Iako su mnoge zapadne zemlje odustale od smrtne kazne, u Japanu se ona i dalje provodi. Bez obzira što se 'Zemlju izlazećeg sunca' smatra naprednom u dosta pogleda, od smrtne kazne Japanci nemaju namjeru odustati...
Od 2010. godine u Japanu je pogubljeno 28 osoba a trenutno ih na izvršenje smrtne kazne čeka još 122. Osuđenike se drži u samicama, a vježbanje im je dozvoljeno svega dva puta tjedno. Posjete rodbine svedene su na minimum.
Većina njih čeka i po pet godina na smaknuće, a neki i više desetljeća čekaju trenutak kada će smrt doći po njih.. Mnogi kažu da je upravo to najgore. Nikad ne znaš kada će ti smrt pokucati na vrata...
Amnesty International već godinama prosvjeduje zbog ovih neljudskih uvjeta, no čini se kako vladu njihove primjedbe ne zabrinjavaju previše.
- Riječ je o nevjerojatnoj okrutnosti i neljudskoj kazni. Naša vlada uopće ne poštuje ljudski život - kaže Hiroka Shoji, istraživač Amnesty Internatinala za istočnu Aziju.
Unatoč brojnim kritikama, japanska vlada odlučila se 2010. na neočekivan potez. Pustili su novinare u jednu tokijsku zgradu gdje se obavljaju pogubljenja, piše Mirror.
Novinare je dočekao ulašten pod, čisti tepisi, pomno odabran namještaj, blaga rasvjeta... Kao da su došli na neku konferenciju o turizmu, no onda je uslijedilo pogubljenje.
Nije bilo ničeg romantičnog u gledanju zatvorenika zavezanog lancima za kuke na zidu te stavljanju omče oko njegovog vrata, a zatim i naglom propadanju poda pod njegovim nogama. Nesretnik je bio mrtav za nekoliko sekundi.
Crvenom bojom označeno mjesto koje se otvara pod nogama zatvorenika.
Pogubljenje se vrši na način da osuđenik stane na crvenom bojom označeno mjesto te mu se na vrat stavlja omča. Mehanizam se pokreće kada se pritisne jedno od tri dugmeta u susjednoj sobi koja se stišću istovremeno, tako da ni jedan djelatnik ne zna je li baš on stisnuo kobno dugme koje je pogubilo čovjeka (slično kao kod strijeljanja, uvijek jedan u vodu ima prazan spremnik, tako da se ne zna tko je ispalio kobni hitac).
Nakon što se omča zategne vrat puca, zatvorenikovo tijelo prestaje se micati a u prostoriji ispod doktor ustanovljuje smrt. Tijelo se odmah stavlja u lijes.
Na putu do prostorije u kojoj se vrše pogubljenja osuđenici na smrt prolaze uz skulpturu Kwan-non, budističku božicu milosti. Upravo je njen lik jedno od posljednjih prizora koje osuđenici vide. U sobu gdje se vrši pogubljenje ulaze s povezom preko očiju, a tamo ih čeka omča...
Koliko god se sve gore napisano činilo surovo, japanska javnost zapravo podržava pogubljenja. Obzirom da ne postoji kazna doživotnog zatvora, suci su suočeni s izborom ograničene kazne ili smrtnom kaznom za višestruke ubojice.