predsjednika. Osim velike plaće, uz poziciju dolazi i mirovinska isplata veća od milijun funti, a odlazećeg predsjednika vlada imenuje lordom, čime mu se jamči mjesto u Gornjem domu.
Bercow je, pak, Konzervativnu stranku toliko uspio isprovocirati da je bila spremna prekršiti obje tradicije. I prije najave odlaska stizale su glasine iz vlade kako će imenovati protukandidata u Buckinghamu, u pokušaju da izbace Bercowa iz parlamenta. Gotovo je sigurno da ga neće imenovati lordom.
Trajno se zamjerio pobornicima Brexita kada je dopustio da se poziv na izvanrednu debatu - procedura SO24 - iskoristi kako bi parlament preuzeo kontrolu nad dnevnim redom, koji inače zadaje vlada. Iako se tradicionalno ta procedura završavala općenitom izjavom ili zaključkom, Bercow je dopustio da se glasa o prijedlogu da zastupnici određuju dnevni red, čime je u ožujku ove godine omogućio seriju “indikativnih glasovanja”.
Vlada Therese May izrazito se protivila takvoj interpretaciji, iako su iza inicijative stajali zastupnici obje stranke. Omogućio je preuzimanje kontrole još jednom u ožujku kada su zastupnici pokušali progurati zakon kojim bi prisilili May da zatraži produljenje roka.
Oproštajni poklon
S odlukom Borisa Johnsona o suspendiranju parlamenta Bercow je ponovno dao dnevni red u ruke zastupnicima kako bi u rekordnom roku progurali zakon koji bi zaustavio Brexit bez sporazuma, čin koji vjerojatno smatra svojom konačnom pobjedom kao predsjednik parlamenta.
Kao oproštajni poklon, pokvario je i planove konzervativaca da s novim izborima imenuju predsjednika koji bi više povlađivao vladi. Najavio je odlazak za 31. listopada, prije izbora, kako bi njegova nasljednika birao aktualni sastav parlamenta - sastav koji je iskusio novu moć zastupnika, koji se većinski protivi Brexitu bez sporazuma i koji se protivi vladi Borisa Johnsona.
Bercow je prvi predsjednik parlamenta nakon Drugoga svjetskog rata koji je obnašao istu dužnost dulje od deset godina, prošao tri izbora i četvero premijera. Koliko god je bio reformist u smislu parlamentarnih procedura i stila odijevanja, bio je i tradicionalist u smislu da se trsio održati visoku razinu diskursa u zastupničkom domu.
Nije dopuštao dobacivanje i upadanje u riječ. Vikao je i na laburiste i na konzervativce kada ne bi dopustili protivnicima da dovrše misao. “Koliko god da je cijenjeni zastupnik iritantan... članovima vlade, bit će saslušan do kraja”, jedna je od poznatijih rečenica. Posebno je osuđivao “gunđanje iz sjedećeg položaja”, a uzrujane zastupnike hvalio bi zbog njihove strastvenosti, no i savjetovao im da se umire, i uz pomoć farmakoloških pripravaka ako treba. Njegovim odlaskom počet će novo poglavlje britanskog parlamentarizma, možda gore, možda bolje, no sigurno drugačije. Zastupnici će možda jednoga dana sa sjetom gledati na razdoblje kada su mogli prozivati vladu, no brojni gledatelji parlamentarne televizije žalit će za živopisnim, psihodeličnim kravatama i neizostavnim, neponovljivim uzvikom “Reeeeeeed!” koji se gromoglasno prolamao između zastupničkih klupa.