U utorak između 6 i 8 ujutro u zatvoru Hazelton u Bruceton Millsu u Zapadnoj Virginiji ubijen je James Whitey Bulger mlađi, jedan od najzloglasnijih gangstera svih vremena, koji se dugo nalazio na listi najtraženijih FBI-a, na drugome mjestu odmah iza Osame bin Ladena. Nije dolazio na doručak pa su ga stražari potražili u ćeliji i našli među okrvavljenim plahtama, deformirana, neprepoznatljiva lica. Mlatila su ga najmanje dvojica, a zahvaljujući nadzornim kamerama, odmah je osumnjičen Fotios Freddy Geas, mafijaški plaćeni ubojica iz Massachusettsa, što je dosta logično. Mafija iz toga kraja upamtila je Whiteyja po zlu jer je sedamdesetih i osamdesetih godina nemilosrdno likvidirao njezine pripadnike, katkad i uz pomoć policije.
James "Whitey" Bulger
Budući da je osuđen za svoja zlodjela još u studenome 2013., kako su ga tek sada ubili? Zato što je prvo odsluživao kaznu - dvije doživotne robije i pet godina - na Floridi, a zatim su ga prošli mjesec premjestili u dva druga zatvora, da bi završio u Hazeltonu koji je slovio kao krajnje opasno mjesto: tamo su se kažnjenici mogli nesmetano miješati, nije bilo sigurnih privatnih ćelija, ove su se godine već dogodila dva ubojstva, a lani je zabilježeno 275 napada na stražare i tučnjava među zatvorenicima. Whitey je napadnut samo nekoliko dana nakon što je tamo stigao, a njegovim je egzekutorima pomoglo i to što je bio u invalidskim kolicima. Mora da je tamo smješten planski: uostalom, neprijatelja je imao posve dovoljno, kako među gangsterima tako i među policajcima i političarima.
Priča o njemu tako je nevjerojatna da je već više od desetljeća intrigirala filmaše. Lik Franka Costella (Jack Nicholson) u Oscarom nagrađenom filmu “Pokojni” Martina Scorsesea donekle je inspiriran njime, kao i Red Reddington (James Spader), glavni junak vrlo popularne serije “Crna lista”. Ima toga još, ali najvažnija je “Crna misa” Scotta Coopera iz 2015. u kojoj je Johnny Depp igrao Bulgera i poprilično izmijenio svoj izgled kako bi mu bio što sličniji: bila je to prilično precizna biografija, tek donekle začinjena fikcijom, za koju su redatelj i glavni glumac tražili Bulgerovu pomoć (tada je već bio u zatvoru u Floridi), ali on ih je odbio. Poslije su neko vrijeme dobivali prijetnje, na koje se nisu obazirali.
Zatvorske godine
Whitey Bulger rođen je 1929. u Bostonu (imao je 89 godina kad su ga ubili), u mnogobrojnoj obitelji (još dva brata i tri sestre) koja se jedva prehranjivala jer mu je otac u nesreći na poslu ostao bez jedne ruke. Dok je njegov brat William završio fakultet te poslije postao predsjednik Senata u Massachusettsu i prvi čovjek tamošnjeg sveučilišta, Whiteyja je više privlačila ulica gdje je i dobio taj nadimak zbog svijetle kose, no mrzio ga je i preferirao Jim ili Jimmy. Njegov je teren bio južni Boston, već s 14 godina bio je u sukobu sa zakonom, povlačio se po zatvorima za maloljetnike, a 1948. čak se prijavio u američko zrakoplovstvo, no i tamo su ga kazneno gonili. Prvi put je završio na “ozbiljnoj” robiji 1955., zbog krađe i oružane pljačke, kratko je bio u zloglasnom Alcatrazu, a zatim je mijenjao zatvore. Iako je bio osuđen na 20 godina zatvora, izašao je već nakon devet godina. Vjerojatno su mu u tome pomogli brat William i njegovi prijatelji, tada već vrlo utjecajni u političkim krugovima. Svom kasnijem partneru Kevinu Weeksu ispričao je da se u tom razdoblju dobrovoljno prijavio za eksperimentiranje drogama, ponajviše s LSD-jem, koje je organizirala CIA. Nadao se smanjenju kazne, ali je gotovo poludio.
Arhivska foografija
Kodeks kriminalaca
Povratak u južni Boston nije bio lak, sada su tamo vladale dvije irske bande koje su se uzajamno podbadale, pa se Whitey priključio jednoj i pomogao da se oslabi ona druga. Naposljetku je postao kralj irskih gangstera u tom kraju, “irski kum”, reketirao je koga mu se prohtjelo, nije dilao drogu, ali je regularno uzimao “porez” od dilera i bavio se svim vrstama kriminala koje su tada bile najunosnije. Čak je slovio kao svojevrsni Robin Hood, sirotinja je od njega dobivala purice za Božić, drogu “anđeoski prah” i heroin nitko nije smio prodavati djeci u četvrtima koje je on kontrolirao, štitio je svoje ljude od policije, poticao je na pridržavanje “kodeksa kriminalaca” i najokrutnije kažnjavao doušnike. Ovo potonje pogotovo je apsurdno u odnosu na kasnije događaje. Ubijalo se naveliko, katkad i pogrešne tipove, no Whitey se zbog toga nije uzbuđivao: žrtvama bi obavezno izvadili zube kako ih policija ne bi mogla identificirati. Bio je čak i politički aktivan, nabavljao je oružje za Irsku republikansku armiju, i to gotovo besplatno.
Do obrata u njegovoj karijeri dolazi 1975. godine. Kad je sredio situaciju među irskim gangsterima (1979. su on i njegov partner Stephen Flemmi preuzeli moćnu bandu Winter Hill), jedini protivnici ostali su mu talijanski mafijaši, konkretno obitelj Patriarca. Stoga je kontaktirao Johna Connollyja, prijatelja iz djetinjstva, tada agenta FBI-a, i predložio mu neobičnu nagodbu: Whitey će se i dalje baviti dosadašnjim poslom, ali će Connollyja redovno izvještavati o prljavim poslovima talijanske mafije. Nije važno što je tom prilikom prekršio nepisani zakon protiv cinkarenja među gangsterima, to mu se itekako isplatilo. Ponajprije, malo-pomalo rješavao se mafijaške konkurencije, a doznavao je i imena doušnika koji su radili protiv njega: ti su nemilosrdno likvidirani, a policija i FBI nisu ništa poduzimali. Connollyju se to isprva isplatilo, mafija je tada bila glavni državni neprijatelj, a on je napredovao u službi jer se mogao pohvaliti rekordnim brojem uhićenja. Osamdesetih je njihovo partnerstvo izvrsno funkcioniralo, no Whitey baš nije bio suptilan gangster. Kad su se leševi njegovih neprijatelja počeli gomilati, počeli su prigovori zašto nitko ništa ne poduzima protiv irskih bandi. Je li William Bulger za to znao? Teško je reći, on je uvijek tvrdio da su mu poslovi njegova brata velika zagonetka, ali da ga on voli i ne bi ga nikad ostavio na cjedilu.
Whitey (sasvim desno) s braćom Jackiejem i Williamom, koji je postao predsjednik Senata u Massachusettsu i prvi čovjek tamošnjeg sveučilišta.
Kad se promijenila uprava u bostonskoj podružnici FBI-a, a u akciju su se uključili i Odjel za borbu protiv droge (DEA) i bostonska policija, Connolly više nije mogao kao dotad štititi Bulgera. U prosincu 1994. morao je pobjeći jer su ga se spremali uhititi zbog reketarenja. To mu je dojavio tada već umirovljeni Connolly, koji se i dalje držao “irskog kodeksa”. Prije odlaska je Whitey s javne govornice nazvao Williama i poručio mu da neko vrijeme neće moći biti u kontaktu. On se dobro pripremio za tu situaciju, imao je tajne sefove po Americi i Europi te lažne isprave. Pobjegao je sa svojom tadašnjom partnericom Theresom Stanley, kretali su se između New Yorka, Los Angelesa i San Francisca te neprestano provjeravali situaciju u Bostonu, nadajući se da je lov na irske gangstere obustavljen. Na njegovu nesreću, taj se lov samo intenzivirao, ostao je i bez Therese koja se htjela vratiti svojoj djeci, pa ju je iskrcao na nekom parkiralištu u Bostonu i usput iz sefa pokupio još lažnih isprava. Na putovanjima ga je otad pratila zubna tehničarka Catherine Greig, lutali su posvuda sve dok se nisu skrasili u Santa Monici.
James Whitey Bulger s partnericom Teresom Stanley
Ucijenjene glave
U međuvremenu je uhićen Kevin Weeks, jedan od njegovih partnera, a u zatvoru ga je neki mafijaš ismijao zašto se pridržava “kodeksa časti” prema čovjeku koji je dva desetljeća bio doušnik. “Nije grijeh otkucati nekoga tko sistematski otkucava.” Sklopio je dogovor s federalnim tijelima i otkrio im gdje je skriven svaki cent i svaki leš iz Bulgerove vladavine. Nevjerojatan je podatak da je Whitey osobno spremio 30 milijuna dolara od dilera droge koji su htjeli poslovati na njegovu terenu.
U međuvremenu su Whitey i Catherine idilično živjeli u Santa Monici, u apartmanu nedaleko od Pacifika koji su plaćali tisuću dolara mjesečno, pod lažnim imenima Charlie i Carol Gasko. On bi po cijeli dan gledao televiziju, i to su razdoblje nazvali svojim dugim medenim mjesecom. FBI je zaoštrio potragu za njima, na njega je bila raspisana ucjena od dva milijuna dolara, a na nju 100 tisuća, posvuda su podijelili fotorobote s njihovim vjerojatnim izgledom (ipak su u bijegu proveli 16 godina), pa su napokon dobili i rezultate. Nazvala ih je Anna Björnsdottir, Miss Islanda 1974., i javila da su ljudi koje traže njezini susjedi u Santa Monici. Whitey i njegova partnerica uhićeni su 2011., a u zidovima njihova apartmana našli su više od 800 tisuća dolara, nekoliko lažnih isprava i dosta oružja. Suđenje, na kojem je bilo puno uzajamnog vrijeđanja, trajalo je sve do 2013. godine. Sam Whitey odbio je svjedočiti. Za kriminalce diljem Amerike - a pogotovo za njegove bliske suradnike - bilo je posebno šokantno jer je tek sada javno obznanjeno da je Whitey bio doušnik FBI-a. Ustanovili su da je kriv za 11 ubojstava (od ukupno 19 koliko ih je navodno počinio) i još koješta, pa je imao sreću što mu se sudilo u državi u kojoj ne postoji smrtna kazna (to nije spriječilo Whiteyjeve odvjetnike da ovih dana protestiraju kako je njegovo preseljenje u zatvor Hazelton zapravo bilo svojevrsna smrtna kazna). Obiteljima žrtava morao je platiti 19,5 milijuna dolara, a državi 25,2 milijuna, ali to mu nije padalo na pamet podmiriti. Catherine Greig dobila je osam godina zatvora i još 21 mjesec jer nije htjela svjedočiti tko je sve Bulgeru pomagao u bijegu. Za svoju ulogu u pomaganju “irskom kumu” John Connolly je dobio 40 godina zatvora, ali i za ubojstva koja je u tom razdoblju počinio.
Whitey Bulger je gangster u rangu Johna Dillingera, Ala Caponea i Johna Gottija. Sve što je dosad o njemu snimljeno očito je tek početak. Na pitanje što bi mu upisao na nadgrobni spomenik, Scott Cooper, redatelj “Crne mise”, odgovorio je: “Život je bumerang. Dobio sam što sam zaslužio”.