U Ukrajini se ponovno uzburkalo. Mladi predsjednik Vladimir Zelenski upao je u najteže razdoblje svoje kratkotrajne vladavine (na vlasti je od kraja svibnja 2019. godine).
Naime, već se suočio s padom popularnosti, raskolom u svojoj stranci Sluge naroda, višednevnim prosvjedima pred svojim uredom te otvorenim prijetnjama desnih radikala - ustankom protiv njega i njegovih poteza. Kako je omiljeni showman za kojeg je na predsjedničkim izborima glasovalo 73 posto Ukrajinaca, a na parlamentarnim izborima njegova je stranka dobila dvotrećinsku većinu, došao u probleme, a još donedavno činilo se sve tako divno i krasno i smatralo da zbog toga ima komotnu situaciju da radi što poželi. Dakle, što se dogodilo? Zelenski je, već u kampanji, najavljivao da želi okončati rat na istoku Ukrajine, koji traje već petu godinu.
Uvjet
Zbog toga je najavio premještanje ukrajinskih snaga iz dvaju gradića na liniji bojišta kraj Luganska (Zolotioje) i Donjecka (Petrovski). Prvo je već počelo, a drugo počinje danas 4. studenoga. To je uvjet da se održi sastanak tzv. Normandske četvorke - Angela Merkel, Emmanuel Macron, Vladimir Putin i Vladimir Zelenski - na kojem bi se razgovaralo o zaustavljanu rata te početku inkorporiranja odmetnutih proruskih područja u ukrajinski državno-pravni sustav.
Integracija
No, dobar dio javnosti u Ukrajini poteze Zelenskog protumačio je kao kapitulaciju, izdaju nacionalnih interesa i pobjedu Rusije jer se navodi da je to bio uvjet Vladimira Putina da se “normandijski” sastanak održi. Sada kad je počelo povlačenje, dogovoreno je da će se čelnici četiriju država naći već negdje do sredine (ili tu negdje) studenoga. Pri povlačenju je došlo do odbijanja poslušnosti dragovoljačkih postrojbi jer smatraju da se povlače samo ukrajinske snage, a ne i separatisti. I dok jedni prijete Zelenskom ustankom i smjenom, poput zapovjednika Dragovoljačke vojske i osnivača ultradesničarskog pokreta Desni sektor Dmitra Jaroša, drugi nastoje objasniti da su potezi predsjednika Zelenskog opravdani te da nije riječ o kapitulaciji, nego o početku “mirne reintegracije okupiranih područja”.
Naime, jedan od uvjeta Kijeva je da se paradržavne separatističke proruske tvorevine samoraspuste. Kako kažu u Kijevu, Zelenski će na susretu, pred Merkel i Macronom, tražiti od Putina da se izjasni o uvjetima za prestanak podrške Donjecku i Lugansku te će zatražiti od Njemačke i Francuske kakvu pomoć može očekivati od njih i što oni mogu ponuditi kao nagradu za njegovu kooperativnost.
Ono čega se u Kijevu najviše boje i što bi možda predsjednika Zelenskog, u nekom raspletu, možda moglo stajati čak i pozicije (popularnosti svakako) “bosnizacija je Ukrajine”, odnosno postoji realni strah da bi se kao uvjet “povrataka” pobunjenih i odmetnutih pokrajina u ustavno-pravni poredak Ukrajine moglo postaviti pitanje velike političke i ekonomske autonomije tih krajeva (posebne veze s Rusijom) ili čak stvaranje ukrajinske verzije Republike Srpske, odnosno Republike Ruske, što bi u startu onemogućavalo Ukrajinu da funkcionira kao “punokrvna” država.
Bolja pozicija Kijev će, da bi to spriječio, tražiti jamstva da se nitko od sadašnjeg političkog vodstva proruskih tvorevina i bilo tko umiješan u pobunu i ratna djelovanja, neće moći birati na izborima niti će moći obnašati bilo kakvu političku ili vojnu dužnost. No, dio oponenata Zelenskog uvjeren je da Putin na to neće ići te da je to iluzorni zahtjev. No, svakako Ukrajinu čekaju teški dani i vrlo teški kompromisi, a trenutačno je Putin u puno boljoj poziciji od Zelenskog, ako ništa drugo, i stoga jer je EU pomalo umorna od Ukrajine.