RIM - “Car je gol”, reklo bi se: demokršćanka Angela Merkel, protestantica, kaže da je njemački multikulturalni model propao. Treba analizirati: je li posrijedi ideološka ili ekonomska propast (ako ih je moguće razdvajati)? Ili politička?
Ideološki Njemačka se proklamirala kao “otvoreno društvo”, koje prihvaća sve, bez obzira na njihova uvjerenja, samo neka poštuju zakone. Činilo se, također ideološki, da je Njemačka jedina od evropskih zemalja izvukla temeljitu moralnu pouku iz drugoga svjetskog rata, jedina koja se zaista srami svojih fašista i svoga tadašnjeg rasizma, jedina u kojoj zadugo neće biti agresivnoga nacionalpopulizma, osim na rubovima lumpenproletarijata.
Socijalne jasle
Ekonomski, ako je (Zapadna) Njemačka kroz desetljeća bila lokomotiva evropskog razvitka, imigranti su bili ugljen te lokomotive, bez njihovih prinosa ne bi ni njemački socijalni model mogao biti tako darežljiv. Ali stigle su dvije krize: olako plaćeno ujedinjenje koje je Istočnoj Njemačkoj donijelo valutni paritet ali ne i know how, pa je golema financijska injekcija otišla što u potrošnju, što u vjetar, usporavajući rast društvenoga brutoproizvoda, a onda i svjetska financijska kriza s ekonomskim posljedicama. Posla je manje, zarade je manje, prijeti sužavanje socijalnih prava i najlakšim receptom se može činiti: maknuti strance sa socijalnih jasala.
Potraga za vođom
Politički to još nije “Ausländer raus!”, niti kancelarka misli pobacati van iz Njemačke braću Kovač i ine pripadnike druge generacije, koja njemački i govori i misli. Kriza još ni izdaleka nije nalik onoj s kraja dvadesetih, resentimenti spram drukčijih još nisu ni izdaleka našli svoj novi Mein Kampf - ali nedavno istraživanje socijaldemokratske zaklade Friedrich Ebert pokazuje da 34 posto Nijemaca vjeruju da su imigranti stigli kao gotovani, da bi uživali u beneficijama tamošnje socijalne države, čak 60 posto ih smatra da bi muslimanima trebalo ograničiti vjerske slobode, a desetak posto traži jaku ruku, vođu - a ta se riječ u njemačkome (i u anketi, da ne bude zabune) piše: Führer.
Angela Merkel je morala opaziti da se i u Njemačkoj, 65 godina pošto je tadašnji Führer skončao usred ruševina koje je sam prouzročio (ali pošto je demokratski izabran na svojoj rasističkoj i ratobornoj platformi), stvara realna osnova za novi nacionalpopulistički autoritarni ili čak totalitarni pokret.
Pa je reagirala. Kao što svaki političar na vlasti reagira kad na obzoru spazi moguću konkurenciju.
Uostalom, Njemačka je već znatno ranije (s pravom) suzila i praktički dokinula praksu dvojnog državljanstva. Sada Merkel postavlja razumljiv zahtjev poznavanja njemačkog jezika (od velikih useljeničkih zemalja samo SAD nemaju službeni jezik, ako se ne varam). A zahtijevat će i prilagodbu njemačkoj kulturi, njemačkoj tradiciji.
Sankcije melting pota
Ne onoj iz 1935, nego onoj iz 2010, dakle posve nove Njemačke, u kojoj je od 80 milijuna stanovnika njih 16 milijuna inozemnog podrijetla, 4 milijuna su muslimani, a 30 posto njemačke djece imaju barem jednog roditelja rođenoga u inozemstvu.
Merkel sada, politički ubodena, kani i propisima sankcionirati melting pot koji je već skuhan i prokuhan. I nakon toga će Njemačka biti manje ksenofobna od Italije ili Hrvatske.
Prema tome, nije riječ o kraju multikulturalnosti, nego o podnošljivoj integraciji na već složenoj multikulturnoj platformi, koja je dobrim dijelom već provedena u generacijama rođenima na tlu Njemačke, poglavito poslije 1980.
Britanci poštuju tuđe korijene, Francuzi pak traže asimilaciju
VELIKA BRITANIJA: Prilagodba, a ne odustajanje
Je li bankrotirao britanski multikulturalni model, temeljen na poštivanju razlika između etničkih i religijskih identiteta? Corriere della Sera navodi Tarika Modooda, sociologa na Sveučilištu u Bristolu, koji smatra da je na djelu pokušaj uravnoteženja. Dok se prije insistiralo na integraciji koja ne niječe identitet pojedinih skupina, nego ga vrednuje, sada se težište pomiče na integraciju u kojoj se brzo asimiliraju britanske povijesne i običajne vrijednosti, ali se izbjegava nasilno potiskivanje osjećaja pripadnosti korijenima, kako se ne bi izazvale nove napetosti. Postojeći model ponegdje puca, zbog nereguliranog dotoka imigranata, krize zaposlenja, straha od muslimanskog ekstremizma - ali bi pretjerano bilo govoriti o sumraku multikulturalnosti.
EVROPSKI SJEVER: Potraga za kompromisom
Kad je trebalo, za zaradu ili za ugled, u Dansku su pozivani stranci. Sada kad je 6 posto stanovnika iz Afrike ili Azije, svaki imigrant ima 18 mjeseci da nauči danski jezik i dansku povijest, ako želi papire u redu. U Norveškoj kažu: “Kvalitet a ne kvantitet”, pa prihvaćaju ponajprije kvalificirane imigrante, “uvoz mozgova”, ali nisu zatvorili vrata političkim azilantima. U Švedskoj je nacionalna desnica ušla u Parlament tek pošto se postotak imigranata popeo na 12. U Finskoj bi mogli u Parlament ući i “Pravi Finci”, također nacionalpopulistička stranka. U Nizozemskoj (u kojoj su izdali Annu Frank i čiji su vojnici izdali Srebrenicu) Vlada se oslanja i o Geerta Wildersa koji bi zatvorio džamije.
FRANCUSKA: Asimilacija je jedini model
Unitarna Francuska, koja ne tolerira ni svoje jezične a kamoli nacionalne manjine, od imigranata zahtijeva asimilaciju: da se pofrancuze. Još 1848 je u Senegalu zajamčila francusko državljanstvo svim “evoluiranim” stanovnicima, a dokaz evolucije bilo je govoriti ispravno francuski i poštivati vrijednosti Republike. Tko to učini, može postati i Predsjednik: eno Sarkozy, kao živ dokaz, koji izrijekom veli: “Ili voljeti Francusku, ili je bolje otići”. Od 62 milijuna stanovnika stranaca je 3,5 milijuna, a muslimana 6 milijuna. Francuska je zabranila integralni veo (koji pokriva lice) na javnim mjestima, a u državnim školama zabranjena je i mahrama (hidžab, feredža), pa muslimanke koje do toga drže idu u katoličke škole. A Mohammeda, koji radi u call centreu, gazda moli da se klijentima predstavlja kao Alexandre, da ih ne isprepada. ( priredio I. B.)