RIM - Album “Revolver”, koji su The Beatles objavili 1966, najbolja je glazba, tvrdi (“poluozbiljno”) vatikanski Ossevatore Romano. Iako je Papa u Apostolsku palaču dao unijeti pianino na kojemu svira Bacha, iako i na put sobom nosi iPod s Mozartom, oficiozni vatikanski dnevnik dao se u rangiranje nešto suvremenije popularne glazbe.
Uoči tjedna Festivala talijanske popijevke u Sanremu vatikanski Osservatore Romano - koji nikada nije gajio sklonost tome medijskom derneku - objavio je “poluozbiljan priručnik o dobroj glazbi”, rangovni popis s deset zapovijedi muzičkih, gdje su navedene “neke ploče bez kojih se ne može, radi oporavka iscrpljenih slušnih organa medijskog čovjeka”.
Engleski “Revolver” je na prvom mjestu jer “označava jasan rez s prethodnom proizvodnjom te je točka bez povratka za suvremenu laku glazbu. Neke od pjesama, na primjer ‘Taxman’ i ‘Got to get you into my life’ kao da su jučer skladane.”
2. David Crosby: If I could only remember my name
Za Osservatore hipijevski manifest generacije iz Woodstocka, koji je potpisao David Crosby, ali čijem nastanku su pridonijeli svi najbolji glazbenici sa Zapadne obale, od Joni Mitchell do Jerryja Garcíje i Neila Younga.
3. Pink Floyd: The dark side of the Moon
Možda je golemi komercijalni uspjeh (10 godina na top listama) razlog što je taj album malo po ćudi puristima, koji preferiraju ostvarenja kao što je ‘Ummagumma’, jamačno napornija i eksperimentalna, sudi list.
Ploča “stapa u intrigantnu mješavinu blues, u korijenima te američke grupe, s najboljim sastojcima engleskoga i američkog popa, ne zanemarujući ni country”. Snaga mu je u ukusnoj i uspjeloj “kombinaciji akustičkih i električnih instrumenata”.
Slijedi “The Nightfly” Donalda Fagena, objavljen 1982, “ploča u prikrajku, koja nikada nije postigla istinski komercijalni uspjeh, ali je obvezatna za sve poštovaoce tog žanra”. Dijeli peto mjesto s Thrillerom Michaela Jacksona.
Po Osservatoreu smije “tek donekle biti ubrajan u black music, jer je Jackson već ranije započeo operaciju postupnog izbjeljivanja”. Taj je album remek-djelo “popovskog kralja” baš zbog inovativnog razaranja tada već stereotipnih shema “crne glazbe”.
Moment službenog rađanja onoga što se neinventivno zove world music. “Dvije godine ranije Simon je naletio na ploču s crnačkom glazbom iz johannesburških geta. Ona ga je obuzela toliko da je otišao tamo sam istraživati i uloviti zvučnost mjesnih glazbenika.”
Osservatore je jamačno imao razloga ne iznijeti u prvi plan naslov “Achtung baby”, ne slutimo zašto, ali naglašava da je “One” samo najuspjelija među 12 pjesama: “Elektronika ulazi snažno u zvuk skupine koju predvodi Bono.”
8. Oasis: (What’s the story) Morning glory?
Braća Gallagher (Oasis), predstavljena kao nemirna djeca radničke klase, objavila su 1995 “(What’s the story) Morning glory?”, svoje “malo remek-djelo” koje im je donijelo osmo mjesto u Vatikanu.
Treći katolik za redom na popisu je Carlos Santana, čiji nadnaravno naslovljen “Supernatural” iz 1999 donosi “autentično dostojanstvo duetima, koji se afirmiraju zbog tržišnih razloga.” Vrijeme radi za onoga “tko zaista zna svirati”.
Poetski značaj “koji često zadire u vizionarstvo, a nakon obraćenja i u mesijanstvo” osigurao je deseto mjesto Bobu Dylanu, ali mu Osservatore Romano pripisuje u “preveliki grijeh” što je otvorio put cijelim naraštajima kantautora tipa “lijepi tekst u tri note”.