Prije neki dan pozvalo Martina Erdmanna, njemačkog veleposlanika u Ankari, na razgovor u Ministarstvo vanjskih poslova. Nema pojma čovjek zašto ga zovu, bit će zbog nekih izbjeglica ili detalja nedavno potpisanog sporazuma između Turske i Europske Unije o progonu i repatrijaciji ljudi s Bliskog i Srednjeg istoka, ali ne brine se on mnogo, iskusni je diplomat, samouvjeren i leden, dobro zna kako se nastupa i u najdelikatnijim diplomatskim prigodama. Dok ga dočekuju, sačekuju i provode niz labirinte ministarstva kojim upravlja Mevlüt Çavuşoğlu, bivši predsjednik Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, i čovjek koji bez ikakve sumnje zna što su i kakve su europske kulturne i civilizacijske vrijednosti, nevoljni njemački ambasador niti ne sluti da će u sljedeća dva sata doživjeti jedinstvene trenutke u svojoj profesionalnoj karijeri, nešto što nije doživio nijedan ambasador njegove zemlje još od vremena hladnoga rata, ako je takvo što i tada bilo moguće.
Martina Erdmanna Çavuşoğluovo izvršno osoblje naružilo je kao đaka prvaka koji pravi uši na bilježnici, naopako piše veliko slovo S i ima prljave i nepodrezane nokte. Sjedio je tako zablenut, dok se po njemu i po zemlji koju predstavlja izlijevao pedagoški bijes turskih domaćina. Potrajalo je to, kažu, sat i pol, dva, dok su se u veleposlaniku Erdmannu izmjenjivale misli i osjećaji. Prvo je htio nešto reći, pobuniti se, jer ipak on tu nije kao privatno lice, kao pješak koji je prelazio cestu na crveno ili je turist iz Düsseldorfa kojeg je ulovilo kako pokušava obuven ući u džamiju, onda ga je, kada je shvatio da mu se ne dopušta da dođe do riječi, počeo hvatati bijes, oblilo ga je crvenilo, htio je poskočiti iz fotelje i demonstrativno izaći van, da bi istog časa pomislio kako, možda, i nije trenutak za to, pošto je njegova uloga u Ankari trenutno da umilostivi Turke i odgovori ih od nakane da na njegovu zemlju izliju dva i pol milijuna sirijskih izbjeglica. Na kraju, kada je već bio u nekoj vrsti stupora, ponižen, ojađen i nesposoban da izgovori ijednu suvislu riječ, i kada je još samo mislio o tome kako će otići doma, u rezidenciju, i prespavati ostatak popodneva, zatraženo je od njega da se izjasni, da pruži suvislo objašnjenje i da se, eventualno, ispriča u ime njemačke Vlade i države.
A evo što je to Martin Erdmann trebao objasniti anonimnom subaši u turskome Ministarstvu vanjskih poslova: u programu Norddeutscher Rundfunk - sjevernonjemačke televizije - u emisiji Extra3, emitiran je dvominutni satirični prilog u kojem je persifilirana pop pjesmica zvijezde iz osamdesetih Nene, koja se, sigurno je pamtite, zvala “Irgendwie, irgendwo, irgendwann”, koja se u novoj verziji zove “Erdowie, erdowo, Erdogan”. Nakon premijere na NDR-u, Extra3 je, zajedno sa spotom, emitiran i na svedržavnom ARD-u, što je tek doprinijelo skandalu. Nepoznati satiričari, bit će gerilci iz kakvoga njemačkog News bara, napisali su i otpjevali novi tekst pjesme, uz koji su montirali briljantan videospot. I sve to je, provjerite sami na YouTubeu (i budite još jedna kap u slapu slobode koji je u nedjelju 3. travnja u 12 sati i 47 minuta činilo pet milijuna sedamsto pet tisuća i petsto pedeset sedam gledatelja spota “Erdowie, erdowo, Erdogan”), tako dobro i ubitačno kreirano da bi se svatko tko ima malo mudrosti i socijalne inteligencije, a zove se Recep Tayyip Erdoğan, ili je samo zaposlen u njegovoj službi, pravio slijep, gluh i nijem, i pravio bi se da ovo ne postoji. To je, naime, jedini način da pokušate izbjeći barem dio pogubnih posljedica vica, šale i satire na svoj račun, i to se nauči još u nižim razredima osnovne škole, pogotovu ako odrastate u ponešto grubljoj sredini i zajednici, kakva Turska zacijelo jest.
U pjesmici “Erdowie, erdowo, Erdogan”, koja čovjeku jednom uđe u uho pa onda ne izlazi po cijeli dan, Erdoğanu se, najblaže rečeno, zamjera teror koji njegove vlasti provode nad nezavisnim novinarima, odnos prema ženskim i manjinskim pravima, sklonost osobnom bogaćenju i komforu, kao i to što će uvijek radije bombardirati Kurde nego ISIL, “svoju braću u vjeri”...
Naravno, satira bi bila neuspjela, pakleni stroj bio bi bez upaljača, Recep Tayyib Erdoğan mogao bi dušom dahnuti, da nije one na koju su pjesmica i spot adresirani: naime, ne upućuje News bar (zovimo ih i dalje tako) svoju satiru diktatoru iz Ankare, niti njegovim pašama i subašama gdje god bili, nego Angeli Merkel i politici koja s Erdoğanom potpisuje povijesne sporazume. Smisao društvene satire u tome je da se vazda obraća onima koji bi je mogli zabraniti, a ne onima koji su s druge strane državne granice, ili pripadaju svejedno kojoj društvenoj manjini. U povijesti nije bilo nijednoga, ali baš nijednog satiričara koji se uspješno narugao drugima, recimo neprijateljima domovine, strancima, tuđinima i općenito pederima, Židovima i Srbima. Tako ni Erdoğan nije glavni lik u spotu “Erdowie, erdowo, Erdogan”, samo što to on i njegovim posilni ne shvaćaju. Ili možda i shvaćaju, ali je priča još zloslutnija nego što se čini.
Nijemce nije u Europi proslavio njihov humor. Njemačka komedija je poput engleske gastronomije - nešto što se, uglavnom, izbjegava. Mudri ni to neće generalizirati, a budale će se, naravno, veseliti i njemačkoj neduhovitosti i engleskim ručkovima. Namjesto komedije Nijemci imaju tradiciju moćne i široko postavljene satire. Koješta je u toj kulturi satirično, od Thomasa Manna koji, bijedan, nikada nije završio roman o varalici Felixu Krullu, premda mu je do toga bilo strašno stalo i premda se, intimno, smatrao satiričarem, preko Franka Wedekinda, Georgea Grosza i Bertolta Brechta do niza zajedljivaca, prznica i ukoljica u svim književnim žanrovima, koji su, pogotovo u dvadesetom stoljeću, satirom čuvali zdravlje njemačke kulture. Satira je tokom dvadesetih i početkom tridesetih bila posljednja brana pred nacizmom i pred duhom i zadahom minhenskih pivnica. Kada su pali satiričari, znalo se da je Adolf Hitler pobijedio, i da se njemačka duša svela na zlo. I to je razlog zbog kojeg je nakon 1945. njemačkoj kulturi satira toliko važna. Ona je brana od svakoga novog fašizma. Zato ni Angeli Merkel ne bi na um palo da se pobuni protiv onih koji se na njen račun rugaju, bilo da joj, i to po novinskim naslovnicama, crtaju hitlerovske brkove, bilo da je umotavaju u odoru majke Tereze...
Turci su, ako bismo već nasijedali na stereotipe - što je nužda i u fašizmu i u tabloidu, a ponekad i u četverokartičnoj kolumni - neusporedivo duhovitiji od Nijemaca. Ali za razliku od njih imaju vrlo siromašna iskustva sa satirom i demokracijom, te, ruku na srce, s fašizmom. Ali nije ovdje problem s Turcima, nego je problem s Erdoğanom. Nakon što je potpisao ugovor s Europskom Unijom o zaustavljanju izbjeglica s Istoka, on išće nešto zauzvrat. Naravno da mu nije dovoljno obećanih šest milijardi eura. Njegova usluga koštat će više.
Stvar je, zapravo, paradoksalna, i potencijalno tragična. Europljani, a ustvari Nijemci, potpisali su ugovor s Erdoğanom, u očajničkom pokušaju da sačuvaju svoj način života i raznolikost svojih svjetonazora. Povjerovali su, naime, da bi izbjeglice mogle ugroziti sve to. Ili izbjeglice, ili domaći fašisti koji rastu na izbjegličkom valu. Erdoğan je potpisao ugovor s Europljanima, a ustvari Nijemcima, iz posve suprotnih razloga: da dokrajči njihov način života i unificira njihove svjetonazore, te da tako za sva vremena otkloni opasnost po svoj narastajući sultanat i svoj način života i svoj jedini mogući i dopušteni svjetonazor. Erdoğan je, naime, do neki dan bio ugrožen europskom ideologijom ljudskih prava, insistiranjem na slobodi govora i štampe te na svemu onom čega u Turskoj danas, zapravo, nema, a čega bi, i to se govorilo do neki dan, trebalo biti ako Turska želi postati dio Europske Unije.
Potpisani ugovor velika je Erdoğanova pobjeda i njegov simbolički korak prema Zapadu. Jednim potezom pera, a bez ijednog vojnika, ne da je stigao do pod Beč, nego je došao sve do Berlina. Njegov cilj, naravno, nije da Europljani hapse svoje novinare i bombardiraju svoje Kurde. Cilj mu je, međutim, da nestane one Europe u čijoj je biti da štiti novinare i sve manjince, i da svoje odnose s ostatkom svijeta uvjetuje mantrom o ljudskim pravima.
Eto, zato je veleposlanik Martin Erdmann doživio poniženje u Ankari, zato je dopisniku Der Spigela u Turskoj otkazana akreditacija, i zato je spot “Erdowie, erdowo, Erdogan” ovih dana važniji i od Ode radosti, kao, može biti, nova neslužbena europska himna. U strahu od izbjeglica Europa je prodala dušu vragu. Cijena nije šest milijardi eura, nego je mnogo, mnogo viša. Nijemci je, nadajmo se, nisu spremni platiti.
Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!