U malom, skučenom stanu na East 83rd Streetu, na trećem katu zgrade na Manhattan Upper East Sideu, već 25 godina živi šahist Lav Alburt, trostruki suvereni prvak SAD-a (1984., 1985. i 1990.) i jedno od najzvučnijih imena šaha koja su u olovnim vremenima pobjegla iz SSSR-a na Zapad.
Danas ima 72 godine, ali kako u svom tekstu o njemu piše Bloomberg, još živi šah i jedan je od najprestižnijih, gotovo elitnih šahovskih učitelja kojeg posjećuju mnogi poslovni ljudi i burzovni mešetari kako bi s njim igrali šah, ali i više od toga - naučili kako razmišljati poput šahista, ljudi koji često “vide” i predvide i po nekoliko koraka unaprijed, a oni najbolji i cijelu partiju.
Neizbježni mat
Poznata je anegdota kad je neki šahist predao meč, na iznenađenje prisutnih, već nakon nekoliko poteza, da bi svoju odluku objasnio riječima kako mu nakon 20 poteza ionako slijedi neizbježni mat pa zašto se umarati kad se ishod zna. Upravo zato Lavu Alburtu dolaze mnogi na skupe satove, koji stoje od 150 do 300 dolara, kako bi mogli isplanirati i nekoliko poteza unaprijed, ali i znati kako će odigrati protivnik u poslovnom svijetu. Dolazili su mu igrači iz Goldman Sachsa i Saba Capitala. Satove poduke plaćali su mu i po nekoliko tisuća dolara, a jedan biznismen plaćao mu je put iz New Yorka u Los Angeles i 3000 dolara samo da dolazi s njim igrati šah. Pisao je i knjige o šahu pa se i danas kaže da svaka knjižnica koja drži do sebe u izlogu ima njegove šahovske udžbenike i analize.
Poznati ruski šahist, koji se davne 1979. godine odlučio s jednog turnira u zapadnonjemačkom gradu Kölnu ne vratiti kući u SSSR, postao je tako guru burzovnih mešetara. Postao je još jedan “nepovratnik”, kako su u ta vremena službeno u Rusiji zvali prebjege iz SSSR-a. U SSSR-u su šahisti bili simboli hladnoratovskog nadmudrivanja dvaju suprotstavljenih političkih polova koje je dijelio Berlinski zid. Ruski šahisti bili su važan kotač u tom blokovskom natezanju, istinski celebrityji boljševizma i dokaz “nadmoći komunističkog čovjeka nad kapitalističkim”.
Šah je trebao poslužiti kao primjer i dokaz da s onu stranu ideološke granice, u sjeni željezne zavjese, zapravo žive pametniji, sposobniji i inteligentniji ljudi. Ruski šahisti harali su svjetskim šahom, a sovjetski propagandisti su cvali. No, problem je uvijek bio - kao i s mnogim drugim sportašima, znanstvenicima, baletanima, glazbenicima te književnicima - kako ih zadržati u zlatnom kavezu.
Lav Alburt rodio se nekoliko mjeseci nakon okončanja Drugoga svjetskog rata, u kolovozu 1945. godine, u uralskom gradu Orenburgu, iako neki ruski izvori navode Odesu kao mjesto njegova rođenja. No, živio je i školovao se u toj najvećoj crnomorskoj luci te završio studij fizike na tamošnjem sveučilištu. U SSSR-u je bio priznati šahist, reprezentativac SSSR-a, premda nikad nije uspio postati prvak SSSR-a (bio je prvak Ukrajine). Iako je, prema vlastitom priznanju, u Rusiji kao šahist živio iznad prosjeka sovjetskih građana, nije se brinuo o egzistenciji i uživao je privilegij putovanja u inozemstvo što je većini ljudi bilo nemoguće, “licemjerje i laž režima”, koji su ga okruživali, bili su mu neizdrživi.
Članak u Pravdi
Bio je poznata osoba i rado viđen gost na raznim kremaljskim prijemima te je učio igrati šah sinove mnogih visokih državnih i partijskih rukovodilaca i generala Sovjetske armije. Ono što im je režim “prodavao” bilo je u raskoraku s onim što je vidio u svojoj zemlji, ali i na čestim putovanjima u inozemstvo. Mržnja prema režimu je rasla. Odluka o bijegu je već sazrela, ali se ipak lomio i dvoumio.
No, u zrakoplovu za Njemačku pročitao je jedan, kako kaže, licemjerni članak u Pravdi koji ga je definitivno uvjerio - nema povratka, ostat će na Zapadu. Nikome ništa nije povjerio niti rekao pa je jednoga dana uspio izmaknuti kontroli harnih KGB-ovaca te je uletio u taksi koji ga je odvezao do prve policijske postaje u kojoj je zatražio azil.
Nakon ostanka na Zapadu nastanio se u New Yorku gdje i danas živi te se posvetio političkom antisovjetskom angažmanu. Bio je u kontaktu s nobelovcem i jednim od najvećih ruskih književnika Aleksandrom Solženjicinom, kojega su komunističke vlasti same prognale iz SSSR-a, te je prijateljevao s velikim američkim piscem Charlesom Bukowskim. U Americi je bio član mnogih ruskih organizacija kojima je glavni politički cilj bilo svrgavanje komunističkog režima u Rusiji, a prvi novac koji je zaradio odmah je uložio u svoj politički angažman. Osim šahovskih lekcija i predavanja, Lav Alburt ostao je politički aktivan. Često za ruske novine i portale piše i političke analize o američkom pogledu na ruska zbivanja.
Slavni prebjezi iz Sovjetskog saveza
Viktor Korčnoj
Četverostruki prvak SSSR-a u šahu te izazivač svjetskog prvaka smatra se jednim od najvećih šahista u povijesti. Iako je 1966. godine imao priliku pobjeći, to je učinio tek 1976., a već 1978. igrao je “meč stoljeća” za titulu svjetskog prvaka s Anatolijem Karpovom. U SSSR-u mu tijekom meča nije spomenuto ime, navodili su ga samo kao “pretendenta”.
Svjetlana Alilujeva Staljina (Lana Peters)
Jedina kći Josifa Visarionoviča Staljina, sovjetskog diktatora, koja je nakon očeve smrti otišla u “dragovoljnu unutarnju emigraciju”, da bi 1966. godine iskoristila boravak u Indiji, na pogrebu njezina prvog muža Banadžeša Singha, i odustala od povratka u SSSR. Tadašnje vlasti SSSR-a nisu imale ništa protiv da Staljinova kći ostane vani.
Mihail Barišnjikov
Velikan baleta Kirov bio je 1976. godine na turneji s moskovskim Boljšoj teatrom. Tijekom turneje po Kanadi zatražio je azil te je odmah dobio angažman u American Ballet Theatreu. Glumio je u nizu filmova, čak je bio i nominiran za Oscara 1977. godine, i to za epizodnu ulogu u filmu “Životna prekretnica” (“The Turning Point”).
Rudolf Nurejev
Jedan od najpoznatijih ruskih prebjega, prvak lenjingradskog baleta Kirov (danas Mariinski teatar) koji je 1961. godine u Parizu zatražio azil. Tijekom turneje agent KGB-a koji je pazio na trupu želio je Nurejeva odstraniti s turneje zbog nedoličnog ponašanja, ali je on iskoristio nepažnju agenata i postao prvi veliki “nepovratnik”.