U zraku smo... Negdje, tko zna više točno gdje, iznad koje zemlje, ali definitivno visoko. Kroz male, ovalne prozore aviona vidi se samo plavetnilo. Uši su nam već nekako navikle na potmuli zvuk brujanja avionskih motora - onaj monotoni, ujednačeni zvuk koji kad-tad uspava i one najuzbuđenije putnike.
Ovaj put oni su većinom uljuškani, a stjuardesa se polako kreće kroz prolaz između sjedala, nutkajući budne i zainteresirane, ispitujući trebaju li ili žele li što. Odjednom ljubazni osmijeh s njezina lica nestaje. Ona zastaje, upire pogled ispred sebe, u dio aviona iz kojega se širi prvo tihi, a kako sekunde prolaze sve glasniji žamor. Nešto nije u redu.
Kabina se ubrzo počne puniti dimom. Bijela zavjesa širi se putničkim trbuhom zrakoplova iz smjera toaleta. Zloglasna bijela koprena svakom sekundom postaje sve gušća, sve više ispunjava prostor, toliko da se jedva vidi prolaz, a kamoli nekoliko metara udaljeni putnici. U jednom trenutku nestaju svjetla...
Sekunde presuđuju
Reakcija je munjevita. Stjuardesa juri prolazom između sjedala prema jednom od pretinaca na stropu, “spremnika” u koje putnici obično stavljaju ručnu prtljagu. Uzima glomaznu masku, koja pomalo podsjeća na onu kojom se služe zavarivači, uzima aparat za gašenje i juri do WC-a. Zastaje pokraj vrata, čeka nekoliko sekundi u gustom dimu kroz koji se jedva naziru njezini obrisi, a zatim naglo otvara vrata i baca se na posao. Nestaje na nekoliko sekundi, skrivena dimom i vratima toaleta, dok putnici, skutreni u prepoznatljivu poziciju za slučaj opasnosti - prsiju priljubljenih uz koljena i nagnuti naprijed - čekaju što će se dogoditi, vjerojatno prebirući u svojim glavama po svome dosadašnjem životu, žaleći za neostvarenim i misleći na voljene.
Nakon još nekoliko trenutaka agonije i neizvjesnosti slijedi olakšanje. Zakrabuljena stjuardesa izlazi iz WC-a. Kabina je i dalje puna dima, ali vatra je ugašena, opasnost je prošla i potencijalno ozbiljne posljedice su izbjegnute. Nastavlja se let prema planiranoj destinaciji.
Dok skida masku s glave, svima je jasno da su presudile sekunde. Na visini od nekoliko tisuća metara, u utrobi metalne high-tech ptice, presudno je svaku od njih trošiti s najvećom mogućom pažnjom. Baš ništa se ne prepušta slučaju jer svaka pogreška može imati neizrecive posljedice.
Na sreću, u našem slučaju, opisana situacija bila je samo vrlo vjerna vježba. Jutarnji je list, naime, imao priliku posjetiti Centar za letačku obuku (Flight Training Centre) Turkish Airlinesa u Istanbulu, koji se nalazi u sklopu međunarodne zračne luke Kemal Atatürk.
Riječ je o zdanju u kojemu piloti i kabinsko osoblje prolaze rigoroznu obuku koja će im jednoga dana pomoći da u slučaju potrebe, odnosno opasnosti reagiraju na najbolji mogući način kako bi osigurali maksimalnu sigurnost putnika. Razina spremnosti mora biti na visini jer o poslu tih ljudi ovise ljudski životi.
Naime, prema statističkim podacima, broj putnika u zračnom prometu u 2014. godini na svjetskoj razini iznosio je čak 3,3 milijarde. Kontinuirani rast broja putnika očekuje se i ove godine i procjenjuje se na oko 3,7 milijardi, dok bi 2034. trebao iznositi visokih sedam milijardi ljudi - današnja ukupna svjetska populacija! Za usporedbu, prije 22 godine, dakle 1994., komercijalnim je letovima putovalo “samo” 1,2 milijarde ljudi. Brojke su svake godine sve veće i za Turkish Airlines koji vozi na 287 destinacija u ukupno 113 zemalja. Lani je njime putovao 61 milijun putnika, a ove godine očekuju njih 72 milijuna.
Zahtjevi putnika
Prva asocijacija koju ljudi imaju kada netko spomene kabinsko osoblje jest ona elegantne, nasmiješene siluete kako poslužuje jelo i piće u avionu te se brine za svaki, pa i najmanji prohtjev putnika. No, kabinsko je osoblje mnogo više od toga - njihov prvi i najvažniji zadatak jest briga za sigurnost putnika.
Opisana vježba pravilne i pravodobne reakcije na požar u WC-u aviona samo je jedna u nizu situacijskih vježbi koje moraju proći.
Druga njezina inačica, kojoj smo također prisustvovali, također se odnosila na požar u avionu, ali na specifičnu situaciju kada vidljivo ishodište vatre nije poznato - zna se samo da je požar izbio “negdje u gornjem dijelu kabine aviona” - i tada stjuardese i stjuardi moraju rukama u polumraku i dimu tražiti izvor topline.
Tijekom svake od vježbi polaznici glume i putnike i kabinsko osoblje. O vrsti vježbe i svim njezinim potkategorijama odlučuje prisutni instruktor ili instruktorica, koji preko specijalnog kompjutorskog programa određuju sve uvjete vježbe.
U svakom trenutku gledaju što njihovi štićenici rade, usmjeravaju ih savjetima i upozoravaju na sve što treba učiniti. Dok smo mi prisustvovali vježbi gašenja požara u jednoj od tamošnjih “kopija” aviona, u ostatku dvorane odvijao se sasvim uobičajeni dan obuke.
Na drugom kraju goleme hale ispunjene nizom rekvizita, situacijskih soba, aviona, rampi, pa čak i bazena za vježbanje evakuacije na vodi, traje predavanje za jednu drugu grupicu polaznika. U susjednom avionu, pak, grupica budućih stjuardesa vježba evakuaciju niz “napuhani tobogan” koji postaje splav u slučaju prisilnog slijetanja na vodu.
- Prema pravilima, cijeli avion, bez obzira na njegovu veličinu, trebao bi se evakuirati u roku od 60 sekundi - priča nam jedna od tamošnjih zaposlenica Centra dok iza nje prolaze u crvene uniforme odjevene stjuardese-pripravnice koje su upravo “skliznule” iz aviona. Golemi poligon, na kojemu se uče sigurnosni standardi u zračnom prometu, nije rezerviran samo za buduće i sadašnje zaposlenike Turkish Airlinesa.
Naime, kroz njega godišnje prođu tisuće ljudi, među ostalim i iz drugih aviokompanija.
- Trenutačno kod nas na obuku dolaze, primjerice, KLM i neke arapske kompanije. Planiramo se i širiti - priča nam Gamze Erduran, koordinatorica Centra za instruktore strance.
45 sati obuke
Centar bi se, objašnjava, trebao dograditi, a novi kompleks radit će se u okolici. Navala je, ističe, velika. Ne računajući vanjske ljude kojim im dolaze na obuku, i Turkish Airlines planira značajan rast - samo je prošle godine otvorio 20-ak novih destinacija, ove godine planiraju ostvariti 120 milijuna putnika, a do 2021. povećati svoju flotu sa sadašnjih 303 na oko 500 zrakoplova.
Gamze Erduran objašnjava detalje obuke. Svaki budući pripadnik kabinskog osoblja mora obavezno proći 45 sati obuke na poligonu. No, i nakon toga svake godine moraju obnavljati svoju licencu.
Piloti, pak, imaju svoju priču. Njihova obuka, naravno, izgleda drugačije, a glavna sprava za vježbanje je simulator leta. U Centru ih ima nekoliko, među ostalim za Airbus A320 i Boeing 737-800.
U jednoj od dvorana koje smo posjetili vidjeli smo njih tri. Svaki od njih izgleda kao velika pomična kutija na hidrauličkim nogama koje omogućuju vjernu simulaciju vremenskih uvjeta i turbulencija, dakle osjećaj pravog leta.
U trenutku našeg boravka u hali dva su simulatora bila u upotrebi - “Obuka u tijeku” pisalo je uz vrata Boeingove “kutije” - dok smo mi imali priliku zaviriti u Airbus.
Kada smo zakoračili kroz vrata kokpita, nakon prelaska mostića kojim je simulator leta povezan s prolazom, ugledali smo znanstveniku fantastiku: niz svjetla, gumbića, komandi.
Ispred nas prostirala se imaginarna, ali varljivo stvarna pista. Skupa “igračka” za vježbu, odnosno njezina komandna ploča izgledala nam je potpuno nerazumljivo i komplicirano, no upoznali smo osobu kojoj je to najobičnija svakodnevica.
Slovenski kapetan Robert Brumen jedan je od ukupno 4113 pilota Turkish Airlinesa. Za tu kompaniju radi već tri godine. Prije toga je bio u Fly Dubaiju i Adria Airwaysu. Ovdje je, priča nam, zadovoljan - živi nedaleko od aerodroma, a u slobodno vrijeme se bavi sportom. Nije daleko od Slovenije, što mnogo znači kad je riječ o odvojenosti od svoga doma.
Ima 30 godina rada u industriji te čak 13.500 sati leta. Vozi 110 sati mjesečno - takva su pravila za pilote u Turskoj. Znatiželjni smo i zanima nas kako je to voziti avion. A kako je u simulatoru?
- Kada dođemo na stazu, dodamo gas, čekamo određenu brzinu, a zatim brzinu pri kojoj zarotiramo avion i krećemo s uspinjanjem. Zatim ispravimo kotače i ‘počistimo’ avion od zakrilaca te nastavljamo po navigacijskom planu koji smo upisali u računalo - ispaljuje Brumen kao iz topa, bez ikakve stanke između riječi i rečenica. Za njega je ipak riječ o, prvenstveno, rutini.
No, put do te razine bio je težak i dugačak.
- Najprije minimalno 200 sati leta na manjim avionima, zatim kad se ispune svi uvjeti i licenca, a onda počinjete letjeti na većim avionima. Prije toga puno teorije i obrazovanja po učionicama, pa simulator leta, 40 sati, pa između 50 i 100 sati linijskog letenja s instruktorom pa... konačni ispit - nabraja popis za koji se čini kao da nema kraja.
Blindirana vrata
A strah? Je li on, unatoč svom iskustvu i svim godinama, prisutan?
- Ako se bojiš, ne letiš - odgovara iz šuba, dodajući kako je uvijek potrebno imati jedan pozitivan respekt. No, zahvaljujući stečenom iskustvu, sve se situacije lakše prebrode, naglašava.
S Brumenom smo razgovarali i o promjenama rada pilota nakon nesreće Germanwingsa, koju je skrivio Andreas Lubitz, psihički nestabilni pilot koji je namjerno strovalio zrakoplov u propast. Jesu li se sigurnosni standardi i kontrole promijenili nakon toga, pitamo ga.
Što se tiče njega, tvrdi, sve je ostalo manje-više isto. Turkish Airlines i prije je imao pravilo da pilot ne smije ostati sam u kokpitu te da se, u slučaju odlaska jednog od upravljačkog dvojca na toalet, u kokpit zove šefica kabinskog osoblja.
Osim toga, vrata su otporna na metke i pod nadzorom su sigurnosne kamere. Što se tiče pregleda pilota, imaju ih redovito. Liječnički pregled, dodaje, uključuje i pregled psihijatra ili psihologa.
Na kraju, u šali, postavlja se pitanje paranormalnih situacija.
- Je li ikad vidio nešto neobjašnjivo na nebu, izvanzemaljce - šali se jedan od kolega. - Vidim ih sad - odgovara sa smiješkom Brumen.