IKONA KOMUNIZMA

FIDEL CASTRO Od Roosevelta je tražio novčanicu od 10 dolara, njegov govor iz 1986. trajao je 27 sati, a pokušali su ga ubiti rekordnih 638 puta

1971: Cuban prime minister Fidel Castro speaking at a press conference. (Photo by Keystone/Getty Images)
Getty Images

Zbog sklonosti beskonačnim govorima dobio je nagradu za najduhovitiju izjavu Latinske Amerike: "Drugovi, bit ću kratak"

Fidel Alejandro Castro Ruz ili jednostavno El Comandante, heroj epohe i junak naše mladosti, umro je u 90. godini na Kubi u petak u 22.29 sati po lokalnom, odnosno u 4.29 po srednjoeuropskom vremenu. I dok je Kuba pala u muk i tugu, na Floridi, gdje živi brojna emigrantska zajednica Kubanaca, počela je fešta. Jer, Castro je simbolizirao i ljubav i mržnju.

Fidel Castro svakako je obilježio drugu polovicu 20 stoljeća i postao je njen simbol, ali  kao i svi veliki ljudi oko njega će se lomiti koplja,  žučno diskutirati, izazivat će dvojaki odnos jer bio je kontroverzan koa i doba u kojme je živio i vladao ali ostat će ikona svog vremena. Karizmatični  Fidel Castro je jedan od najznačajnijih političara druge polovice 20. stoljeća, kultna ličnost romantične buntovne začetničke rock generacije, ali i ljubimac salonske ljevice u šezdesetima, osebujna osoba po kojoj se Kuba prepoznaje te jedan od rijetkih - možda tek uz partizanskog vođu Josipa Broza Tita i ikonu hippy pokoljenja Che Guevaru - komunističkih lidera koji su, osim predikata "diktator", na Zapadu dobivali i određenu pozitivnu crtu lirskog borca-revolucionara, srčanih ljudi u prvim redovima opravdane oružane borbe protiv tiranije i nadmoćnijeg neprijatelja, koja zaslužuje divljenje, ali i žal za onim u što su se poslije izrodili i pretvorili plemeniti početni ciljevi ustanka i borbe.

Vođa kubanske revolucije Fidel Castro digao se protiv opskurnog, kleptokratskog i do srži korumpiranog režima generala Fulgencija Batiste koji je krajem 50-ih godina 20. stoljeća Kubu predao u ruke američkoj mafiji, pretvorivši najveći karipski otok Velikih Antila u zastrašujuću nisku bordela, kockarnica te perverznog i dekadentnog provoda (što je lijepo prikazano u drugom nastavku Coppolina "Kuma"). U to je vrijeme više od 70 posto kubanskoga gospodarstva i potencijala bilo u rukama američkih tvrtki, od kojih su mnoge bile tek dio mafijaškog "legalnog poslovanja" i pokrića. Castro se drznuo čačkati u američkom zabranu i postao je poznat jer se poigrao socijalnim ljevičarskim buntom s pogledom na Floridu, prkoseći svom moćnom susjedu 50 godina. SAD je uveo političku i ekonomsku blokadu te nametnuo izolaciju. Kažnjavali su se i turistički posjeti Kubi. No, izdržao je jer je predsjednik Barack Obama konačno nakon 50 godina ukinuo blokadu i uspostavljeni su odnosi.

Ali, to je sadašnjost, a ono što je bilo početkom 60-ih dio je (ne)slavne prošlosti. Naime, kad je utvrdio vlast i ostao sam na čistini, suočen s negativnom američkom reakcijom, Castro je bio prinuđen okrenuti Kubu prema komunizmu i bratstvu sa SSSR-om.

Ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda i kao čovjek na kojega je pokušano najviše atentata u povijesti - 638! Odolio je jedanaestorici američkih predsjednika koji su se izmjenjivali u Bijeloj kući dok je on vodio Kubu - otok slobode, kako su mu tepali latinoamerički ljevičari koji su u njemu vidjeli svjetlo na kraju svojih tunela. Došao je na vlast kad je u Ovalnom uredu sjedio pobjednik Drugoga svjetskog rata Dwight Eisenhower koji ga je pokušao smaknuti 38 puta, pa J. F. Kennedy 42 puta, Lyndon Johnson 72, a u Nixonovu su mandatu bila čak 184 pokušaja likvidacije.

Cuban President Fidel Castro shaking hands with American vice-president Richard Nixon during a press reception in Washington. (Photo by Keystone/Getty Images)
Getty Images

Američki predsjednik Richard Nixon pokušao je likvidirati Fidela Castra 184 puta

 

U vrijeme Jimmyja Cartera CIA je malo usporila sa samo 64 pokušaja, ali je Ronald Reagan sa 197 napada podigao ljestvicu. Bush stariji pokušao ga je ubiti 16 puta, a Bill Clinton 21. Tek ga Bush mlađi i Barack Obama nisu imali na meti. Castro je jedan od rijetkih koji je neokrznuto preživio i pad Berlinskog zida te raspad svoga jedinog staratelja - SSSR-a. On je čekao da ugasi svjetlo.

Iako nošen na ramenima Kubanaca, s vremenom se susretao s otporom onih željnih većih političkih i vjerskih sloboda, a u zraku visi vječno pitanje je li Batistin režim nudio Kubancima više mogućnosti i nade ili je, pak, Castro jednu nepravdu samo zamijenio drugom. Jer, diktator Batista je pobio oko 20 tisuća političkih protivnika, a tijekom Castrove vladavine, prema podacima iz Crne knjige komunizma, pogubljeno je oko 14 tisuća nepodobnih. Brojke su neumoljive.

El Comandante se rodio u dobrostojećoj obitelji španjolskog imigranta 13. kolovoza 1926., odnosno prema nekim crkvenim dokumentima 1927. godine. Ángel Castro se kao siromašni polupismeni radnik otisnuo iz rodne španjolske Galicije na Kubu u potrazi za boljim životom. Spretan i radišan, dobro se snašao na Kubi te uskoro postao zemljoposjednik i vlasnik plantaže šećerne trske, i tada i poslije najvažnijeg kubanskog izvoznog proizvoda. Ángel, koji nikada nije dobro naučio pisati, ali je uvijek znao zbrajati, spetljao se, kad je već bio u braku i imao sedmero djece, sa zanosnom kuharicom na svom posjedu Linom Ruz González koja mu je u strasnoj vezi rodila petero djece. Tek nakon što je i peto dijete došlo na svijet Ángel je Fidelovu majku odveo pred oltar.

Mali Fidel se odlikovao jako dobrim pamćenjem i bio je najbolji đak u školi koja je tada bila dostižna samo bogatima i lojalnima. Isticao se i svojeglavošću pa je već s 13 godina prkosio tatinu autoritetu sudjelujući u štrajku očevih radnika na plantaži. No, tata mu to nije zamjerio, nego ga je uputio u tadašnje najbolje jezuitske škole na Kubi gdje je u karakteristici otac Lorenzo napisao - nadaren, sposoban i tašt. Išao je i glavom kroza zid. Doslovno. U školi se biciklom u punoj brzini s nizbrdice zaletio u zid jer se okladio. Razbio se, ležao u bolnici, ali okladu je dobio. I od oca novi bicikl.

Nedavno je u arhivu Bijele kuće pronađeno senzacionalno pismo koje je tada 14-godišnji Fidel uputio 1940. američkom predsjedniku Franklinu Rooseveltu. "Čestitam vam na drugom predsjedničkom mandatu", pisao je oduševljeno mali Fidel američkom predsjedniku te dopisao: "Ako vam nije teško, pošaljite mi novčanicu od deset dolara. Nikad je nisam vidio, a jako bih je htio imati". Pismo je potpisao s "Vaš prijatelj". Tu je činjenicu potvrdio i sam Fidel Castro koji je dobio pismo zahvale iz Rooseveltova ureda s njegovim potpisom, koje je uokvireno izvješeno u hodniku škole. "No, dolara u njemu nije bilo", prisjetio se sa smiješkom Castro.

Jezuiti su mu dali dobro obrazovanje pa je upisao pravni fakultet na havanskom sveučilištu. Politika ga je oduvijek zanimala pa je čitao Mussolinija, Marxa, Lenjina, Trockog i Prima de Riveru, iako je po vlastitom priznanju tada bio daleko od komunista. Tada je bio talentirani igrač bejzbola za kojega su se zanimali i neki vodeći američki klubovi. Prema jednoj legendi, zamalo je završio u New York Giantsima, što bi izmijenilo povijest i Kube i toga velikog američkog kluba. No, sudbina je htjela da postane zvijezda revolucije, a ne bejzbola.

Kada je 1940. godine svu vlast prigrabio general Batista, Fidel Castro je imao hrabrosti dati ga na sud zbog povrede Ustava. Naravno da od tužbe nije bilo ništa, ali ga je režim odmah zaveo u kartoteku pa je Castro već tada zaključio da bez oružanog otpora neće biti velike vajde. Od ostataka antibatističke oporbe organizirao je napad na vojarnu Moncada u Santiago de Cubi 1953. godine, koja je doživjela krah. U napadu je sudjelovao i njegov mlađi brat Raúl na kojega je 2008. godine, nakon bolesti, prenio svu vlast i ovlasti. Parola napadača na Moncadu "Sloboda ili smrt" postala je glavna parola njegove kasnije vladavine. Castra je sudski proces izbacio u orbitu i odredio mu daljnji životni put. Njegova izjava na sudskom zasjedanju "Povijest će me opravdati!" s vremenom je poprimila kultne i paradigmatske razmjere njegova režima, poput one nama poznate "Priznajem samo sud svoje partije".

Za tu antirežimsku akciju je 1953. osuđen na 15 godina zatvora, ali sudbina je htjela drugačije pa je 1968., kada je trebao izaći iz zatvora, već slavio desetu godišnjicu osvajanja vlasti, a Batista se prebacivao u egzilu od jednog kolege diktatora do drugog - Gvatemala, Dominikanska Republika, Portugal i na kraju Španjolska gdje je i umro. Naime, Batista je 1955. objavio amnestiju koja je obuhvatila i Castra. On ipak nije vjerovao da će dugo ostati na slobodi te nakon kraćeg vremena odlazi u Meksiko gdje priprema plan pobjedonosnog povratka i početak gerilskog partizanskog rata protiv Batistine strahovlade. Tamo s bratom Raúlom i ostalim veteranima Moncade osniva pokret 26. srpnja, nazvan po datumu napada na vojarnu.

I tako su se 28. studenoga 1956. na 18-metarsku jahtu Granma (Baka) za 12 osoba, koju je Fidel za 15 tisuća dolara kupio od američke tvrtke Schuylkill Products Company, utrpala 82 kubanska gerilca, među kojima Fidel, Raúl i Che Guevara. Isplovili su iz meksičkoga gradića Tuxpana i nakon šest-sedam dana plovidbe iskrcali se kod Alegría de Pío na kubansko tlo. Već prvih dana došlo je do sukoba s Batistinom vojskom, ali su se ostaci razbijenih gerilaca ipak okupili na obližnjoj planini Sierra Maestra gdje su vidali rane i polako se oporavljali. I u nešto više od dvije godine borbe, straha i nade okončali su svoj podvig ulaskom u Havanu na Novu godinu 1959. kad su Batista i njegova kamarila pobjegli direktno s proslave.

Castro je još tijekom borbe govorio kako mu nije do vlasti. Čak je u intervjuu New York Timesu 1957. godine, koji je dao u šumama Sierra Maestre, rekao: "Kad srušimo Batistu, vratit ću se u svoje selo i otvoriti odvjetnički ured". No, kako to biva, miris vlasti uvijek zamagli početne ideale jer čemu onda takva žrtva. Nisu svi Nelson Mandela.

An advert on the Miami waterfront after Fidel Castro came to power reads, 'Now Cuba Is Free. We Welcome Our American Friends. Fidel Castro'. (Photo by Graf/Getty Images)
Getty Images

Oglas u Miamiu nakon dolaska Castra na vlast: 'Sada je Kuba slobodna. Naši američki prijatelji su dobrodošli. Fidel Castro'

 

Castro je u tom trenutku imao najviše prava na vlast. Narod ga je volio, a i dobar dio svjetske javnosti bio je uz hrabrog bradatog maga revolucije koji je očarao i zapadnjačke idealiste, iako on tada još nije znao kako ideološki označiti svoju revoluciju. I u CIA-inu izvješću stoji da "nije komunist". No, da njihove analize nisu bile tako rigidne i pozivale na svrgavanje, možda bi Castro s Amerikancima našao zajednički jezik, a ovako je, kada je dočekan na nož, El Comandante tražio zaštitu druge strane. Osim toga, nije bilo ni dogovora unutar njegova pokreta pa već krajem 1959. dolazi do pokušaja vojnog meteža generala Hubera Matosa, njegova suradnika sa Sierra Maestre. Matosu se nije sviđalo Castrovo koketiranje s komunizmom. No, Fidel je, kaže legenda, nenaoružan krenuo na čelu kolone prema Matosovoj vojarni Camagüey i slomio otpor bez puno buke. Matosa i njegovih 15 suradnika Castro je osudio, iako su dali ostavke, zlu ne trebalo, za pokušaj državnog udara na 20 godina zatvora. Castro je učio na tuđim pogreškama, i nije ponovio onu Batistinu koja mu je išla u prilog, te je Matos odležao svih 20 godina. U dan. I 1979. nakon puštanja iz zatvora otišao u Miami.

Castro je, pak, krenuo u nacionalizaciju i udario po američkim interesima na Kubi. To je mladog američkog predsjednika Johna Kennedyja ponukalo da pokrene operaciju u Zaljevu svinja u travnju 1961. godine kada na sličan način kao što je to bilo s Castrom šalje 1500 anticastrovskih gerilaca. No, oni nisu imali sreće kao Castro. Kubanska vojska ih je vrlo brzo razbila, a anticastrovski ustanak se nije primio. A Amerikanci su u svom neposrednom susjedstvu, na "pljunomet" od svojih obala, dobili socijalizam i najvjernijeg sovjetskog saveznika.

Kuba je 1962. godine bila središte najveće hladnoratovske bitke - tzv. kubanske raketne krize. Rusi su, odnosno tadašnji šef Nikita Hruščov, kao uzvratni udarac zbog postavljanja američkih raketa u Tursku koje su za nekoliko minuta mogle dosegnuti Moskvu, odlučili postaviti rakete s nuklearnim bojevim glavama na Kubu. U toj histeriji svijet je bio najbliži atomskom armagedonu, ali je okončana tako što su se Sovjeti povukli, a tu je vijest zaprepašteni i uvrijeđeni Castro doznao tek iz radio dnevnika. Hruščov mu nije niti rekao jer je sve bilo dogovoreno s Kennedyjem.

No, Castro je utvrdio svoju neupitnu i nedodirljivu vlast. Tek je 1961 godine svoj pokret „26 srpnja“ ulio u  KP Kube kojoj dolazi na čelo. Osim 11 američkih, odradio i šest sovjetskih-ruskih vladara. Castrovi napori mogli bi se prepoznati u poznatoj maksimi da se snovi revolucionara nisu ostvarili, ali su se isplatili.

Uveo je čvrstu ruku, a val izbjeglica nikad nije prestao i Kubanci su na najdomišljatije načine bježali s Kube. Tijekom 70-ih godina je Castro praznio svoje zatvore pa je, uz mnoštvo političkih zatvorenika, Amerikancima poslao i tisuće svojih delinkvenata, o čemu je Brian De Palma snimio "Lice s ožiljkom".

Represije na Kubi postale su konstanta. Prema nekim je podacima čak oko 500 tisuća protivnika režima prošlo kroz zatvore i radne logore UMAP-a (Unidades Militares de Ayuda a la Producción - Vojni odjel za podršku proizvodnji) gdje su uvjeti rada često bili životinjski. Ondje su, osim "neprijatelja naroda", završavali i homoseksualci, Jehovini svjedoci, ali i "roquerosi" - oni koji su slušali rock and roll.

Fidel Castro je krenuo s plemenitim ciljevima, ali se tijekom njegove vladavine mnogo toga izrodilo, iako su Kubanci imali najbolju zdravstvenu i socijalnu zaštitu te obrazovni sustav u Latinskoj Americi. Posebno se isticao školski sustav koji je omogućavao svim Kubancima izuzetno obrazovanje i iskazivanje. Postali su i jedna od najjačih sportskih nacija Zelenog kontinenta, a svojom su glazbom pokorili svijet. Doduše, živjeli su na kreditima SSSR-a - Rusi su skupo kupovali njihov šećer, iako su i svog imali napretek, po povlaštenim cijenama im prodavali naftu i plin. No, zato je Fidel kredite plaćao vojnom silom - bio je najproduktivniji izvoznik revolucije, svoje je vojnike slao u građanske ratove u Angolu, Mozambik, Etiopiju, Alžir, Laos, Afganistan, Sijera Leone...

Razbolio se 2008. godine i otad se nekoliko puta pojavila "ekskluzivna vijest" o njegovoj smrti. Vlast je predao mlađem bratu Raúlu, ali je zadržao popularnost među sunarodnjacima. Vidjet ćemo kako će to završiti, i Zagreb je ronio suze za zagorske brege za svojim najvećim sinom.

Castro je uvijek bio na meti interesa zapadnih medija. Znao se voziti u svom džipu sam po Havani, šetati gradom i bez tjelohranitelja se susretati s građanima. Zbog sklonosti beskonačnim govorima dobio je nagradu za najduhovitiju izjavu Latinske Amerike: "Drugovi, bit ću kratak". Naime, njegova sklonost logoreičnim ispadima je legendarna: u UN-u je 29. rujna 1960. godine održao najdulji govor u povijesti - 4 sata i 29 minuta, a na Trećem kongresu KP-a Kuba 1986. godine, prema Cubavisiónu, govorio je neprekidno čak 27 sati! Drugi kažu da se radi o ipak nešto skromnijih 7 sati i 10 minuta. Bio je i jedan od najpoznatijih navijača londonskog Arsenala.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo