Priča o protunacističkoj ilegali u njemačkoj vojsci i pokušajima njezinih pripadnika da izvrše atentat na Hitlera ispričana je i razložena u brojnim knjigama, filmovima, scenarijima i televizijskim emisijama. “Urote protiv Hitlera” (Profil Knjiga), djelo izraelskog povjesničara Dannyja Orbacha rezultat je desetogodišnjih istraživanja i vjerojatno najkompletnije istraživanje koje se bavi pokušajima likvidacije nacističkog vođe. Evo kako je Orbach ispričao dramatične trenutke posljednjeg i očajničkog pokušaja državnog udara.
U proljeće 1943. teško ozlijeđeni mladi njemački časnik u svojoj je bolničkoj sobi primio posjetitelja koji mu je iznio neobičnu ponudu: “Biste li možda prihvatili voditi vojnu urotu koja želi izbaciti Hitlera i nacističku vlast?” Pacijent je upravo izgubio oko, ruku i dva prsta. A zbog novog je posla mogao izgubiti i glavu. Mladom časniku, grofu Clausu von Stauffenbergu, trebalo je nekoliko dana za odgovor. Bio je potvrdan.
“Ako generali nisu ništa postigli”, rekao je, “vrijeme je da se umiješaju brigadiri.” Priopćio je to i supruzi Nini. “Vrijeme je da spasim njemački Reich”, rekao joj je. “Borba protiv nacionalsocijalističkih fanatičnih ciljeva i ideologije može se ostvariti samo na jedan način - smaknućem Hitlera i ljudi oko njega”, povjerio je Joachimu Kuhnu.
Claus von Stauffenberg rodio se u studenome 1907. u Jettingenu, malome mjestu u Švapskoj, u jugozapadnoj Njemačkoj. Njegova je obitelj uživala istaknuto mjesto u redovima južnonjemačkog plemstva. Clausov otac, grof Alfred, godinama je bio blizak suradnik württemberškog kralja. U djetinjstvu se Claus kretao između ladanjskog imanja svoje obitelji smještenog usred predivnog krajobraza Švapskih Alpa i kraljeva zamka u Stuttgartu. Grof Alfred bio je tvrdokoran njemački konzervativac, monarhist i predani katolik, ali supruga mu je bila luteranka. Djeca su odgajana sukladno očevoj vjerskoj pripadnosti i krštena u Rimokatoličkoj Crkvi.
Adolf Hitler
Briljantna vojna karijera
Stauffenbergova vojna karijera brzo je napredovala. Njegova je pukovnija 1934. raspuštena zbog promjena u vojsci pa je premješten na dužnost učitelja jahanja u hannoverskoj konjaničkoj školi. Ocjena rada bila mu je izvrsna. Stauffenbergov šef napisao je u službenom izvješću da je u njemu prepoznao “željeznu volju, razboritost, iznimne duhovne odlike i velike taktičke i tehničke sposobnosti. Stauffenbergov odnos prema podčasnicima i novacima i trud koji ulaže u njihovu obuku uzorni su. K tomu je izvrstan jahač koji doista voli konje”. Zapovjednik je imao i nekih primjedaba. “Claus je vrlo svjestan svojih vojnih sposobnosti i intelektualne nadmoći pa katkad govori nadmeno, ali bez namjere da uvrijedi.” Dobio je 1936. promaknuće. Primljen je na vojnu akademiju u Berlinu na obuku za časnike glavnog stožera.
Kolege u Berlinu zamijetili su da Stauffenberg već donekle sumnja u nacionalsocijalističku politiku. “Mrzio je njemačku nacionalističku nadutost”, napisao je poslije jedan od njih, “ali je iznad svega bio plemić koji se trudi zatomiti, barem u vojničkom aspektu, svoje osobne poglede na službenu politiku Reicha.”
U veljači 1943., odmah nakon promaknuća u pukovnika, preuzeo je funkciju odjelnog šefa stožera u sjevernoj Africi. Krajem mjeseca doputovao je u tunižansku središnjicu general-bojnika Broicha, također protivnika režima. Stauffenberg je oduvijek volio biti na bojištu. “Kako je osvježavajuće doći na frontu”, napisao je nesretnom generalu Paulusu, zapovjedniku Šeste armije, nekoliko mjeseci prije nego što su njegove postrojbe zarobljene - “mjesto gdje se svi bore i žrtvuju bez prigovora i oklijevanja... dok se vođe, to jest ljudi koji bi trebali poslužiti za primjer, nadmeću i nedostojni su odgovornosti koju imaju prema tisućama života”.
Ali 7. travnja život mu se ponovno promijenio. Kob ga je dovela natrag u Berlin, k urotnicima. Toga dana kasno ujutro napustio je Broicha i pošao upravljati povlačenjem divizija prema novom zapovjednom položaju nedaleko od Al-Mazune, no, Stauffenbergove su se snage našle usred paklene neprijateljske vatre iz zrakoplova. Bombarderi su zasuli goruća vozila i opkolili ranjenike eksplozijama. Dok se Stauffenberg vozio uokolo, očajnički pokušavajući upravljati postrojbama, neprijateljski su avioni naciljali njegov automobil. Pukovnik se bacio na tlo i prekrio glavu rukama. Uto su meci izrešetali njegovo tijelo.
Zadobio je teške ozljede. Kad su ga vojnici unijeli u vojnu bolnicu, činilo se da mu nema spasa. Ali tamošnji su liječnici uspjeli stabilizirati njegovo stanje, doduše, uz visoku cijenu - amputirana mu je desna ruka i dva prsta na lijevoj. U napadu je izgubio i oko.
Claus von Stauffenberg i američki glumac Tom Cruise koji ga je igrao u filmu "Operacija Valkira"
Prema vučjoj jazbini
Svanuo je 20. srpnja 1944. Stauffenberg je ustao u 6 ujutro i odjenuo se zubima i preostalom rukom. Do Vučje jazbine vodila je uska, zavojita šumska cesta. Objekt je bio među najsigurnijima na svijetu - okružen minskim poljima, čuvale su ga elitne postrojbe, uvježbani psi i protuzračni topovi, bio je “neosvojiva jazbina od armiranog betona”, kako ga je poslije opisala sovjetska obavještajna služba.
Stauffenberg se pridružio Keitelu u baraci za sastanke znajući da će bomba eksplodirati točno za deset minuta. U trenutku Stauffenbergova ulaska general Heusinger, šef operacija i privremeni načelnik Glavnog stožera, izvješćivao je o istočnoj bojišnici. Stajao je Hitleru zdesna. Svi nazočni - predstavnici Wehrmachta, Luftwaffea i Waffen SS-a - proučavali su zemljovide rasprostrte na masivnu stolu od hrastovine. Pred Führerom, na drugom kraju stola, stenograf Heinrich Berger bilježio je izgovoreno. S Heusingerove desne strane stajao je general Korten, načelnik Luftwaffeova glavnog stožera, a do njega brigadir Brandt, časnik koji je 1943. bio protagonist atentata u Tresckowljevoj režiji. Göringa i Himmlera nije bilo.
Hitler je kimnuo Stauffenbergu na pozdrav i srdačno mu protresao ruku. Keitel je zauzeo svoje uobičajeno mjesto šefu slijeva, prekinuo Heusingera i ukratko izložio Stauffenbergovo izvješće. Stojeći između Brandta i Kortena, Stauffenberg je aktovku odložio pod stol. Potrudio se gurnuti je što bliže Hitlerovim nogama. Sat je pokazivao 12.35. Heusinger je nastavio svoje izlaganje. Stauffenberg je tiho napustio prostoriju ostavivši svoju aktovku, šešir i remen. To nije bilo neuobičajeno. Nazočni su bili naviknuti da časnici izlaze van kako bi komunicirali sa svojim jedinicama. Pukovnik je pripalio cigaretu, prošao kroz hodnik i izišao van.
U tom je trenutku Stauffenbergova aktovka eksplodirala zaglušujućim praskom. Nazočni su odletjeli prema zidovima, vid im se zamutio. Sve je bilo obavijeno zelenožutim plamenom. Stauffenberg je iz Fellgiebelova ureda svjedočio eksploziji. Promatrao je goruću baraku koju “kao da je pogodila granata”. Bio je siguran da su Hitler i ostali ili mrtvi ili na samrti. Kimnuo je Fellgiebelu i ušao u službeni automobil. Operacija je napokon započela.
U Trećem krugu, u Hitlerovoj baraci za sastanke, vladao je kaos. Eksplozija je stenografu raznijela noge i iz njegova je umirućeg tijela krv kuljala pod stol. Korten, Schmundt i Brandt bili su teško ranjeni, a ostali su bili natučeni ili su zadobili opekline ili pak druge lakše ozljede. Na glavu generala Jodla pao je luster. “Gdje je Führer? Gdje je Führer?” prestravljeno je odzvanjao Keitelov glas. On je nekim čudom ostao manje-više čitav.
Hitler je bio u potpunom šoku. Teška mu se greda strovalila na leđa. Desna ruka bila mu je ozlijeđena i privremeno nepokretna, u desnom je uhu trajno izgubio sluh i hlače su mu bile poderane. Ali unatoč svemu ostao je živ. Dršćući od uzbuđenja, zahvaljivao je “providnosti” što mu je sačuvala život. “Oduvijek sam znao”, mrmljao je dok su ga njegovi liječnici pregledavali, “da sam okružen izdajicama. Vrijeme je da se ta urota zauvijek iskorijeni”.
General Fellgiebel, agent urotnika u središnjici, promatrao je pustoš iz svog ureda. Nekoliko minuta kasnije na svoj užas ugledao je Hitlera - živa i na nogama.
Atentator identificiran
U Hitlerovoj središnjici još je vladala velika zbrka jer se nije znalo tko je odgovoran za napad. Članovi Hitlerove pratnje izložili su nekoliko mogućnosti, a najviše su sumnjali u radnike s obližnjeg gradilišta. Potom je stražar koji je zapazio kako Stauffenberg odlazi bez aktovke sve prijavio Martinu Bormannu, šefu uprave nacističke stranke. Razumije se, nakon toga nije bilo teško zbrojiti dva i dva i identificirati atentatora. Keitel je nazvao Berlin i naložio Stauffenbergovo uhićenje. Himmler, kojega je Führer imenovao vođom Domovinske vojske, poslan je u glavni grad radi protumjera u slučaju pobune.
Dva i pol sata kasnije, točno po planu, stigao je Mussolini. Hitler ga poveo do razrušene barake za sastanke. Dr. Paul Schmidt, Hitlerov osobni prevoditelj, posvjedočio je sljedeće:
“Mussolini je bio užasnut. Nije mogao razumjeti kako se takvo što moglo dogoditi u središnjici; njegovo je lice izražavalo krajnju zaprepaštenost. Nakon izvjesnog se vremena pribrao i čestitao Hitleru jer je preživio.
Za večerom su se nacistički čelnici još uvijek svađali. U jednom trenutku Führer je srdito progovorio: “Iskorijenit ću ih i uništiti! Strpat ću njihove žene i djecu u koncentracijske logore. Neću imati milosti.”
Prema Führerovim zapovijedima, Himmler je osnovao Specijalno povjerenstvo za 20. srpnja pod ravnanjem dr. Georga Kiessela i nadzorom šefova SD-a i Gestapoa - Kaltenbrunnera i Müllera.
Ujutro, 8. kolovoza, feldmaršal Erwin von Witzleben poveden je do vješala u berlinskom zatvoru Plötzensee zajedno s Hoepnerom, Stieffom, Bernardisom, Klausingom, Haseom, Yorckom i Hagenom. Obješeni su sporo, o glasovirske žice privezane na kuke za meso. Tijekom rata krvnik i lupež Roettger nagrađivan je sa 80 maraka i cigaretama za svaku glavu koju bi odsjekao giljotinom i vrat koji bi objesio užetom. U ustima mu je stalno visjela cigareta. Užasan prizor uredno je snimljen i istoga dana poslan Hitleru. Nekoliko dana poslije donesene su mu još i fotografije. “Hitler je stavio svoje naočale”, prepričao je jedan od nazočnih, “žudno zgrabio sablasne slike i s dijaboličnom nasladom beskrajno dugo zurio u njih”.
Tako je završila priča o njemačkom pokretu otpora - možda časnom, ali krajnje neuspješnom. Njegovi pripadnici nisu uspjeli spriječiti rat, niti ga barem prije privesti kraju. Unatoč svim njihovim naporima i žrtvama, većina je Nijemaca ipak slijedila Hitlera do samog kraja.