Anthony Ray Hinton, 60-godišnji Afroamerikanac iz Alabame za Guardian je ispričao/napisao sumaciju svojeg 28-godišnjeg boravka u zatvoru. Svaki dan od tih 28 godina gospodin Hinton čekao je na izvršenje smrtne kazne za zločin koji nije počinio i za koji je 2015. godine oslobođen svake krivnje. Njegov tekst prenosimo u cijelosti, a original na engleskom jeziku možete pročitati na ovom linku.
- Imao sam 29 godina kad sam kosio travu ispred kuće moje majke u Birminghamu, Alabami. Bio je vruć srpanjski dan 1985. godine, a ja sam podigao pogled s kosilice i ugledao dva policajca. Kada je moja majka ugledala lisice, počela je vrištati. Upitali su me posjedujem li oružje, a ja sam odgovorio ne. Kad su pitali ima li moja majka oružje, odgovorio sam da. Detektiva sam jedno 50 puta upitao zašto sam uhićen. S vremenom mi je rekao da sam uhićen zbog pljačke. Rekao sam mu: "Imate krivog čovjeka". On je odgovorio: "Nije me briga jesi li počinio zločin ili nisi. Bit ćeš osuđen".
U policijskoj stanici postalo je očito da sam bio na poslu u vrijeme kad se pljačka dogodila. Detektiv je tu informaciju provjerio s mojim nadglednikom, ali je nakon toga rekao da će me optužiti za dva ubojstva iz dvije druge pljačke. Rekli su da je pištolj moje majke istog modela kao i onaj koji se koristio na mjestu zločina, a ja odgovaram opisu čovjeka kojeg traže. To im je bilo dovoljno da podignu optužnicu.
Kad sam upoznao odvjetnika koji mi je dodijeljen, rekao sam mu da sam nevin. "Svi vi uvijek kažete da niste učinili nešto" - odgovorio je. U dvije godine koliko sam čekao na suđenje možda sam ga vidio tri puta. Jedini dokaz koji me povezivao sa zločinom bilo je svjedočenje balističkog stručnjaka koji je rekao da meci s mjesta zločina odgovaraju onima za pištolj moje majke. 17. prosinca 1986. godine odlučeno je da sam kriv i osuđen sam na smrtnu kaznu.
U zatvorskoj jedinici za ljude osuđene na smrt dan počinje u 2:45 ujutro. Ručak je u 10 sati. Večera u 14 sati. I to je bilo to. Nije ih briga za stvarno vrijeme obroka: kažu vam da moraju nahraniti sve zatvorenike pa počinju rano. Moja ćelija bila je dimenzija 1,5 m × 2,1 m. U njoj sam provodio oko 24 sata na dan.
Tri godine nisam progovorio ni riječi s drugim ljudskim bićem. Morao sam gledati 54 muškarca kako prolaze pokraj mene da bi ih smaknuli. Moja ćelija bila je nekih 10 metara od komore i mogao sam osjetiti miris spaljenog mesa. Drugih 22 sami su oduzeli svoj život. U svojoj četvrtoj godini čuo sam čovjeka u ćeliji pokraj moje kako plače. Rekao mi je da mu je umrla majka. Kazao samu mu: "Pa sada ćeš imati nekoga u nebu da zagovara tvoj slučaj". Sljedeće jutro kao da se upalilo svjetlo: Moj smisao za humor se vratio.
Pustio sam mašti na volju. Posjetio sam kraljicu, oženio sam Halle Berry. Moj um je otišao svugdje, a tijekom noći bih se vratio i provjerio svoje tijelo.
Bez odvjetnika Bryana Stevensona i Inicijative za jednaku pravdu (EJI) ne bih danas bio ovdje. Pisao sam mu nakon što sam ga vidio na TV-u jedan dan kad su me vraćali nazad u ćeliju. Upoznao sam ga 1995. godine i napokon sam imao nekog tko će se boriti za mene.
On je angažirao balističkog stručnjaka i kad smo dobili vijest da meci ne odgovaraju pištolju moje majke otišli smo glavnom tužitelju. U njegovom su uredu odbili odvojiti sat vremena da ponovno razmotre moj slučaj jer bi to bilo "bacanje novca poreznih obveznika", a ja sam čekao na smrtnu kaznu još 16 godina.
EJI je ustrajao na novom suđenju i napokon, 3. travnja 2015. godine država Alabama je povukla cijelu optužnicu protiv mene. Pustili su me istog dana. Nisam to mogao prihvatiti: Kad ste zatvoreni gotovo 30 godina, više ništa nije isto. Bilo je kao da sam u 58. godini zakoračio na drugi planet. Netko me morao upoznati s internetom. Moja majka je umrla, ali imao sam dovoljno sreće da sam se mogao useliti kod najboljeg prijatelja koji me uzdržavao.
U zatvoru sve vrijeme potrošite razmišljajući o stvarima koje ćete pojesti, samo da bi pri izlasku na slobodu otkrili da ne želite ništa. Kupio sam ogroman krevet - nakon što sam godinama spavao u fetalnom položaju, sanjao sam o tome da se rastegnem. Godinu i pol dana otkako sam na slobodi, još se nisam rastegnuo.
Svaku večer izlazim van i gledam zvijezde i mjesec jer ih godinama nisam mogao vidjeti. Šećem po kiši, jer je godinama nisam osjetio. Sada sam odlučan otići na bilo koje mjesto da pomognem da se ukine smrtna kazna. Zahvalan sam što mogu putovati s EJI-em i organizacijom Lifelines i dijeliti svoju priču.
Nikad nisam dobio ispriku, ali sam oprostio ljudima koji su me osudili godinama prije nego što sam izašao. Nisam im oprostio zato da bi mogli mirno spavati noćima. Učinio sam to zato da ja mogu spavati.