U kasno poslijepodne stižemo u smogom okupiranu Prištinu, na bulevaru Billa Clintona zatiče nas opći zastoj. Već čitav dan ovdje pristižu Kosovari s raznih strana Kosova i Europe ne bi li proslavili desetu obljetnicu neovisnosti, a grad je totalno usijan jer stigla je i Rita Ora, i to uz svesrdnu podršku lokalnog moćnika koji joj je ustupio let vlastitim privatnim avionom.
Kosovari obožavaju Ritu; nije bilo osobe sinoć oko glavnog gradskog trga koja nije s ponosom istakla kako će neovisnost noćas proslaviti s omiljenom kosovskom zvijezdom.
Grad je okićen zastavama, a prava je rijetkost vidjeti isključivo kosovsku, bez da je na ovaj ili onaj način uparena s albanskom. Iz razgovora s ljudima na ulici shvaćam kako brojni imaju pogled snažno uperen u Tiranu, kosovsku državu shvaćaju kao proceduralno-administrativni slučaj, a albanski se paternalizam ovdje uzima kao ultimativni faktor. Nosite li samo kosovsku zastavu na dan kosovske neovisnosti u Prištini, dovodite se u opasnost da budete pljunuti, upravo kao i ja dok sam snimao vox populi u centru grada, razljutivši nekog tipa jer sam slavio samo Kosovo, bez Albanije.
Manifestaciju prati i standardni balkanski nacionalistički imaginarij Velikog Teritorija koji bi ujedinio etnički korpus, pa niti zastave Velike Albanije nisu rijetkost. Ljudi su u svemu tome sretni, ulice su preplavljene mladima – odokativan prosjek godina na Kosovu je 25!
Sam koncert Rite Ore je trajao vrlo kratko (izvela je tek četiri pjesme) – no sasvim dovoljno da sve prisutne baci u ekstazu. I dok se za Ritu činilo kao da joj je to samo još jedan od nastupa, za ljude u publici je situacija bila drugačija – vidno zaneseni kao da su bar za trenutak u pjevačkoj zvijezdi vidjeli ekonomski procvat, kraj političke korupcije i vize za sve. Jedino tužno u svemu je što trenutak i nije dugo trajao, naime Rita je sišla sa stejdža nakon slabih četrdesetak minuta i nestala u bekstejdžu, skupa s idejom normalnog života, viza i ekonomske stabilnosti.
Završavamo u nekom pubu u centru, Priština je dobronamjerna i razdragana. Ovdje se može uplesti u normalan razgovor s ljudima, pa i o Albaniji ili kosovskim nacionalnim obilježjima kao praznim označiteljima. Mnogi Kosovari će u takvom razgovoru naglasiti kako su odrasli uz onu drugu, crveno-crnu zastavu.
A na underground prištinskoj sceni – posve drugačija situacija. Lokacija: klub „M“. Na partiju se ne može vidjeti nacionalnih obilježja – čini se kako je za taj dio prištinske mladeži dan državnosti samo još jedna prilika za razvaliti se od dobrog partija. Albanska kapa culaf u takvom kontekstu postaje tek običan fashion statement, a techno glazbu pušta cura (kosovsko društvo je na generalnom planu vrlo patrijarhalno). Gužva je neviđena i klubom se teško kreće.
Tek kroz prištinski noćni život čovjek može shvatiti koliko je to mladih „zaključano“ na Kosovu, bez mogućnosti trajnog odlaska iz zemlje, školovanja ili karijere u inozemstvu. Viza je glavna tema razgovora s ekipom; dive se našoj mogućnosti putovanja po Uniji, raduju se danu kada će i oni biti u istoj situaciji. Publika je u M-u urbana i odjevena po zadnjim trednovima, techno je sjajan, a atmosfera podsjeća na berlinsku. Pivo košta euro i pol, a gin-tonic tek dva i pol. Dobra stvar ako si stranac u Prištini. Lokalcima cijene i ne čine toliku razliku, naime prosječna plaća na Kosovu je oko 250 eura…